Sjedinjene Američke Države i Iran započet će ovog petka u Pakistanu sudbonosne mirovne pregovore u sjeni kontradiktornih poruka Donalda Trumpa. Dok Teheran u Islamabad stiže s pozicije neočekivane diplomatske snage, zahtijevajući kontrolu nad tjesnacem Hormuz i ukidanje sankcija, Washington balansira između priznanja iranskog plana kao “održive osnove” i povratka na stroge ultimatume koji su rat i započeli. Ovi razgovori mogli bi donijeti historijski paradoks: da iranski režim iz sukoba namijenjenog njegovom slomu izađe politički i ekonomski snažniji nego ikad

Sjedinjene Američke Države i Iran započet će sutra u glavnom gradu Pakistana, ako ne bude nepredviđenih okolnosti, pregovore o mogućem okončanju rata. Međutim, dijalog u Islamabadu počinje u atmosferi duboke konfuzije i kontradiktornih izjava Donalda Trumpa o samoj polazišnoj tački pregovora. Američki predsjednik je prvo prihvatio deset tačaka iranskog plana kao “održivu osnovu” za dijalog, da bi se ubrzo potom vratio na 15 zahtjeva Washingtona koje je Teheran ranije kategorički odbacio.

Teheran, koji se u ovom sukobu pokazao kao znatno žilaviji protivnik nego što je Trump predviđao, u srijedu je djelovao kao strana koja diktira obrise budućeg sporazuma. Trump je u ranim jutarnjim satima opisao iranski plan kao prihvatljiv početak, ali je u jednom od svojih karakterističnih obrta, samo nekoliko sati kasnije putem mreže Truth, pojasnio vlastite riječi.

Ustvrdio je da neće prihvatiti zahtjeve koji se tiču obogaćivanja uranija i podsjetio na američki plan od 15 tačaka iz marta, koji je Iran nazvao “pretjeranim”. Prema Trumpovim tvrdnjama, o nekim od tih tačaka već postoji dogovor, poput predaje više od 400 kilograma visoko obogaćenog uranija.

Dodatnu pometnju unijela je glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt, tvrdeći da plan koji je Trump nazvao održivim zapravo nije onaj koji je procurio u javnost. Prema njenim riječima, originalni iranski prijedlog bio je “neozbiljan i neprihvatljiv”, ali je Teheran, suočen s masovnim vojnim raspoređivanjem SAD-a, navodno “priznao realnost” i pregovaračkom timu predstavio potpuno drugačiji, razumniji plan. Leavitt je naglasila da su Trump i njegovi savjetnici procijenili kako se taj novi, modificirani tekst može uskladiti s američkim zahtjevima.

Ipak, sadržaj tih 15 američkih zahtjeva, iako zvanično neobjavljen, direktno siječe “crvene linije” Teherana. Washington insistira na potpunom prekidu obogaćivanja uranija, ograničavanju dometa iranskih projektila, prekidu podrške regionalnim saveznicima poput Hezbollaha, te bezuvjetnom otvaranju tjesnaca Hormuz. Nasuprot tome, iransko Vrhovno vijeće nacionalne sigurnosti zrači trijumfalizmom, poručujući da se u Islamabadu može pregovarati isključivo o onome što je navedeno u njihovom dokumentu.

Iako puni tekst iranskog plana nije dostupan javnosti, njegovi najvažniji dijelovi ukazuju na duboke strateške ambicije. Teheran zahtijeva definitivnu obavezu o nenapadanju i prekid rata na svim frontovima, uključujući i zaštitu “herojskog otpora” u Libanonu, što je uslov koji američki saveznik Izrael odbija i razmatrati. Također, Iran traži potpuno povlačenje američkih borbenih snaga iz regionalnih baza.

Najviše pažnje privlači zahtjev za trajnom i koordiniranom kontrolom nad pomorskim saobraćajem u tjesnacu Hormuz. Ova strateška tačka, kroz koju prolazi petina svjetske nafte, gasa i gnojiva, postala je centralni element iranske doktrine odvraćanja. Iranski parlament već procesuira zakon o “protokolu sigurnog tranzita” koji predviđa naplatu putarine brodovima. Prema nezvaničnim informacijama, takva taksa, dogovorena s Omanom, mogla bi iznositi i do dva miliona dolara po plovilu. Za Iran, to nije samo pitanje suvereniteta, već i način indirektne naplate ratne odštete za razaranja pretrpljena tokom sukoba.

Politički analitičari ukazuju na poraznu činjenicu za Washington: sama spremnost da se razgovara o iranskoj kontroli nad Hormuzom signalizira strateški neuspjeh SAD-a. Trumpovo priznavanje iranskog okvira, čak i ako je privremeno, predstavlja ogromnu diplomatsku pobjedu za Islamsku Republiku. Postavlja se pitanje da li će Washington, u potrazi za izlaznom strategijom, prešutno priznati autoritet Teherana nad ključnim vodenim putem.

Ako pregovori u Islamabadu, uprkos svim preprekama, urode plodom, mogao bi se dogoditi historijski paradoks. Umjesto pada režima, što je bio cilj i Izraela i Washingtona, iranska teokracija mogla bi izaći iz rata ojačana. Iranski plan uključuje i zahtjeve za ukidanjem svih međunarodnih sankcija i poništavanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, čime bi se okončao status Irana kao ekonomskog parije.

“Trump je već pokušao sve da pokori Iran; vojni pristup je propao, a jedino što još nije pokušao je upotreba nuklearnog oružja”, upozorava istraživač Eldar Mamedov.

Umjesto uništenja iranske civilizacije, kako je Trump prijetio, ovaj rat ozbiljno nagriza prestiž Sjedinjenih Država. Bez brzog napretka u Islamabadu, sukob se vraća na početnu tačku, ali s Washingtonom koji je izgubio moć svojih ultimatuma. Ali Vaez iz International Crisis Group zaključuje da se trenutna situacija temelji na “terminima koji se možda i ne razumiju zajednički”, što pregovore čini koliko neophodnim, toliko i neizvjesnim.

IZVOR: El Pais, agencije