Propast Zapada kako je to prije 100 godina predvidio Oswald Spengler. Stampedo je pokrenut kada je pohlepna rulja dobila klauna Trumpa koji im je obećao i daje im divlji provod i rješenje svih problema banditskim metodama. No, propast Zapada, propast je sviju

 

Napad SAD na Venecuelu trećeg januara, kidnapiranje predsjednika države i nelegalno suđenje u New Yorku kao i naknadne izjave američkog predsjednika Trumpa jezivo odjekuju svijetom. Trump je otvoreno izjavio da SAD namjeravaju ostati u Venecueli i njome direktno upravljati, bez naznake roka, preuzeti njezine naftne kapacitete i iznuditi isplatu američkim kompanijama za nacionalizaciju koju je Venecuela provela 1976.

On je takođe zaprijetio istim scenarijem ostalim zemljama ukoliko se ne povinuju svom američkim zahtjevima. Još huđe i još luđe, izjavio je da je Venecuela primila „strane neprijatelje“ SAD, dakle Kinu i Rusiju i da će ti „neprijatelji“ biti nasilno izbačeni iz američke „domaće regije“, baš kako se to navodi u Strategiji nacionalne sigurnosti SAD od četvrtog decembra prošle godine. Ovo je konačan i potpun slom međunarodnog poretka i svakog pojma legitimnosti i legalnosti. To znači da se zakon džungle, odsada može primijeniti svugdje u svijetu.

Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier oštro je kritizirao američku vanjsku politiku pod predsjednikom Donaldom Trumpom i pozvao svijet da ne dozvoli da se svjetski poredak pretvori u “jazbinu razbojnika” gdje beskrupulozni uzimaju što žele i gdje se regije ili cijele zemlje tretiraju kao vlasništvo nekolicine velikih sila. U oštroj izjavi, koja se očito odnosi odnose na postupak otmice venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, njemački predsjednik rekao je da globalna demokracija nikad nije bila tako ugrožena.

Nazvavši rusku aneksiju Krima i invaziju na Ukrajinu prekretnicom, Steinmeier je rekao da ponašanje SAD predstavlja drugi povijesni ‘lom’ u globalnom poretku. „Zatim, tu je i slom vrijednosti našeg najvažnijeg partnera, SAD, koje su pomogle u izgradnji ovog svjetskog poretka“, rekao je Steinmeier u govoru na jednom simpoziju, nakon napada.

Sve je više poziva evropskih intelektualaca prijateljima Evrope, kako navode. Ukratko, dramatično upozoravaju da je prekoračena crvena linija i ako ne bude hrabrosti da se to kaže otvoreno, izgubit će se pravo njezinog ponovnog iscrtavanja. Ovo nije politička rasprava niti međustranački duel, već napad na globalni red od režima koji nagrađuju okrutnost, glorificiraju dominaciju, unovčavaju društvenu moć za privatne dobitke i zahtijevaju da da s to prihvati kao normalno.

Treba jasno reći – to nije normalno. Radi se o sistemu gdje milijarderi pišu zakone koji kažnjavaju siromašne, gdje stotine hiljada ljudi gubi prava na zdravstvenu zaštitu, da bi se privatni mlažnjaci oslobađali od poreza. I gdje despoti grade lojalnost preko oružja, kripto shema, naftnih ugovora i opće korupcije. U tom sistemu prijeti se sucima, čak i međunarodnih sudova, utišava se univerzitete, lovi i zatvara migrante, poput životinja i kriminalizira disidente, gazi međunarodne povelje i pravo u ime provedbe zakona. I to sve javno, otvoreno, prema jasno postavljenim planovima.

Evropo, probudi se, apeliraju. Ovo što sada doživljavamo je rebrendirana 1933. godina, u istoj količini mržnje i laži i sistematskog razvaljivanja institucija, samo sada sa nuklearnim arsenalima, u oružje pretvorenim društvenim mrežama, najjačim vojnim potencijalima, sve izvan zakona, izvan dobivenog mandata i izvan odgovornosti. Novi režim se brzo širi trgovinom, platformama, think-tankovima. Pritišću se sudovi, uprave kompanija, čak i građanski, nevladin sektor. Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti nije samo nacrt za ukidanje demokracije, ona je otvoren poziv svakom siledžiji. Poziv koji je prihvatilo već previše država, institucija, građana.

Vlade umiruju, vode se Chamberlainovom logikom popuštanja prema Hitlerovim zahtjevima, korporacije se povijaju, ulizuju, a građani skrolaju po internetu. Trguje se principima i vrijednostima. No, čovječanstvo nije tržnica. Evropa nije trgovište, već projekt temeljen na moralu, prvenstveno, građen ne na geografiji, već uvjerenju.  Stoga su, nakon rusijanske agresije i aneksije Krima i drugih ukrajinskih pokrajina, kao i američke agresije na Iran i Venecuelu, s prijetnjama Danskoj, Meksiku, Kolumbiji i ponovo Iranu te Libanu, osnovne vrijednosti pod napadom.

Dostojanstvo jer Trump ljude naziva štetočinama i otrovom, demokracija jer se izbori dovode u pitanje i provode čistke, a izabrani zastupnici plješću diktatorima, solidarnost gdje se ne liječi bolesne i žrtvuje siromašne, mir jer se napadaju države, osvajaju njihove suverene teritorije i kidnapiraju njihovi izabrani lideri te pluralizam jer se manjine progone, prijeti se novinarima, a istina se izobličuje u lojalnost. Ovo je, dakle metodom, estetski i privatnim kapitalom rebrendirani fašizam, iz Moskve i Washingtona, Pekinga i, začudo, nekih evropskih prijestolnica iz mnogih glavnih gradova arapskog svijeta.

Evropa bi, nadnacionalno, kao projekt potpuno suprotan svakom, pa i ovakvom fašizmu trebala odmah, ne sutra, ne naredne godine djelovati. Riješiti se i moralne i ekonomske ovisnosti o jeftinim energentima i atlantskoj sigurnosti i američkom dolaru, raskinuti vojne ugovore sa ubojicama i ratnim zločincima, izgraditi čvrste i principijelne koalicije koje neće moći ugrožavati strana sila. Evropske države i nacije bi trebale prestati prikrivati kukavičluk neutralnošću, oporezovati kompanije koje se ne drže evropskih vrijednosti i nazivati šutnju onime što ona jeste, dosluhom, saučesništvom, pristajanjem na zločin.

Građani evropskih zemalja bi trebali bojkotirati proizvode i usluge, ometati njihove mreže, naravno, glasati protiv populista s lijeva i s desna, glasno izražavati svoje stavove, kada drugi štite svoje pozicije. Jasno uvjeriti fašiste 21. vijeka da Evropa nije na prodaju, da se o ljudskom dostojanstvu ne pregovara. Tako se jedino suprotstavlja fašizmu dok još nije postao dominantan. Već iduće godine, ne djelujemo li odmah mogli bi se probuditi u vrlom novom svijetu koncentracijskih i logora smrti.

Svaka odgoda, svako pregovaranje o principima, svaka trgovina vrijednostima donosi samo kratkoročnu odgodu neminovnog. I to se mora činiti ujedinjeno jer nasilnici poput Trumpa i Putina djeluju kao razredni kabadahije, napadaju jednog po jednog, dok se drugi nadaju da njih neće dotaći. No, kada bi se ujedinili kabadahija bi pobjegao bez traga. Ili se barem povukao.

I da, ne treba nasjedati na povremene Trumpove signale povlačenja ili popuštanja. Izjava da je odgodio drugu fazu intervencije u Venezueli rezultat je popuštanja samoj sebi prepuštene Venezuele, obećanjem naftnih dealova s američkim kompanijama i puštanjem dijela političkih zatvorenika, pritiska Senata na Trumpa koji je izglasao rezoluciju kojom se uvodi, odnosno reafirmira kontrola Kongresa nad pokretanjem američkih ratova, a koju je Trump ignorirao dva puta ove godine i rasta cijena nafte zbog intervencije i očekivanja njezine eskalacije. Šefovi uprava američkih naftnih kompanija već su imali sastanak s Trumpom u Bijeloj kući, s namjerom ponovne izgradnje Venecuele, kako je naglašeno.

Ovdje je na kocki nešto još važnije od nafte niže kvalitete kakva je venecuelanska i povećane potrebe za, od nje deriviranim, gorivima za termoelektrane koje bi napajake strujom ogromne podatkovne centre za umjetnu inteligenciju, a zove se petrodolar, odnosno dolar kao svjetska dominantna valuta trgovske razmijene. Treba spriječiti da druge valute ili neka nova zajednička preuzmu taj primat koji SAD omogućava istovar vlastitih dugova na tuđa pleća. Upravo je petrodolar, odnosno novac bez pokrića kojim su SAD kupovale naftu sve donedavno bio kičma opstanka dolara kao dominante valute. SAD su već intervenirale u Libiji 2011. kako bi spriječile Gadafijevu ideju uvođenja zlatnog dinara kao nadnacionalne valute za trgovinu naftom. Trump je zaprijetio zemljama BRICS-a da će i vojno intervenirati usude li se izbaciti dolar iz bilateralne i multilateralne trgovine. Čini se da je upravo započeo.

Bilo kakva promjena, a Trump ima pravo uložiti veto na odluku Senata, može učas promijeniti njegovo mišljenje i odluku. S obzirom da strane obavještajne strukture preuzimaju kontrolu nad protestima u Iranu i Trumpovu prijetnju da će napasti tu zemlju zbog pucanja u demonstrante (koji inače ubijaju pripadnike snaga sigurnosti), nije isključeno pokretanje novog napada na Iran, na radost optuženika za zločin genocida, Benjamina Netanyahua koji i dalje provodi, usporen genocid u Gazi.

Ne smije se zaboraviti ni na prijetnje Kolumbiji i Meksiku, Kubi i Danskoj zauzimanjem Grenlanda, zemljama koje doživljava kao dio američke sfere interesa u kojoj SAD vode dominantnu ulogu. Nešto poput srednjevjekovnog sizerena. Ostali, zasada, osim u slučaju njemačkog predsjednika i rimskog biskupa, šute ili koriste UN Vijeće sigurnosti da osude napad i invaziju, glumeći da govore u ime međunarodnih saveza, poput OIC ili Pokreta nesvrstanih. Najjače osude su u neobavezujućoj formi izjave, poput izjave 18 zemalja Grupe za odbranu Povelje UN. Jedna od članica te Grupe je i Rusija! Koja u Ukrajini valjda poštuje tu Povelju.

Nešto se slično dešavalo sa talijanskom agresijom na Etiopiju 1936. kada su zemlje članice Lige naroda verbalno osuđivale, ali stvarno nisu djelovale. Appeasement u punom sjaju. Otuda pozivi Evropi koja prestaje biti strateškim partnerom SAD da se probudi iz zimskog sna. Stoga, ovaj dramatičan poziv treba biti upućen svima, ne samo Evropi jer su, ovakvim ponašanjem, svi, osim onih kojima Trump nudi deal stoljeća sa podjelom sfera uticaja, ugroženi. 

Ovo ludilo se mora zaustaviti i preokrenuti trendove, dok je još moguće. Napadom na Venecuelu SAD su potonule u nasilničko ponašanje iz doba predsjednika Teddy Roosevelta, ali za red veličine snažnije, na steroidima. Potpuno ogoljela pljačka nedominantnih u svojoj sferi interesa, dakle percipiranih kolonija koje se neće predati dragovoljno, uz istovremene laži i busanje u prsa. Ono što se u Iraku i Libiji zvalo promjenom režima, ovaj puta poprima i trumpovski model biznisu orijentirane intervencije i to profitne.

Ovo nije pretjerivanje, nije hiperbola za pojačanje dojma, već priznanje ovisnosti SAD ekonomije o pljački, prikazanoj kao pozitivna kvaliteta. Ekonomija rata u novoj fazi, sa finansijskim sektorom koji je bankrotirane derivativne spekulacije ubacio u petu brzinu, odmijenivši ih kripto valutama i dionicama umjetne inteligencije, također bankrotiranim i obujmom naraslim do pucanja, u fazi ovisnosti kakva je ona o pornografiji. Stanje zapadnog duha obuzetog beskrajnom pohlepom.

Propast Zapada kako je to prije 100 godina predvidio Oswald Spengler. Stampedo je pokrenut kada je pohlepna rulja dobila klauna Trumpa koji im je obećao i daje im divlji provod i rješenje svih problema banditskim metodama. No, propast Zapada, propast je sviju.