Turska drama „Gelbe Briefe“ reditelja İlkerа Çataka osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2026, na završnoj večeri obilježenoj snažnim političkim porukama i govorima o ratu u Gazi. Nagrade su dobili i Sandra Hüller, Tom Courtenay i Anna Calder-Marshall, dok je dio autora otvoreno progovorio o patnji Palestinaca i odgovornosti međunarodne zajednice.
Turska drama „Gelbe Briefe“ (Žuta pisma), u režiji İlkerа Çataka, osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 2026. godine. Gala večer dodjele nagrada obilježile su i poruke podrške Gazi, dok je njemačka glumica Sandra Hüller osvojila nagradu za najbolju glavnu glumačku izvedbu, a britanski veterani Tom Courtenay i Anna Calder-Marshall podijelili su priznanje za najbolju sporednu ulogu.
Film Çataka, tursko-njemačkog autora koji je ranije bio nominiran za Oscara za najbolji međunarodni film sa svojim djelom „Teachers’ Room“, snimljen je u Njemačkoj i to otvoreno pokazuje i na samom ekranu. Jedan natpis u filmu kaže „Berlin kao da je Istanbul“, dok drugi objašnjava: „Hamburg kao da je Ankara“. Autor koristi klasične filmske postupke kako bi prikazao raspad jedne porodice.
U središtu priče je univerzitetski profesor i dramaturg koji dobija otkaz od vlasti zbog navodne „nepatriotičnosti“. Naslov filma odnosi se upravo na ta žuta pisma – službena obavještenja koja mu uništavaju život. Posljedice pogađaju i njegovu suprugu, uspješnu glumicu, te njihovu kćerku. Porodica gubi posao, dom i društveni položaj, suočena s dilemom: braniti vlastite ideale ili popustiti i pokušati nastaviti život.
Film je žiri, kojim je predsjedavao Wim Wenders, kako su rekli, doslovno „naježio“. „Vidjeli smo ovaj film kao zastrašujuće predosjećanje, pogled u blisku budućnost koja bi se mogla dogoditi i u našim zemljama“, poručio je Wenders.
Ovogodišnji Berlinale obilježila je i otvorena rasprava o ratu u Gazi. Po prvi put na završnoj ceremoniji genocid u Gazi spominjan je glasno i bez zadrške, jer su se brojni dobitnici nagrada prisjetili patnje Palestinaca u Pojasu Gaze. Tokom samog festivala mnogi autori i organizatori su izbjegavali komentirati izraelsku invaziju, iako su iskazivali solidarnost s narodom Irana i Ukrajine.
Wenders je naglasio da su po mišljenju žirija prva tri filma bila podjednake vrijednosti i da su ih smatrali jednako snažnim ostvarenjima. Također je izrazio zahvalnost direktorici festivala Triciji Tuttle na podršci tokom proteklih dana, podsjećajući na njene riječi s prve konferencije za novinare: „Moramo ostati izvan politike. Mi smo protuteža politici, suprotnost političarima; naš je posao rad ljudi, a ne posao političara.“ Ta izjava pokrenula je raspravu koja je obilježila samu završnicu festivala.
Na završnoj ceremoniji Wenders je pokušao dodatno pojasniti svoj stav: „Moramo se ujediniti, aktivisti, filmski autori i novinari. Samo tako možemo odgovoriti zastrašujućem i nekontroliranom svijetu u kojem živimo.“
Na kraju večeri i sama Tricia Tuttle branila je pravo filmskih autora da govore „o bilo kojoj temi“, ali i da šute ako žele, ukoliko smatraju da njihovi filmovi govore umjesto njih.
Kurdski režiser Emin Alper, primajući Specijalnu nagradu žirija, Srebrnog medvjeda za film „Kurtulus“, održao je emotivan govor. Podsjetio je na patnju Palestinaca riječima „Niste sami“, što je dočekano slabijim aplauzom i uzvicima „Free Palestine“. Kada je spomenuo iranski narod, uslijedile su znatno glasnije ovacije. Govor je završio podsjećanjem na vlastite kurdske sunarodnjake i imenima prijatelja koji su u zatvoru.
Film „Queen at Sea“ Lancea Hammera osvojio je Nagradu žirija, a priznanje za najbolju sporednu ulogu podijelili su britanski glumački veterani Tom Courtenay i Anna Calder-Marshall. Courtenay je na filmu debitirao još 1962. godine u ostvarenju „The Loneliness of the Long Distance Runner“, dok je Calder-Marshall igrala u zapaženoj ekranizaciji romana „Wuthering Heights“ iz 1970. godine zajedno s Timothyjem Daltonom. Hammer im je zahvalio na radu, kao i Juliette Binoche, koja u filmu glumi kćerku žene oboljele od demencije i pokćerku njenog supruga. Calder-Marshall, koja u filmu izgovori tek desetak riječi, iskoristila je priliku da govori o saradnji troje glumaca.
Srebrnog medvjeda za najbolju glavnu ulogu (bez rodne podjele) osvojila je Sandra Hüller za film „Rose“, u kojem tumači ženu iz 17. stoljeća koja se prerušava u unakaženog bivšeg vojnika kako bi preuzela farmu koja joj ne pripada. Hüller je evropsku slavu stekla filmom „Toni Erdmann“, a svjetsku 2023. godine ostvarenjima „Anatomy of a Fall“ i „The Zone of Interest“. Ovu nagradu već je osvojila 2006. za film „Requiem“, svoj prvi dugometražni film.
Nagrada za najbolju režiju pripala je Britancu Grantu Geeju za film „Everybody Digs Bill Evans“, koji prati život legendarnog jazz pijanista od juna 1961. do njegove smrti, razdoblja obilježenog ličnim i umjetničkim slomom. Gee, koji je karijeru započeo snimajući muzičke spotove, rekao je da je film bilo izuzetno lako napraviti iz jednog razloga: „Odabrao sam najbolji mogući tim.“
Srebrni medvjed za najbolji scenarij dobila je kanadska autorica Geneviève Dulude-de Celles za film „Nina Roza“, koji je i režirala. U središtu priče je kustos umjetnina koji kupuje djela za jednog milionera i vraća se u Bugarsku, odakle je prije 28 godina otišao s kćerkom nakon smrti supruge, kako bi provjerio postoji li zaista slikarski genij u osmogodišnjem dječaku. Na tom putovanju suočava se s izgubljenim emocijama i osjećajem da, uprkos svemu, dvostruko putovanje, ono u egzil i ono povratka, nije bilo uzaludno.
Nagrada za najbolji umjetnički doprinos dodijeljena je Anni Fitch i Bankeru Whiteu za film „Yo (Love Is a Rebellious Bird)“, koji se u velikoj mjeri oslanja na estetiku lutkarskih kuća i temu prevladavanja tuge kroz lutkarstvo.
Lista nagrada primjetno je zaobišla američki film „Josephine“ u režiji Beth de Araújo i meksički film „Moscas“ Fernanda Eimbckea. Žiri, predvođen Wendersom, očito je dao prednost filmovima tradicionalnijeg stila. Posebno je zanimljivo što je „Josephine“ nedavno osvojio dvije najvažnije nagrade na festivalu Sundance, a Berlinale često prikazuje filmove iz tog američkog festivala koji potom ostanu bez priznanja.
Uz Emina Alpera, i drugi dobitnici nagrada govorili su o Gazi. Marie-Rose Osta, nagrađena za najbolji kratki film „Yawman Ma Walad“, u kojem palestinski dječak ima moć da obara izraelske avione iznad Libana, izjavila je: „Djeca u Gazi, širom Palestine i u mom Libanu nemaju nikakve supermoći koje bi ih zaštitile od izraelskih bombi. Nijedno dijete ne bi smjelo trebati supermoći da preživi genocid potaknut vetom i urušavanjem međunarodnog prava.“
Napetost je dodatno porasla kada je palestinsko-sirijski reditelj Abdallah Alkhatib, dobitnik nagrade za najbolji debitantski film „Chronicles From the Siege“, optužio njemačku vladu da je „saučesnik u izraelskom genocidu“ u Gazi. „Neki su mi rekli da možda trebam biti oprezan prije nego što kažem ono što ću sada reći, jer sam izbjeglica u Njemačkoj i postoje mnoge crvene linije. Ali mene to ne zanima. Meni je stalo do mog naroda, stalo mi je do Palestine. Zato svoje posljednje riječi upućujem njemačkoj vladi: vi ste saučesnici u izraelskom genocidu u Gazi […]. Dovoljno ste inteligentni da prepoznate tu istinu, ali odlučujete da je ignorirate. Slobodna Palestina, od sada pa do kraja svijeta.“
Nakon njegovog govora voditeljica ceremonije, glumica Désirée Nosbusch, naglasila je: „Film često odražava sukobe našeg svijeta i duboku bol koju osjećamo. To su glasovi umjetnika i filmskih autora. To ne mora nužno predstavljati stav Berlinalea kao institucije.“
Među ostalim priznanjima izdvojila se nagrada koju je dobio Ian de la Rosa. Njegov dugometražni debi „Iván & Hadoum“, prikazan u programu Panorama, osvojio je Teddy nagradu, najpoznatije i najstarije priznanje za LGBTQ+ filmove, koje ove godine obilježava 40 godina postojanja. „Film smo snimali s idejom da zagrlimo gledatelja, a ovdje smo osjetili kako nam publika taj zagrljaj uzvraća“, rekao je De la Rosa iz Granade na crvenom tepihu prije dodjele nagrada.
IZVOR: El Pais
