Dok se u Washingtonu govori o pregovorima i miru, Moskva se već godinama priprema za dugotrajan sukob s Evropom. Rat u Ukrajini pretvoren je u poligon za izgradnju vojne industrije, ratne ekonomije i društva naviknutog na žrtve, represiju i stalnu mobilizaciju. Za razliku od Evrope, koja tek pokušava probuditi javnost iz višedecenijskog sna o trajnom miru, Rusija već živi u ratnom režimu, politički, ekonomski i propagandno. Vladimir Putin, uprkos dugoj historiji obmana, u jednoj stvari ne laže: Rusija je danas ozbiljno pripremljena za rat, dok Evropa još uvijek raspravlja da li je on uopće moguć

Dva paralelna svijeta, razdvojena s oko 8.000 kilometara, kolika je udaljenost između Bijele kuće i Kremlja, počinju se stapati u jedan. U prvom, kondenziranom u Ovalnom uredu ispunjenom štukaturama i pozlaćenim detaljima, Vladimir Putin se prikazuje kao čovjek koji traži mir i spreman je pregovarati u dobroj vjeri kako bi ga postigao.

U drugom svijetu, utvrđenom u najvećem evropskom sukobu od Drugog svjetskog rata, isti taj Putin lično upravlja vojnim operacijama. Sluša izvještaje generala o grandioznim pobjedama u gradovima koji još nisu zauzeti, o prekrojenim mapama i drvenim figurama koje pomjera grabljama za manevre, baš kao što su to nekada činili oni koji su raspolagali topovskim mesom kod Verduna, Galipolja ili Staljingrada.

Tješi navodne udovice „heroja“ koje mu zahvaljuju što ih je poslao da poginu na crnici Ukrajine, odlikuje invalide, odobrava vojne budžete za proizvodnju „čudesnog oružja“ poput novog projektila Orešnik i uživa u imperijalnim teorijama nekoliko pseudohistoričara, jednih od rijetkih ljudi koje još sluša od pandemije, o „historijskim zemljama“, odnosno teritorijama koje Putin smatra ruskima i koje će Rusija „osloboditi“ u svojoj, kako je naziva, egzistencijalnoj konfrontaciji sa Zapadom.

Ta dva svijeta, jedan zarobljen u iluziji vojnih pobjeda, drugi u privatnim poslovima njegove elite građevinskih i nekretninskih magnata, susreću se u pregovorima o miru u Ukrajini. Između ta dva kruga moći ostala je nemoćna Evropa. Što više žurbe pokazuje Donald Trump, Putin djeluje strpljivije; što je Washington pomirljiviji, Moskva je agresivnija.

Posljednjih sedmica Putin je pojačao prijetnje Evropi, nazivajući njene političare „svinjama“.

„Poraz evropskih sila u slučaju sukoba bio bi toliko potpun da ne bi ostao niko s kim bi se uopće moglo pregovarati o miru“, poručio je, zaključivši: „Rusija nema namjeru započeti rat s Evropom, ali ako EU to želi, Rusija je spremna već sada.“ Tu izjavu dao je trećeg decembra. Vrijedi podsjetiti da su Putin i njegovi najbliži saradnici uoči invazije na Ukrajinu nebrojeno puta tvrdili da se napad nikada neće dogoditi.

Nažalost, ovoga puta Putin ne laže: Rusija je danas mnogo spremnija za rat nego cijela Evropa zajedno. U nizu ključnih segmenata Moskva daleko nadmašuje spore i nesigurne evropske pomake u oblasti odbrane, inovacija i strateške autonomije, ali i na kognitivnom planu, gdje Kremlj već godinama ima ozbiljnu prednost nad svim potencijalnim protivnicima izvan Ukrajine.

Ruske fabrike oružja rade u tri smjene po osam sati, sedam dana u sedmici, proizvodeći ne samo klasično naoružanje iz ratova 20. stoljeća, tenkove i artiljeriju,  nego i oružja prilagođena novom tipu ratovanja u Ukrajini, prije svega bespilotne letjelice. Iako je invazija na Ukrajinu vojno bila katastrofalna za rusku armiju, Moskva je razvila kapacitete koji joj omogućavaju proizvodnju gotovo 1.000 dronova Shahed dugog dometa dnevno, kao i hiljade dronova s optičkim vlaknima, sposobnih da pogađaju logistiku protivničke vojske do 40 kilometara u dubinu.

Jedinice poput „Rubicona“, iskovane na ukrajinskom ratištu, svakodnevno obučavaju stotine pilota dronova na najnovijim modelima, tehnološki naprednijim od zapadnih i znatno jeftinijim zahvaljujući kineskoj tehnologiji.

Evropa ne samo da nema takve kapacitete, nego često nema ni sredstva za pravovremeno suprotstavljanje tim sistemima. To se vidjelo kada je Rusija poslala dvadesetak dronova Grebera u poljski zračni prostor: jedini način da se obore bio je podizanje lovaca iz tri zemlje NATO-a, koji su uspjeli srušiti svega tri bespilotne letjelice.

Rusija može regrutirati, opremiti i obučiti desetine hiljada vojnika u roku od nekoliko sedmica. Rat u Ukrajini, koliko god krvav bio, „izoštrio je njene zube“. Ruska vojska može slati svoje vojnike u smrt bez političke odgovornosti, što, koliko god zvučalo monstruozno, predstavlja ozbiljnu prednost u odnosu na demokratske države, gdje vlast mora polagati račune parlamentima i javnosti.

Rusko ratno zrakoplovstvo moderniziralo je hiljade bombi iz vremena Hladnog rata dodavanjem savremenih sistema navođenja, koji omogućavaju njihovo lansiranje s udaljenosti do 50 kilometara, bez izlaganja avionâ protivničkoj protuzračnoj odbrani. Evropa ima pristup sličnoj tehnologiji, ali ne u količinama kojima raspolaže Rusija. Da bi to promijenila, morala bi mobilizirati cijelu industriju i ogromna finansijska sredstva što za lidere u Londonu, Berlinu ili Parizu nosi visok politički trošak, dok je za Putina on zanemariv.

Rusija danas nije samo spremna za rat, njena ekonomija je u potpunosti podređena ratnom naporu. Rat u Ukrajini stvorio je unutrašnje dobitnike: određene oligarhe, regionalne guvernere i industrijske klanove bliske putinizmu. Model rasta zasnovan je na enormnoj vojnoj potrošnji, a njegovo naglo gašenje značilo bi bankrote, rast nezaposlenosti i socijalne potrese u regijama koje danas žive od vojno-industrijskog kompleksa.

Novac od „dobrovoljaca“ stigao je i do najsiromašnijih krajeva Rusije, što smanjuje potencijalno nezadovoljstvo. Povratak na mirnodopsku ekonomiju, međutim, nosi i ozbiljan političko-kriminalni problem: demobilizaciju stotina hiljada traumatiziranih veterana, često naoružanih i bez jasne društvene uloge.

Analitičar Jeffrey Mankoff, saradnik Centra za strateške i međunarodne studije, ističe u specijaliziranom mediju „War on the Rocks“ da je razvoj željeznica, cestovnog saobraćaja, kao i naftovoda i plinovoda omogućio Rusiji diverzifikaciju uvoznih i izvoznih ruta. Moskva, navodi on, uspijeva zaobići zapadne sankcije i kontrole izvoza kako bi došla do oružja iz Irana i Sjeverne Koreje. Iako Kina formalno ne isporučuje smrtonosno oružje, postala je najvažniji izvor tzv. robe dvostruke namjene, ključne za ruski ratni napor.

Ratna ekonomija Rusije izgradila je složenu arhitekturu koju je teško demontirati. Usmjereni i subvencionirani krediti vojno-industrijskom sektoru danas održavaju zaposlenost, plate i potrošnju. Nagli prelazak na mir mogao bi otvoriti lanac neplaćanja i bankarskih potresa, već prisutnih u ruskom finansijskom sistemu. Istovremeno, preraspodjela resursa iz vojne u civilnu sferu nije automatska: zahtijeva ulaganja, tehnologiju i uvoz, koje sankcije dodatno otežavaju. Politički, rat je konsolidirao nove koalicije moći i očekivanja, njegov kraj mogao bi otvoriti ozbiljne unutrašnje pukotine.

Ključni segment ruske pripreme za dugotrajni sukob jeste politička komunikacija, proces kroz koji vlast oblikuje narativ koji legitimira rat i osigurava trajnu podršku javnosti. Za režim u Moskvi, rat u Ukrajini predstavlja tek „proxy“ sukob Zapada protiv Rusije. Narativ se godinama gradi oko ideje da ruske snage još nisu ostvarile ciljeve jer se, u stvarnosti, bore protiv daleko moćnijeg neprijatelja od same Ukrajine.

To je put kojim se autokratije kreću znatno lakše nego demokratije. Mark Galeotti, jedan od najpoznatijih stručnjaka za hibridno ratovanje, upozorava da se „Kremlj ponaša kao da je Rusija već u permanentnom ratu sa Zapadom, samo što se većina tog rata vodi izvan klasičnog bojnog polja“. Što se Rusija više navikava na život u ratu, dodaje on, to je opasniji trenutak povratka u normalnost. Godinama se priprema „unutrašnji front“: društvo se postepeno militarizira, a ideja masovnih žrtava normalizira.

Evropska društva nalaze se na suprotnoj tački. Upozorenja vojnih i političkih lidera, od Francuske i Njemačke do Poljske i Švedske, zvuče zakašnjelo i neprirodno kontinentu koji osam decenija uživa mir i navikao se na njega.

U prethodnim ratovima države su trošile oko 80 posto resursa na borbu, a 20 posto na propagandu. Danas je odnos obrnut. Za 2025. godinu, više izvora procjenjuje da Rusija izdvaja oko 137,2 milijarde rubalja za propagandu i državne medije, oko 1,47 milijardi eura, što je 13 posto više nego 2024. Prema pisanju The Moscow Times, taj iznos će 2026. porasti na 146 milijardi rubalja.

Televizijske zvijezde poput Vladimira Solovjova, Margarite Simonjan i Olge Skabejeve, poznate kao „čelična lutka“, svakodnevno normaliziraju ratni okvir, pretvaraju odluke vlasti u moralne narative, definišu vanjskog neprijatelja i radikaliziraju jezik. Kao komesari udarnog termina i glasnogovornici tvrde linije, oni su najbolji termometar agresivnosti ruskog režima.

Kako je jednom primijetio stručnjak za propagandu Peter Pomerantsev: „Kada ništa nije istina, niko se ni protiv čega ne može pobuniti.“ U tom prostoru, Rusija se već odavno pripremila za rat, ne samo na frontu, nego i u glavama.

IZVOR: El Mundo