Čini se da inicijativa odražava zajedničku želju tri ključna regionalna aktera da se zaštite od prevelike ovisnosti o bilo kojoj pojedinačnoj velikoj sili, iskoriste komplementarne vojne i industrijske kapacitete i izgrade fleksibilne, na problemima zasnovane sigurnosne mehanizme prilagođene regionalnim stvarnostima, a ne naslijeđenim modelima Hladnog rata.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan nedavno je objavio da su vođeni razgovori o mogućem odbrambenom paktu s Pakistanom i Saudijskom Arabijom, ali da nije potpisan nikakav sporazum. Takva saradnja je značajna, jer bi mogla preoblikovati dinamiku regionalne sigurnosti na Bliskom istoku, u Južnoj Aziji i susjednim pomorskim područjima.

Iako još nije formalno potpisan nikakav sporazum, zvaničnici iz sve tri zemlje potvrđuju da se nacrt okvira razmatra već nekoliko mjeseci, što signalizira ozbiljan i održiv diplomatski napor, a ne spekulativno usklađivanje.

Inicijativa se nadovezuje na Sporazum o strateškoj međusobnoj odbrani (SMDA) zaključen između Pakistana i Saudijske Arabije u septembru 2025. godine. Taj bilateralni pakt uključuje jezik koji podsjeća na kolektivne sigurnosne obaveze, posebno tvrdnju da će se agresija na jednu stranu tretirati kao agresija na drugu, iako namjerno izbjegava automatsku vojnu intervenciju u stilu NATO-a.

Sporazum karakterizira strateška dvosmislenost, posebno u pogledu obima vojnog odgovora i bilo kakve nuklearne dimenzije, pitanje koje je privuklo značajne komentare s obzirom na nuklearni status Pakistana.

Potencijalno uključivanje Turske predstavlja i kontinuitet i eskalaciju. Ankara već održava duboke odbrambeno-industrijske i operativne veze s Pakistanom, koje obuhvataju pomorske platforme (posebno program korveta MILGEM), modernizaciju aviona, bespilotne sisteme, obuku i zajedničke vježbe. Prema podacima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stokholmu (SIPRI) za 2025. godinu, Turska je drugi najveći dobavljač oružja Pakistanu, što naglašava materijalnu dubinu odnosa. Saudijska Arabija se, u međuvremenu, historijski oslanjala na pakistansku vojnu podršku i sve više smatra Tursku sposobnim partnerom u saradnji u oblasti odbrambene industrije i transferu tehnologije.

Fleksibilnost umjesto formalnosti

Zvaničnici u Ankari su pazili da diskusije ne uokvire kao kruti vojni blok, već kao dio šire vizije regionalne sigurnosne saradnje zasnovane na povjerenju, inkluzivnosti i smanjenoj zavisnosti od vanregionalnih aktera. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je više puta naglasio da su razgovori u toku i da još nije zaključen obavezujući sporazum, što se slaže sa Turskom preferencijom za fleksibilne, na platformi zasnovane sigurnosne aranžmane, a ne formalne saveze koji bi mogli ograničiti stratešku autonomiju.

Iz perspektive Islamabada, trilateralni pakt bi ojačao odvraćanje, diplomatski položaj i stratešku dubinu u vrijeme pojačane regionalne nestabilnosti. Pakistanski zvaničnici su eksplicitno izjavili da bi predloženi trilateralni aranžman bio drugačiji od postojećeg saudijsko-pakistanskog SMDA, što sugerira slojevitu arhitekturu bilateralne i multilateralne sigurnosne saradnje, a ne jedan, monolitni ugovor.

Strateški, tajming je značajan. Razgovori se odvijaju u kontekstu eskalacije sukoba u Gazi i širem Bliskom istoku, rastuće nesigurnosti u Crvenom moru i na Rogu Afrike, te šire percepcije među regionalnim akterima da su se postojeći međunarodni sigurnosni mehanizmi pokazali nedovoljnima. Može se tvrditi da tri zemlje donose komplementarne snage: finansijske resurse i regionalni utjecaj Saudijske Arabije, veliku i iskusnu vojsku Pakistana (uključujući nuklearne kapacitete), te naprednu obrambenu industriju Turske i oružane snage ojačane od strane NATO-a.

Trilateralna saradnja je također značajna zbog različitih odnosa njenih članica s velikim silama -Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom.

Pakistan ima najjače obrambene i sigurnosne odnose s Kinom među te tri zemlje. Kina je glavni politički, vojni i odbrambeni industrijski partner Islamabada, pružajući ne samo velike količine vojne opreme i obuke, već i stratešku odbranu od Indije. Ekonomski i politički odnosi Saudijske Arabije s Kinom značajno su se proširili u posljednje dvije decenije, a razvija se i saradnja u odbrambenoj industriji. Kina je Saudijskoj Arabiji obezbijedila balističke rakete srednjeg dometa DF-3 i navodno je u procesu obezbjeđivanja industrijske infrastrukture za proizvodnju balističkih raketa Rijadu.

S druge strane, odbrambeni i vojni odnosi Turske s Kinom bili su ograničeni: Ankara je krajem 1990-ih prenijela tehnologiju raketa i balističkih raketa iz Kine, ali je saradnja tu završila. Turska je 2013. godine odabrala kineski sistem protivvazdušne odbrane dugog dometa FT-2000, ali nakon dvogodišnjih pregovora i mnogih javnih kontroverzi, projekat je otkazan 2025. godine.

Snalaženje u odnosima velikih sila

Odnosi tri zemlje sa Sjedinjenim Državama imali su mnogo uspona i padova. Turska, članica NATO-a, naizgled obnavlja svoje odnose sa Washingtonom. Uklanjanje Turske iz projekta F-35 i uvođenje sankcija CAATSA došlo je na vrh duge liste važnih pitanja, poput Sirije. Drugi mandat Trumpove administracije do sada je svjedočio “redefiniciji” bilateralnih odnosa, zasnovanih na obostranoj koristi i obliku transakcionizma.

Odbrambene i sigurnosne odnose između SAD-a i Pakistana oblikovali su ciklusi bliske saradnje i strateškog otuđenja, uglavnom vođeni promjenom prioriteta SAD-a u Južnoj Aziji, Afganistanu i borbi protiv terorizma od Hladnog rata. Partnerstvo je dostiglo vrhunac tokom perioda kada je Pakistan bio centralan za američke vojne ciljeve, posebno tokom “Rata protiv terora” nakon 11. septembra, ali se od tada suzilo zbog strateškog usklađivanja SAD-a i Indije, međusobnog nepovjerenja i neslaganja oko militantnosti i regionalne stabilnosti. Danas, odnos opstaje u ograničenom, transakcijskom obliku usmjerenom na koordinaciju borbe protiv terorizma, održavanje vojne pomoći i deeskalaciju krize, a ne na široki strateški savez.

Odnosi SAD-a i Saudijske Arabije u oblasti odbrane i sigurnosti utemeljeni su na dugogodišnjem strateškom dogovoru u kojem Washington pruža vojnu zaštitu, oružje i sigurnosne garancije u zamjenu za stabilnost na globalnim energetskim tržištima i saudijsko usklađivanje po ključnim regionalnim pitanjima. Partnerstvo se produbilo kroz opsežnu prodaju američkog oružja, razmjenu obavještajnih podataka i saradnju u borbi protiv terorizma i regionalnom odvraćanju, posebno protiv Irana, ali se također suočilo s napetostima zbog zabrinutosti za ljudska prava, Jemena i saudijske strateške autonomije. Posljednjih godina, Rijad je težio diverzificiranijoj sigurnosnoj poziciji, angažirajući Kinu i regionalne partnere, dok je Sjedinjene Države zadržao kao svog primarnog, iako više ne isključivog, sigurnosnog partnera.

Uzevši sve u obzir, potencijalni tursko-pakistansko-saudijski odbrambeni sporazum treba smatrati manje nastankom krutog saveza, a više adaptivnim odgovorom na sve fragmentiranije i neizvjesnije sigurnosno okruženje.

Čini se da inicijativa odražava zajedničku želju tri ključna regionalna aktera da se zaštite od prevelike ovisnosti o bilo kojoj pojedinačnoj velikoj sili, iskoriste komplementarne vojne i industrijske kapacitete i izgrade fleksibilne, na problemima zasnovane sigurnosne mehanizme prilagođene regionalnim stvarnostima, a ne naslijeđenim modelima Hladnog rata.

Bez obzira na to da li kulminira formalnim paktom ili ne, sam proces signalizira postepeni prelazak na multipolarnu, interesima vođenu sigurnosnu saradnju, onu koja možda neće zamijeniti postojeća partnerstva sa Sjedinjenim Državama ili Kinom, ali će sve više koegzistirati s njima i, s vremenom, preoblikovati stratešku računicu šireg Bliskog istoka i Južne Azije.

Izvor: Turkiye Today