Za kraj septembra najavljena su dva vanredna kongresa: jedan za izbor novog rukovodstva u Istanbulu, drugi za usvajanje strategije protiv sudskog pritiska. Dok se to priprema, hiljade ljudi svakodnevno izlaze na ulice, a lider CHP-a poziva na vanredne izbore. Iz zatvora se javio i İmamoğlu pismom u kojem optužuje vladu da pravnim sredstvima uništava demokratiju: „Epoha ‘ja’ u ovoj zemlji završava. Počinje epoha ‘mi’. Jedan će izgubiti, a svi drugi će dobiti.“

Glavna opoziciona stranka u Turskoj, Republikanska narodna partija (CHP), suočava se s najtežim periodom u svojoj savremenoj historiji. Samo u septembru ove godine protiv nje je pokrenuto 14 sudskih procesa, od optužbi za korupciju i pronevjeru, do osporavanja unutarstranačkih kongresa.

Ovi slučajevi, koji se nižu jedan za drugim, paralizuju rad stranke i potkopavaju njen politički kapacitet da se suprotstavi vladajućem bloku okupljenom oko predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP).

Jedan od najvažnijih predmeta tiče se osporavanja kongresa na kojem je 2022. godine izabran aktualni lider CHP-a Özgür Özel. Suđenje je odgođeno do 24. oktobra, ali je pravna nesigurnost već uzdrmala stranku. Dodatno ulje na vatru dolilo je i ukidanje univerzitetske diplome gradonačelniku Istanbula, Ekremu İmamoğluu, najopasnijem Erdoğanovom rivalu. Time mu je zakonski onemogućeno kandidovanje za predsjednika, jer ustav predviđa univerzitetsku diplomu kao formalni uslov.

Kada je İmamoğlu uhapšen u nizu procesa povezanih sa navodnom zloupotrebom resursa gradske administracije, izbili su najveći protesti u Turskoj u posljednjih deset godina. Hiljade ljudi okupirale su ulice Ankare, Istanbula i Izmira. Više od 500 članova i aktivista CHP-a privedeno je, a više od stotinu ih se i danas nalazi u istražnom pritvoru. Među uhapšenima je najmanje 17 aktuelnih i bivših gradonačelnika.

Iako Ministarstvo pravde tvrdi da je pravosuđe nezavisno i da su procesi rezultat „unutrašnjih podjela u CHP-u“, opozicija je uvjerena da je riječ o sistematskom pokušaju gušenja demokratske alternative. U intervjuu za Financial Times, Özgür Özel je stanje opisao kao „državni udar putem suda nad partijom koja se sprema da preuzme vlast“.

Oni koji tvrde da je riječ o koordiniranom pritisku ukazuju i na događaj od drugog septembra, kada je sud poništio kongres CHP-a u Istanbulu i imenovao partijskog povjerenika, Gürsela Tekina. Na ulazak u prostorije partije povjerenika je pratila policija, dok su hiljade građana protestovale. Sukobi su eskalirali, poslanici CHP-a postavljali su barikade unutar zgrade, a policija je koristila suzavac.

Za kraj septembra najavljena su dva vanredna kongresa: jedan za izbor novog rukovodstva u Istanbulu, drugi za usvajanje strategije protiv sudskog pritiska. Dok se to priprema, hiljade ljudi svakodnevno izlaze na ulice, a lider CHP-a poziva na vanredne izbore. Iz zatvora se javio i İmamoğlu pismom u kojem optužuje vladu da pravnim sredstvima uništava demokratiju: „Epoha ‘ja’ u ovoj zemlji završava. Počinje epoha ‘mi’. Jedan će izgubiti, a svi drugi će dobiti.“

No, nije sve samo u vanjskim udarima. CHP se već godinama suočava s unutrašnjom krizom identiteta. Stranka osnovana od Atatürka, simbol sekularizma i modernizacije, pokušala je otvoriti vrata konzervativnijim krugovima i graditi šire koalicije. Ali ta strategija nije bila održiva, tradicionalni glasači osjetili su izdaju, dok novi birači nisu ostali privučeni.

Bivši lider Kemal Kılıçdaroğlu, koji od 2010. do 2023. nije uspio dobiti nijedne izbore, i dalje se spominje kao mogući povratnik. Ako sud ospori Özelovo vođstvo, Kılıçdaroğlu bi mogao ponovo preuzeti partiju, iako je i sam simbolizovao niz neuspjeha i kompromisa.

Erdoganova vladavina traje od 2002. godine. U tom periodu AKP je transformisao politički, ekonomski i društveni pejzaž Turske, osnaživši konzervativne narative i nacionalističke impulse. Svaki izborni ciklus donosio je ista predviđanja opozicionih analitičara: „Ovoga puta AKP gubi.“ No, svaka prognoza završavala je porazom opozicije i novim izgovorima, od manipulacije medijima do izbornih nepravilnosti.

Umjesto ozbiljnog suočavanja sa vlastitim slabostima, opozicija je često ostajala zarobljena u krugu neispunjenih očekivanja. Danas se taj obrazac ponavlja, sve se svaljuje na „pravni udar vlasti“, dok se stvarni problemi unutar CHP-a zanemaruju.

Politički analitičari vide dva moguća scenarija za budćnost. Prvi je mobilizacija mase kroz proteste i pritisak na vladu. Ali ovaj put rizik je golem: represija je oštra, a društvo podijeljeno i umorno. Drugi je podjela partije. Ukoliko sud ospori Özelovo rukovodstvo, moguć je raskol: dio okupljen oko Imamoğlua bi osnovao novu stranku. No, historija Turske pokazuje da nove stranke rijetko uspijevaju; izuzeci su tek Demokrat partija 1950. i AKP 2002.

Bez obzira na to šta će sudovi odlučiti, jasno je da je Turska ušla u novu fazu u kojoj se granice između pravosuđa i politike brišu. Za opoziciju, ovo je test opstanka. Za Erdogana, još jedan korak ka učvršćivanju vlasti. No jedno je izvjesno: ako se nastavi sadašnji kurs, Turska će imati opoziciju na aparatima, sputanu sudskim procesima, rastrojenu unutrašnjim sukobima i nesposobnu da artikuliše viziju koja bi mogla okupiti nezadovoljne građane.