Decenijama skrivan od javnosti, ruski program „ilegalaca“, špijuna s lažnim identitetima duboko ukorijenjenim na Zapadu, i dalje je aktivan. Novinar Shaun Walker o tome je napisao knjigu, otkriva kako se naslijeđe Hladnog rata danas nadograđuje novim, inovativnim i opasnim oblicima špijunaže, od sabotaža do digitalnih operacija, te zašto Kremlj ovaj tajni aparat i dalje smatra jednim od svojih najvažnijih oružja

U vrijeme kada se tek osnovani Sovjetski Savez smatrao toliko opasnim da nije imao ni ambasade u koje bi mogao smjestiti tipične špijune pod diplomatskim pokrićem, sovjetske obavještajne službe razvile su izuzetan i smion program za infiltraciju svojih agenata na Zapad. Bili su to takozvani ilegalci, agenti temeljito obučeni da budu „zasađeni“ u drugoj zemlji s lažnim identitetima toliko uvjerljivim da ni njihova vlastita djeca nisu znala da su im roditelji Rusi, a kamoli špijuni.

Danas, nakon protjerivanja stotina diplomata i tajnih agenata, naročito zbog invazije velikih razmjera na Ukrajinu, Rusija i dalje održava aktivnim taj operativni aparat, koji je tokom Hladnog rata bio oči i uši Moskve. Istovremeno iskušava „nove, podjednako inovativne koliko i opasne pristupe špijunaži“, kako objašnjava Shaun Walker, autor knjige „Ilegalci. Nikada ispričana historija najtajnovitijeg ruskog špijunskog programa“

Walkerova „opsesija“ avanturama tih agenata započela je dok je bio dopisnik u Moskvi, gdje je deset godina radio za The Independent, a potom za The Guardian. Prvi put je za ilegalce čuo 2010. godine, nakon operacije FBI-ja u kojoj je došlo do više hapšenja. Među njima je bio i navodno kanadski bračni par Don Heathfield i Ann Foley. Njihovi sinovi Tim i Alex otkrili su, kada su federalni agenti pokucali na vrata, da su im roditelji zapravo Andrej Bezrukov i Jelena Vavilova, špijuni rođeni u Sibiru. I da je čitav njihov život bio farsa.

Taj je slučaj inspirirao seriju The Americans, a nekoliko godina kasnije, kada je Walker uspio razgovarati sa sinovima, probudio je uporan interes koji se naposljetku materijalizirao u knjizi.

Djelo je publicističko, ali prvi ilegalci bili su likovi kao iz filma. Autorov favorit je Josif Grigulevič. Rođen u ilegalnosti boljševičke revolucionarne borbe, u adolescenciji je otputovao u Južnu Ameriku, pojavio se u Španiji tokom građanskog rata i učestvovao u neuspjelom pokušaju ubistva Lava Trockog u Meksiku. Pred kraj svojih špijunskih pustolovina dobio je od Staljina zadatak da ubije tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita (na fotografiji sa Grugulevičem u Beogradu). To se dogodilo u poglavlju njegovog života u kojem je, utjelovljen u Teodora Castra, uspio ishoditi da ga Kostarika, zemlja u koju nikada nije kročio, imenuje ambasadorom u Rimu.

Sa svakom decenijom posao je postajao sve teži. KGB je usavršavao dug i skup program obuke koji je uključivao i psihološke aspekte potrebne za suočavanje sa životom ispunjenim rizicima, stresom, odricanjima i usamljenošću. „Ali često to nije funkcioniralo i završavali bi tako što bi priznali, imali problema s alkoholom ili čak prebjegli na Zapad“, objašnjava Walker. „Dio rješenja bio je, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, da ih se šalje u parovima. To je imalo dvije svrhe: spriječiti da se osjećaju usamljeno i potpuno izolirano, ali i držati ih pod kontrolom, jer je KGB bio izrazito paranoičan i nikada do kraja nije vjerovao u njihovu lojalnost.“

Moskva taj program smatra jednim od dragulja svojih tajnih službi, iako su, „u 97 posto slučajeva, iz bilo kojeg objektivnog ugla“, njegovi uspjesi bili ograničeni. „Ali postoji tih 3 posto u kojima se isplatilo“, naglašava Walker. „Sovjetski Savez je zatvoren, nalazimo se u Hladnom ratu, postoji nuklearna prijetnja, uz ogromna nerazumijevanja. A KGB zaista ne razumije Sjedinjene Američke Države. Ako je ulog nuklearni rat, imati ljude koji su u stanju barem slati stvarne informacije o tome kakav je tamo život nevjerovatno je vrijedno.“

Walker paralelno prati historiju posljednjeg stoljeća u Rusiji i historiju špijuna. „U svakoj etapi tih 100 godina, ono što se događa s ilegalcima gotovo je savršeno objašnjenje onoga što se zbiva u Rusiji“, objašnjava. „Sve potječe iz tog pokreta koji započinje revolucijom. Imate strastvene komuniste dvadesetih godina, a potom svi ginu u čistkama. Zatim dolazi Drugi svjetski rat, pa Hladni rat, i ispostavlja se da ti špijuni, pripremljeni za briljantne i smione ofanzivne operacije protiv neprijatelja (SAD-a), najbolje što uspijevaju jest gušenje disidenata unutar sovjetskog bloka, kao u Čehoslovačkoj, tokom Praškog proljeća 1968.“

Program je imao zlatno doba tokom Hladnog rata, ali je nakon raspada Sovjetskog Saveza pao u stanje mirovanja. Vladimir Putin, bivši agent KGB-a, ponovo ga je pokrenuo nakon dolaska na vlast 1999. godine. „Pretvoren je u mit. Putin se više puta hvalio da niko drugi nema ovakvu vrstu špijuna, da su oni nešto isključivo rusko“, kaže dopisnik, koji i dalje iz Varšave prati rusku i ukrajinsku stvarnost. Posvećene su im serije i televizijski programi. To su figure koje se „savršeno uklapaju u tu lažnu Putinovu naraciju o tome kako su ljudi u Rusiji patrioti, čisti, i kako se žrtvuju za domovinu i stvar“.

Putin Kremljem upravlja kao da je riječ o kancelariji KGB-a, podsjeća Walker na riječi izvora iz CIA-e. „Mnoge osobe koje postavlja u svoje okruženje kako bi učvrstio kontrolu nad vlašću ljudi su koje poznaje još iz KGB-a“, objašnjava autor. Najuži krug obilježen je tajnovitošću, sumnjičavošću, čvrstom rukom i „posebnim pogledom na svijet: riječ je o ljudima starijim od 70 godina, koji su punoljetstvo dočekali u Hladnom ratu i imaju taj mentalitet“. Generacijska smjena se ne nazire, kaže Walker, koji se pita „koliko im još vremena ostaje i šta dolazi poslije“.

U vrhuncu Hladnog rata na Zapadu je moglo biti oko stotinu ilegalaca. Walker procjenjuje da bi taj broj danas mogao biti sličan. U ljeto 2024. godine Putin je kao heroje dočekao nekoliko operativaca u razmjeni zarobljenika sa Zapadom. Među njima je bio rusko-španski državljanin Pablo González, odnosno Pavel Rubcov, koji je u Poljskoj bio pritvoren od februara 2022. godine.

Slučaj je izazvao polemike jer za mnoge njegove branitelje González, koji je više od dvije godine proveo u istražnom pritvoru bez optužnice, nije bio ništa drugo do novinar. Walker se s njim susreo nekoliko puta, nikada ništa nije posumnjao i u početku je i sam imao dvojbe. Njegovi izvori u obavještajnim službama, međutim, uvjeravali su ga da je „sto posto bio špijun“.

„To samo po sebi nije dokaz, ali kada vidiš snimke njegovog povratka u Moskvu, činjenicu da je uključen u razmjenu…“ S detaljima koji su se postupno pojavljivali i za koje je siguran da će se dodatno razjasniti u sudskom procesu koji je otvoren u Poljskoj, priznaje: „Pogriješio sam; bio je to mnogo ozbiljniji tip agenta nego što sam mislio“.

Od početka rata u Ukrajini, „Rusija je ponovo postala neka vrsta toksične imovine u velikom dijelu Evrope i u SAD-u, a ilegalci joj u tome mogu biti od velike koristi“. To bi bio samo jedan u nizu programa ruskih obavještajnih službi, koje Shaun opisuje kao „uistinu beskorisne“.

„Vidjeli smo to tokom invazije“, podsjeća, kada su računali na brzi pad Kijeva. „Svako ko bi analizirao stvarne informacije o raspoloženju u Ukrajini shvatio bi da taj plan nije bio realan.“ No istovremeno, „iako je analiza loša, postoje novi, zanimljivi i opasni pristupi ruskoj špijunaži, kao što vidimo kroz sabotaže“.

Dok Evropska unija jača odbrane od sve prijetećih hibridnih napada Moskve, Kremlj u Ukrajini iskušava nove tehnike. Reporter, koji prati taj rat i često boravi u zemlji, kaže da Rusija ondje koristi adolescente koji, a da toga nisu svjesni, postaju samoubilački teroristi u bombaškim napadima. „Nevjerovatno je da putem Telegrama i za 2.000 dolara možete izazvati eksploziju u drugoj zemlji“, razmišlja. „To su taktike koje jako plaše, ali su vrlo domišljate; i, naravno, izuzetno su vješti i u kibernetičkom prostoru.“

IZVOR: El Pais