Polazišta Strategije duboko su ukorijenjena u geopolitičke premise i kao takva zastarjela i opasna. No, ona ipak predstavlja korisnu provokaciju krize koja je već dugo čekala. Znači gotovo potpun raskid sa sistemom koji je rođen krajem Hladnog rata, unipolarnog sistema američkog, odnosno zapadnog policyinga po svijetu

Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti koju je četvrtog decembra usvojila Trumpova administracija de facto je Evropu i NATO proglasila neprijateljima koji nisu sposobni za opstanak u bliskoj budućnosti. Objavljena, izazvala je gotovo histerične odgovore širom Evrope i produbila podjele u EU kao i unutar NATO-a.

Naravno, iza histerije, navodne iznenađenosti i uvrijeđenosti Evrope, iza sve te halabuke, trebalo bi ipak naglasiti sljedeće.

Prvo, EU i NATO članice ne mogu biti iznenađene jer je od početka Trumpovog drugog mandata jasno da nastavlja strategiju prethodnih administracija sa fokusom na Indo-pacifičku makroregiju, najviše radi Kine, da mijenja strategiju prema Rusiji i da nastoji, svjestan smrti unipolarnog poretka sa SAD na čelu, uspostaviti sistem balansa snaga, podjelom sfera moći, kao u vrijeme bipolarne podjele svijeta, ovaj puta između tri glavne sile, SAD, Rusije i Kine.

Da je tako svjedoči pozivanje Strategije na Trasimahovu definiciju pravde kao „prednosti jačeg“. Polazišta Strategije duboko su ukorijenjena u geopolitičke premise i kao takva zastarjela i opasna. No, ona ipak predstavlja korisnu provokaciju krize koja je već dugo čekala. Znači gotovo potpun raskid sa sistemom koji je rođen krajem Hladnog rata, unipolarnog sistema američkog, odnosno zapadnog policyinga po svijetu.

Dokument zabranjuje nova članstva u NATO paktu na istoku jer je bez SAD pristanka nemoguće učiniti bilo što,  pa i primiti nove članice. Na određen se način okončava Globalni NATO i njegova interoperabilnost sa EU. Odnosno, stavlja se točka na tzv. euroatlantske integracije.

Taj je sistem nudio čovječanstvu umjetnu dilemu,  Fukuyamin Kraj povijesti, odnosno pobjeda liberalnog kapitalizma kao općeljudska sudbina ili Huntingtonov Sudar civilizacija ako se ovo prvo ne ostvari. Kako se ovo prvo nije ostvarilo…. Strategija, očekivano, vidi Kinu i njezinu saradnju sa zemljama Globalnog Juga kao glavnu opasnost, a ne kao takmaca, što joj daje isključiv i uskogrudan karakter geopolitičkog dokumenta. Međutim, upravo u ovom kaosu, nalazi se i šansa za rješenje. Smrt sistema je prilika kreiranje pravednijeg novog ustroja, koji vodi računa i o interesima i strahovima drugih.

Zanimljiv komentar je dao Putinov ratni huškač, Dimitrij Medvedev, potpredsjednik Vijeća na nacionalnu sigurnost. On kaže kako se čini da je Strategija više pokušaj da se ogroman brod koji se po inerciji kretao u istom smjeru godinama, preusmjeri i promijeni kurs. Washington prvi puta u nekoliko desetljeća otvoreno govori o obnovi strateške stabilnosti u Euroaziji i odnosa sa Rusijom. Evropa je zabrinuta jer se, iako je nevoljko pristala na Trumpov smjer mirovnog plana za Ukrajinu koji krši međunarodno pravo i priznaje promjenu granica silom (premda je i sama radosno trgovala s Putinovim pašalukom još od ilegalne aneksije Krima, a bogme i od agresije na Ukrajinu 2022 do iznosa od cca 311 milijardi eura u nabavi, zbog sankcija, sve jeftinije nafte i plina), osjeća sve više isključenom iz globalnih tendencija i zbivanja, posebno donošenja odluka.

Ovo je prilika da se to promijeni, i reformom unutarnjih odnosa u EU, ali i odnosom prema NATO paktu i globalnoj sigurnosti. Zatvaranje očiju pred nasilnom promjenom granica, rušenjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta bilo koje države na svijetu, otvara vrata svakom malom imperijalizmu da osvaja tuđe teritorije silom.

Rat Kambodže i Tajlanda, još jedan koji je Trump „zaustavio“, koji promjenjivim intenzitetom traje već mjesecima, svjedoči ovome u prilog i bit će jedan od lokalnih ili regionalnih sukoba koji će se spojiti ujedan globalan rat. Isto tako, opasna eskalacija kinesko-japanskih odnosa ima potencijal još goreg scenarija. Stav nove japanske koji dovodi u pitanje politiku Jedne Kine, baš poput aneksije ukrajinske teritorije, krši međunarodno pravo, posebno ako nije prazna prijetnja o japanskoj vojnoj interveciji na Tajvanu.     

Kako smo već naglašavali, u sferi interesa SAD nalazi se, po tendencioznom tumačenju Monroove doktrine iz 1823. čitava Latinska Amerika. Dok se, se jedne strane Strategijom nacionalne sigurnosti promovira euroazijska stabilnost, ratne provokacije prema Venecueli, sve su otvorenije i bezobraznije te uvelike podsjećaju na britansku diplomaciju topovnjača iz vremena osvajanja Kine  1840-ih godina i vjerno slijede geopolitičke obrasce.

Brazilski predsjednik Luiz Inácio da Silva posebno je izrazio zabrinutost oko vrlo skorog rata protiv Venecuele i pojačao svoje diplomatske napore da ga spriječi. Istodobno, američka vojska je potvrdila postavljanje nove ratne opreme u Trinidad i Tobago odakle ima domet do venecuelanske obale. Glavni savjetnik za vanjsku politiku brazilskog predsjednika Celso Amorim tvrdi kako taj rat ne bi bio samo američko-venecuelanski, već bi završio globalnim miješanjem. Ergo, globalnim ratom. 

Najnoviji je incident američko vojno preuzimanje tankera s venecuelanskom naftom u međunarodnim vodama. To je čisto piratstvo. SAD, shodno valjda i neobjavljenom dijelu Strategije, nastavljaju s podrškom Izraelu, iako pod egidom tzv. Mirovnog plana čija prva faza još nije završila, niti može završiti pod ovakvim odredbama, a Izrael i dalje provodi genocid. Ovaj puta daleko od očiju javnosti i bez pažnje medija.

Ostaje za misliti je li nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD otvorila mogućnost raskida sa postojećim sistemom neravnoteže sigurnosti post hladnoratovskog doba. Nije li vrijeme, o hereze, za dokidanjem NATO pakta i to ne kao izoliranog koraka, već kao nužnog dijela, rekonstrukcije sistema globalne sigurnosti? 

Prvi je korak priznanje, što je djelomično učinila Trumpova administracija, iako samo iz američkih interesa, da je napor za uspostavu unipolarnog svijeta, proizveo reakciju izrazitog intenziteta. Dakle, nasilne promjene režima, politički motivirane unilateralne sankcije i nepošteni trgovinski odnosi proizveli su reakciju u zemljama Globalnog Juga koje Zapad vide kao neokolonijalnu silu. Otuda i nevoljko pristajanje uz rusijansku avanturu u Ukrajini koju doživljavaju kao otpor zapadnom nametanju pravila i ugrožavanju sigurnosti, iako svjesne globalnih posljedica rušenja međunarodnog prava. 

Zanimljivo je da je kongresnik Thomas Massie 10. decembra u parlamentarnu proceduru uputio prijedlog zakona o izlasku SAD iz NATO pakta. NATO je, kako je to primijetio bivši predsjednik Evropske komisije Romano Prodi, ovom Strategijom sveden na ništa. Dakle, američka administracija NATO vidi kao relikt prošlosti. Vrijeme je da Evropa, umjesto da se ljuti, izađe sa vlastitim prijedlogom nove sigurnosne arhitekture, bez izmišljanja neprijatelja i svrstavanja  Stoga bi jedini razumski put izlaska iz ove globalne krize bio prekid uskogrudnog razmišljanja iz geopolitičkog interesa koji vodi novim konfliktima, a potencijalno i kraju civilizacije. Kao da su se naslovi dvaju, ranije spomenutih, notornih eseja o Kraju povijesti i Sudaru civilizacija stopili u jedan.

Dakle, taj razumski put bio bi izgradnja nove sigurnosne i razvojne arhitekture koja treba voditi računa o svakoj državi. Inače, neće biti rezultata, osim globalnog, vrlo vjerovatno nuklearnog rata. 

Zaključno, može se reći da nova američka Strategija nacionalne sigurnosti, koliko god falična, daje priliku povlačenja iz NATO pakta koji više ne odgovara na globalne sigurnosne interese. NATO je davno trebao biti raspušten, odmah nakon raspada Varšavskog pakta i već je tada, umjesto proširenja NATO članstva trebalo graditi novu sigurnosnu arhitekturu, nešto poput Clintonovog Partnerstva za mir koje je Rusija prihvatila, ali koje nikada nije zaživjelo. Zaslugom i SAD i zemalja Zapadne Evrope, ali i Rusije.

Na neke najave NATO komandanata o preventivnim napadima na Rusiju, ova je odgovorila da, navodno, ne želi rat sa Evropom, ali da će odmah odgovoriti ukoliko Evropa pokrene napade. Taj će rat, tvrde Rusi, završiti vrlo brzo i to u rusijansku korist, odnosno kako to kažu Putinovi panegirici, Evropa će prestati postojati. Jer se Rusija, kako je to više puta naglasila, neće libiti upotrebe nuklearnog oružja.

NATO kao vojno krilo unipolarnog poretka je na samrti jer je unipolarni poredak nakon Hladnog rata, svakako umro. Zamjenjuje ga partnerstvo zemalja Globalnog Juga koje se više ne žele pokoriti imperijalnim i neokolonijalnim strukturama onoga što zovu Kolektivnim Zapadom. To partnerstvo je, uz sve razlike i međusobne neriješene razmirice, posebno među najjačim ekonomijama Kine, Rusije i Indije, gradi novi ekonomski poredak kroz BRICS i SCO, na temeljima poštivanja suvereniteta te zajedničkog razvoja.

Ako se SAD, usvoji li se Massiev prijedlog zakona, isključe iz NATO pakta, onda bi, po logici, svaka zemlja članica trebala objaviti svoje povlačenje, ali i, ako to Amerikanci ne budu htjeli, sazvati globalnu konferenciju o sigurnosti i razvoju, na bazi koncepta da se treba voditi računa o svakoj državi. Kina je već predložila sličan pristup Inicijativom za globalno upravljanje. To se čini kao tih, precizan i sitan kineski diplomatski vez, napor za sprečavanje globalnog rata. Moglo bi se reći da američka Strategija, koliko god manjkava i zaražena geopolitikom, otvara perspektivu povijesne prekretnice.