Dok Zapad gubi interes za Siriju, njena vjerska raznolikost, nekada simbol bogatstva Levanta, danas je meta progona i zaborava. Nakon masakra nad Alavitima u martu, sada su na meti islamista i Drusi iz južne Sirije. U zemlji razorenoj ratom, ni religijska šarolikost više nije izvor ponosa, nego povod za krvoproliće

U martu ove godine Alaviti su bili žrtve masakra – ubijeno ih je više od 1.500. Prije sedam dana, islamisti su krenuli u krvave napade na Druse u južnoj Siriji, pri čemu se spominje oko 1.000 mrtvih. Ove epizode nasilja ne znače samo još jednu stranicu u sirijskoj tragediji, već signaliziraju kolaps jednog od najbogatijih religijskih pejzaža Bliskog istoka. Raznolikost vjerskih zajednica – sunita, šiita, kršćana, Alavita, Drusa, Ismailita, Muršidija – postaje relikt prošlosti. A službene brojke, ionako upitne, više ne mogu pratiti realnost.

Koliko ljudi danas uopće živi u Siriji? Rat, smrt, bijeg i raspad porodica učinili su da se i demografi povuku. Neki procjenjuju da zemlja broji oko 25 miliona stanovnika, drugi daju znatno niže brojke. Još je veći problem struktura: koliko ima sunita, koliko šiita, koliko kršćana ili drugih?

U mirnodopskim statistikama, koje su ionako bile politički obojene, govorilo se da su arapski suniti činili tri četvrtine stanovništva, s nešto višom stopom fertiliteta od Alavita, koji su činili oko deset posto. No, tokom rata veći broj sunita je emigrirao, dok su Alaviti – zbog lojalnosti režimu – izgubili veliki broj mladih muškaraca u borbama. Kršćani su, čak i bez rata, imali značajan iseljenički trend, a rat ih je dodatno prorijedio. Ranije su činili oko 10% populacije, danas su brojke sigurno znatno niže.

I dalje se u statistikama često pojavljuje sljedeća podjela: 74% suniti, 13% šiiti (od čega Alaviti oko 11%, a Ismailiti 1%), kršćani 10%, Drusi 3%. Jezide se broji u hiljadama, Muršidije se rijetko spominje. Jevrejska zajednica – nekada brojna – gotovo je potpuno nestala.

Režim Bashara al-Assada, svrgnut u decembru 2024. nakon više od pola stoljeća vladavine dinastije koja je poticala iz alavitske manjine, nikada nije otvoreno isticao svoju vjersku pozadinu. Ali sunitski teološki narativi, još od Ibn Tejmije (1328), tumače alavitsku vjeru kao herezu. Dolaskom islamista Ahmeda al-Sharaa na vlast, ovaj arhaični sud dobio je novu političku moć. Masakri nad Alavitima u martu i sadašnji napadi na Druse mnogi vide kao povezane događaje.

Alavite se često brka s turskim Alevitima, ali njihovi religijski korijeni su različiti. Alaviti vode porijeklo iz južnog Iraka iz 8. i 9. stoljeća, u vremenu kada su različite ezoterične sekte, pod utjecajem gnosticizma, bujale na tlu islamskog carstva. Njihova doktrina, duboko utjecana šiizmom, posebno „ghulat“ (pretjerivačkim) tumačenjima, pripisuje božanske atribute imamima.

Njihov teološki sistem počinje s neproizašlom božanskom svjetlosću, iz koje emanira novo božansko biće, koje opet emanira sljedeće – i tako dalje, u nizu sve udaljenijih emanacija. Božanska trojka koju priznaju sastoji se od „smisla“, „imena“ i „vrata“ – simboličnih figura kroz koje se prenosi tajno znanje. Vjeruju i u cikličnu prirodu svijeta i kosmičke epohe, od kojih je najvažnija islamska.

Zbog ovog „tajnog“ karaktera religije, koja znanje ne dijeli sa svakim – a najmanje sa znatiželjnim posmatračima – kroz historiju su Alaviti bili okruženi sumnjom, ogovaranjem i progonom. Francuski kolonizatori, koristeći princip „zavadi pa vladaj“, poticali su njihov uspon u vojsci i državnoj administraciji, čime je počeo njihov društveni uspon.

Drusi, pak, vode porijeklo iz ismailitskog kalifata Fatimida u Kairu, iz 11. stoljeća. Njihov osnivač, Hamza iz Persije, proklamirao je božanstvenost tadašnjeg kalifa al-Hakima, koji je misteriozno nestao 1021. godine. Njegov nestanak interpretiran je kao božansko povlačenje iz svijeta, s obećanjem povratka nakon hiljadu godina.

Druska vjera je hermetična, dostupna samo malobrojnim „učenim“ muškarcima – tzv. Sheikh al-Aql. U Siriji danas postoje tri takva vjerska vođe. Za razliku od Alavita, Drusi vjeruju isključivo u reinkarnaciju unutar ljudske vrste. Vjera je zatvorena: nema konverzije, niti napuštanja zajednice – ko se rodi Drus, ostaje Drus.

Heinz Halm, u djelu Die Schia (1988), opisuje drusku teologiju kao „bizarni konglomerat alt-ismailitskih, neoplatonskih i ekstremno šiitskih elemenata“. I Alaviti i Drusi ne poštuju formalno islamske stubove vjere: ne klanjaju, ne poste, ne idu na hadž – iako se često svrstavaju među „muslimane“.

U oba slučaja – i kod Alavita i Drusa – napadači su koristili brutalno ponižavanje: muškarci su tjerani da laju kao psi, vrijeđani kao „nečisti“, „svinje“. Osim religijskih predrasuda, moguće je da se ovakvo ponižavanje nadovezuje i na vijekovne glasine o vjerovanjima u reinkarnaciju. Kod Alavita, loš život može značiti reinkarnaciju u životinji – najniže na hijerarhiji je zec – dok se Drusi „vraćaju“ isključivo kao ljudi.

Religijska netrpeljivost u Siriji danas prijeti da zauvijek izbriše ono što je činilo ovu zemlju posebnim: složeni, delikatni mozaik vjera, identiteta i naslijeđa. U vremenu kada je Sirija izgubila gotovo sve – sigurnost, stabilnost, demografsku sliku, međunarodni ugled – gubi i svoju duhovnu raznolikost.

Ostaje pitanje: hoće li 21. stoljeće za Siriju ostati zapisano kao doba u kojem je vjerska pripadnost postala smrtonosna oznaka?

IZVOR: Der Standard