Objavljivanje obavještajnog dokumenta iz 1929. godine baca novo svjetlo na Thomasa Edwarda Lawrencea, čovjeka koji je između mita i imperije oblikovao političku sudbinu Bliskog istoka. Daleko od romantične slike „Lawrencea od Arabije“, dokument otkriva kako je britanski oficir i strateg i nakon Prvog svjetskog rata smatran opasnim faktorom u arapskom svijetu, simbolom imperijalne manipulacije, instrumentalizacije islama i razbijanja osmanskog naslijeđa

Na službenoj stranici turske obavještajne službe (MIT) objavljena je kopija obavještajnog dokumenta, datiranog 23. septembra 1929. godine, u kojem se Lawrence od Arabije ne pojavljuje kao literarna ili historijska figura, već kao konkretna sigurnosna pojava koju treba pratiti i analizirati. Dokument, sastavljen u okviru tadašnje turske obavještajne službe, precizno bilježi njegove lične podatke, ratnu biografiju, ranije kretanje po arapskim zemljama i veze s britanskim političko-vojnim strukturama, ali poseban naglasak stavlja na pitanje njegovih namjera nakon rata.

Lawrencea se opisuje kao osobu izuzetnog poznavanja arapskog društva, islama i plemenskih struktura, koja je u stanju da djeluje „bez formalne funkcije“, ali s velikim simboličkim i operativnim potencijalom. Izvještaj jasno sugerira da Ankara Lawrencea vidi kao potencijalnog agenta britanskog utjecaja u postimperijalnom periodu, naročito u Siriji, Iraku i Palestini, gdje su granice još bile nestabilne, a politički poredak krhak.  U dokumentu se također implicitno priznaje strah da bi se metode iz ratnog perioda, podsticanje pobuna, instrumentalizacija religije i lokalnih elita, mogle ponoviti u novim okolnostima.

Dokument objavljen u okviru „Specijalne zbirke“ na zvaničnoj stranici MİT-a vremenski je smješten u osjetljivi rani period Republike Turske, svega šest godina nakon njenog osnivanja 1923. godine. Njegova važnost ne leži u naknadnoj interpretaciji, već u činjenici da je riječ o izvornom arhivskom materijalu. Izvještaj je izradila Direkcija nacionalne sigurnosne službe i distribuiran je najvišim državnim instancama, načelniku Generalštaba, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu vanjskih poslova, što jasno ukazuje na stepen njegove povjerljivosti i ozbiljnost procjena koje je sadržavao.

U samom tekstu naglašava se da se radi o „potvrđenim i provjerenim obavještajnim podacima“, prikupljenim, između ostalog, preko masonskih krugova u Kairu, što svjedoči o metodama i mrežama prikupljanja informacija karakterističnim za međuratni period.

Prema izvještaju, Lawrence se tokom 1929. godine kretao pod više identiteta i prerušavanja, koristeći imena poput „Šejh Abdullah“ i „Jakos Iskinazi“, te je u kratkom vremenskom razmaku boravio u Egiptu, Siriji, Iraku, Jerusalemu i Sudanu. Navodi se da je u Egipat stigao približno dva mjeseca prije sastavljanja dokumenta, potom putovao kroz Siriju i Irak, da bi se u augustu iste godine neočekivano pojavio u Jerusalemu, dok je u trenutku pisanja izvještaja procijenjeno da se nalazi u Kartumu.

Jedan posebno osjetljiv dio dokumenta tvrdi da je Lawrence mijenjao uloge i vanjski identitet, nastupajući čas kao muslimanski vjerski učenjak, čas kao američki jevrejski rabin, te da je odvojeno pristupao muslimanskim i jevrejskim zajednicama, iznoseći ono što se opisuje kao „otrovne sugestije“ s ciljem raspirivanja međusobnih tenzija.

Ime Thomas Edward Lawrence decenijama je živjelo između istorije i legende. Za zapadnu kulturu on je ostao romantični junak pustinje, britanski oficir koji je, obučen u arapsku nošnju, poveo Arape u ustanak protiv Osmanskog Carstva i sanjao slobodu Bliskog istoka. Međutim, za mnoge narode regiona, međutim, Lawrence je bio nešto sasvim drugo: simbol imperijalne manipulacije, čovjek koji je vješto koristio religiju, etničke razlike i obećanja samoodređenja kako bi služio interesima Britanskog Carstva.

Ko je, zapravo, bio Lawrence i zašto je njegova figura izazivala pažnju turskih obavještajnih službi i više od decenije nakon završetka Prvog svjetskog rata?

Lawrence nije poslan na Bliski istok kao romantični idealista. U ratnim godinama bio je školovani arheolog, poznavalac arapskog jezika i kulture, ali prije svega oficir britanske vojne obavještajne službe. Njegova misija bila je jasna: oslabiti Osmansko Carstvo iznutra, potaknuti arapsku pobunu i time olakšati britanski prodor prema Suecu, Mezopotamiji i naftnim poljima Iraka. U tom smislu, Lawrence je bio dio šire strategije Londona, koji je istovremeno davao međusobno proturječna obećanja, Arapima nezavisnost, Francuzima interesne sfere, a cionističkom pokretu podršku za „nacionalni dom“ Jevreja u Palestini.

U toj trostrukoj igri leži ključ Lawrenceove historijske uloge. On je arapskim liderima, posebno šerifu Huseinu iz Meke i njegovom sinu Fejsalu, govorio jezikom slobode i samoodređenja, pozivajući se na zajedničku borbu muslimana protiv osmanske vlasti. Istovremeno, bio je svjestan tajnih sporazuma poput Sykes–Picota, koji su Bliski istok unaprijed dijelili između evropskih sila. U svojim kasnijim zapisima priznao je da je znao kako su obećanja koja daje Arapima u velikoj mjeri neispunjiva.

Pitanje da li je Lawrence huškao muslimane protiv Jevreja zahtijeva oprezan odgovor. U vrijeme Prvog svjetskog rata, cionistički projekt još nije imao oblik kakav će dobiti kasnije, a glavni antagonizam nije bio islamsko-jevrejski, već imperijalno-kolonijalni. Lawrence nije bio ideolog vjerskog sukoba, ali je bez sumnje doprinio stvaranju političkog okvira u kojem su budući sukobi postali gotovo neizbježni. Britanska politika, kojoj je on služio, istovremeno je instrumentalizirala arapski nacionalizam i otvorila vrata projektu koji će kasnije dovesti do dubokog sukoba u Palestini. Lawrence je bio svjestan tih kontradikcija, ali ih nije mogao niti je imao mandat razriješiti.

Nakon rata, Lawrence se povukao iz javnog života, barem formalno. Pisao je, mijenjao identitete, služio u RAF-u pod lažnim imenima, izbjegavao publicitet koji ga je sustizao. Međutim, upravo ta mješavina povlačenja i misterije održavala je interes obavještajnih službi. Za Ankaru, koja je u dvadesetim godinama gradila novu republiku na ruševinama carstva, Lawrence nije bio završena priča. Bio je podsjetnik na način na koji su vanjske sile koristile unutrašnje slabosti, religijske razlike i lokalne elite kako bi razbile osmanski poredak.

Obavještajni dokument iz 1929. godine, nastao u okviru tadašnje Milli Emniyet Hizmeti (MAH), pokazuje da je interes za Lawrencea bio dugotrajan i sistematičan. On nije tretiran kao penzionisani pisac ili ratni veteran, već kao potencijalni operativac, osoba koja i dalje ima kontakte, znanje i simbolički kapital. Posebna pažnja posvećena je njegovoj sposobnosti da se prilagodi okruženju, da se „utopi“ među lokalno stanovništvo, da djeluje bez vidljivih obilježja moći. Upravo te osobine, koje su ga u zapadnoj kulturi učinile fascinantnim, u Ankari su izazivale sumnju.

Za mladu Tursku, Lawrence je bio personifikacija jedne opasne lekcije: carstva rijetko napuštaju teren na kojem su nekada imala interes. Njegovo kretanje Egiptom, Sirijom i Irakom posmatrano je u svjetlu britanskog nastojanja da zadrži utjecaj u regionu, čak i nakon formalnog kraja kolonijalne faze. U tom smislu, nadzor nad Lawrenceom bio je dio šireg nastojanja da se spriječi ponavljanje scenarija iz ratnih godina.