Američka politika ponovo ulazi u fazu duboke polarizacije koja sve više podsjeća na historijske podjele iz 19. stoljeća. Nekadašnje ideološke linije između Sjevera i Juga, industrije i agrara, države i tržišta, danas su zamijenjene novim sukobima oko identiteta, migracija, federalnih ovlasti i političke lojalnosti. Dvostranački sistem, koji je više od stoljeća stabilizirao politički život Sjedinjenih Država, pretvorio se u mehanizam stalne konfrontacije između „crvene“ i „plave“ Amerike. Dolazak Donalda Trumpa na vlast dodatno je produbio taj jaz, potičući retoriku nacionalizma, nepovjerenje prema institucijama i sukobe između savezne vlasti i pojedinih država. U takvom ozračju čak i dio američkih analitičara počinje govoriti o scenarijima koji su donedavno djelovali nezamislivo, o mogućnosti novog unutrašnjeg sukoba u zemlji koja je prije više od stoljeća već prošla kroz krvavi građanski rat

Još za prvog mandata američkog predsjednika Trumpa, jedan je američki prijatelj, inače cijenjen likovni umjetnik i jedno vrijeme dio umjetničke liberalne elite Broadwaya i Hollywooda, upozorio na opasnost nepovratne podjele na crvene i plave SAD koja bi mogla dovesti i do novog građanskog rata. Tada sam to prihvatio sa rezervom jer su SAD , nakon Građanskog rata 1861-1865 sve unutrašnje kontroverze ipak, uz zadržano (contained) nasilje, uspjele riješiti.

Američki politički sistem je izrastao u dvostranački, sa Republikanskom i Demokratskom strankom koje skoro u potpunosti dominiraju političkim životom, prva još zvana i Velikom starom partijom (Grand old party – GOP). Obje su od završetka Građanskog rata koji su karakterizirale dvije političke silnice – sukob federalnih i ovlasti saveznih država te abolicionizam, pridošao iz Engleske, prošle različite metamorfoze, tako da su gotovo pa ideološki zamijenile uloge.

Obje su donekle slijedile obrasce tradicionalnog engleskog političkog dualizma vigovaca i torijevaca, od kojih su prvi bili liberalni, progresivni, za opće pravo glasa, zalagali se za ukidanje ropstva, a potonji konzervativni, protivni širenju demokratskih prava na žene, činili su je i finansirali zemljoposjednička aristokracija i iz nje izrasla prva klasa vlasnika kapitala. Tako su u Engleskoj vigovci postali liberalnom strankom, a torijevci konzervativnom i te se uloge nisu značajno promijenile, osim što su liberali vremenom smanjivali politički uticaj, posebno rastom politizacije radničkih prava koje je sve bolje zastupala, u međuvremenu osnovana Laburistička stranka koja se, od dvadesetih godina prošlog stoljeća zamjenjuje na vlasti sa konzervativcima, počesto uz prevagu koju ulaskom u koaliciju osiguravaju liberali.

U SAD, nažalost, nije došlo do takvog, logičnog političkog razvoja iz više razloga. Prvi je vezan uz strogi republikanizam, odnosno trajno i nepromjenjivo uvjerenje osnivača kako je republika najpravedniji sistem vlasti, a monarhija koncept prošlosti. Stav protiv autokracije, a za, makar i ograničenu demokraciju ugrađen je u sve osnivačke dokumente SAD, od Deklaracije o nezavisnosti iz 1776. do Ustava iz 1787. U tom smislu, nije bilo sukoba između liberala i konzervativaca oko opsega i vrsta prava građana kao u Engleskoj jer nije bilo autokracije. Tako su se rasprave mahom svodile na ekonomske, oko manje ili veće uloge države, politike poreza i uloge savezne administracije u odnosu na ovlasti saveznih država.

I naravno, ropstvo, posebno nakon 1820. Naime, agrarnim ekonomijama Juga ropstvo je bilo nužno jer u protivnom ne bi mogli konkurirati cijenama. Kako su i neki osnivači SAD bili robovlasnici, položaj mahom afričkih robova nije se smatrao dijelom rasprava o građanskim pravima. Nakon ukidanja ropstva u Engleskoj 1809. to pitanje počinje sve više dominirati i udara pečat na liniju pukotine unutar SAD – onu između industrijaliziranog sjevera i agrarnog juga. Taj je jaz, uz vigovsko/liberalno zahtijevanje ukidanja ropstva i doveo do Građanskog rata.

Naime, politički i ekonomski pojmovi liberalizma se razlikuju. Ekonomski liberalizam traži minimalnu ulogu države, gotovo pa laissez faire, sve dok, naravno, ne zagusti spekulantima pa onda dobro dođu savezne vlasti da iz budžeta skrenu tokove sa obrazovanja i zdravstva na pokriće privatnih dugova, što se u SAD dešavalo već nekoliko puta, od 1929 do 2008. Takav ekonomski liberalizam odgovara upravo torijevcima/konzervativcima, dakle potomcima prvobitnih vlasnika kapitala i u SAD je ta simbioza političkog konzervativizma i ekonomskog liberalizma u posljednjih 60-ak godina, nakon usvajanja zakona o građanskim pravima i Zakona o glasanju koje je donijela većina Demokratske stranke i administracija Lyndona B. Johnsona 1964-65, oličena u Republikanskoj stranci.

Nije tako uvijek bilo jer je Republikanska stranka zapravo baštinik vigovskih liberalnih ideja i koncepata, a njezin najpoznatiji predsjednik bio je Abraham Lincoln. Demokratska je stranka bila prvotno stranka južnih zemljoposjednika, protivnika liberalnih ideja i snažne uloge države u ekonomiji, a centralne vlade u politici.

Prve političke stranke organizirale su se odmah nakon stjecanja nezavisnosti koju su podržali engleski vigovci. Prvu, Federalističku stranku predvodio je jedan od očeva osnivača Alexander Hamilton koji je zagovarao jaku centralnu vlast, narodnu, umjesto centralne banke te industrijalizaciju. Nasuprot njoj, formirana je stranka zanimljivog i znakovitog naziva, Demokratsko-republikanska, koju je vodio također jedan od očeva osnivača Thomas Jefferson koji se zalagao za veća prava saveznih država i agrarnu orijentaciju ekonomije, a bio je pod uticajem engleskih monetarnih teorija o centralnoj banci, poput Bank of England.

Ovo je rana podjela koja će bitno uticati na sve kasnije političke mijene i stranačke ideologije, do paradoksa. Kako su, posebno nakon Hamiltonove rane smrti, federalisti slabili, jedini njihov izabran predsjednik bio je John Adams, nakon kojega su birani isključivo demokratski republikanci (Jefferson, Madison i Monroe). Federalisti se gase krajem 1820-ih godina. Krajem te dekade formira se Demokratska stranka koja se zalaže za snažnu centralnu vlast i širenje biračkog prava, dok se s druge strane formira Whig (vigovska) stranka koja se protivi velikim ovlastima centralne vlasti i zalaže s federalističke principe u ekonomiji i monetarnoj politici. I dalje su podjele koncentrirane na monetarnu politiku, oslanjanje na industriju i agrar, kupovinu teritorija i ekspanziju, posebno na Zapad i ropstvo.

Ove podjele dovode do formiranja Republikanske stranke 1854. koja pitanje snažne centralne vlasti i ukidanje ropstva smatra prioritetima, pod Abrahamom Lincolnom, nakon čije pobjede na predsjedničkim izborima 1860, južne, agrarne države robovlasnika provode secesiju koja uzrokuje četverogodišnji građanski rat, sa velikim žrtvama i razaranjima, posebno južnih gradova, plantaža, ali i formalnim zakonima ukidanja ropstva.

Od sredine 19. stoljeća Republikanska i Demokratska stranka koje se, nakon rata i početka rekonstrukcije Juga, te pojačane i nasilne ekspanzije na Zapad koja je nužna centralnim vlatima za rješavanje teške post ratne ekonomske krize i siromaštva, nameću se kao dvije glavne i dominantne partije. One su skoro potpuno istisnule druge političke opcije, a ideološka podjela je išla ponovo linijom sjever-jug, odnosno industrijalizacija naprema agraru, te inkluzivna ljudska prava za sve, i oslobođene robove, naprema rasnoj segregaciji.

Sve bogatiji Sjever sve više ulaže u Jug, ekspandira prema Zapadu, otima zemlju autohtonom stanovništvu, formiraju se prve velike korporacije i tolerira se segregacija u južnim saveznim državama jer rasizam, kao tipičan američki tribalizam opstaje i u dobroj mjeri na Sjeveru, vaninstitucionalnim mjerama diskriminacije u školstvu, historijskim narativima, zapošljavanju…  

Rastom industrije jačaju i pokreti za radnička prava, pa i komunistička partija koja legalno djeluje. SAD ulaze u Prvi svjetski rat na strani Antante, glavni su faktor na Versajskoj konferenciji te postaju globalnom silom, aktivno se miješajući u evropske poslove, te, prethodnim ratovima protiv Španije, postaju i kolonijalnom silom, preuzimajući Kubu i Filipine, kontra doktrini predsjednika Monroea iz 1823.

Theodore Roosevelt, Republikanac proveo je opsežne socijalne reforme, fer socijalni dogovor koji je regulirao hranu i lijekove, ograničio monopole i njihov diktat cijena, ali i uveo američku mornaričku nadmoć kao temeljni kamen vojne doktrine čije posljedice osjećamo i danas. Nakon kraha na burzama 1929. za koju su odgovornost snosila tri republikanska predsjednika, izbore 1932. dobiva Franklin Delano Roosevelt koji prije toga u potpunosti reformira Demokratsku stranku i s politikom New Deala stranku smješta u poziciju suprotnu tradicionalnoj. Jača se uloga savezne države u ekonomiji, javni radovi kao način izlaska iz ekonomske krize odnosno izgrađuje se socijalna država, uz sve jači američki globalni uticaj koji eksplodira pod istim predsjednikom prvo ogromnom pomoći Britaniji i kasnije ostalim saveznicima protiv nacističke Njemačke, ulaskom u rat s Japanom i Njemačkom.

Demokrati vladaju neprekidno dvadeset godina i to dovodi do izmjena u ideološkoj matrici Republikanske stranke koja se polahko pretvara u stranku fiskalnog konzervativizma, barem u teoriji, protivnu uticaju centralne države na ekonomiju. Nakon što demokratski predsjednik Lyndon Johnson potpisuje Zakon o građanskim pravima koji konačno dokida južnjačku segregaciju, južnjački glasači Demokratske stranke počinju prelaziti Republikancima koji se za vrijeme vladavine Richarda Nixona profiliraju kao neokonzervativna stranka, protivna proširenju kataloga ljudskih prava (abortus, istospolne veze, potpuna rasna integracija).

Zapravo su orijentirani na jačanje baze u južnim državama, pa potpuno mijenjaju ideološku platformu koju će kasnije, u 80-ima uobličiti pod predsjednikom Reaganom kroz smanjenje poreza, deregulaciju, antikomunizam, savez s evangeličkim/procionističkim pokretima te kulturni konzervativizam. Kako politički konzervativizam koji je uslovljen otporom ulozi države u ekonomiji, zapravo podrazumijeva ekonomski liberalizam, odnosno neoliberalizam (u novim uslovima), te dvije naizgled kontradiktorne odrednice od tada definiraju Republikansku stranku. Od tada republikanci postaju ekonomski neoliberalni i socijalno konzervativni. Donald Trump direktan je proizvod, ili simptom ove metamorfoze.

Nasuprot tomu, Demokrati pokušavaju iznaći Treći put, odnosno neki kompromis ekonomije liberalizma i državnih intervencija te političkog liberalizma i migrantskih politika koje sve više počinju dominirati političkim prostorom. Ipak radikaliziraju pitanje ljudskih prava, proširujući ga na homoseksualne brakove i usvajanja djece te spolne i rodne identitete. Ta radikalizacija potpomaže jačanju konzervativizma republikanaca i pristajanju uz njihove jednako radikalne stavove kulturno-identitetskih aporija.

Dakle, dvije dominantne stranke su više puta mijenjale ideološke pozicije, oko podjele na industrijaliziraniji Sjever i pretežno poljoprivredni Jug. Tako je baza Demokratske stranke u 19. i dijelu 20. stoljeća bio Jug, a Republikanska stranka svoju je biračku bazu imala na Sjeveru. Danas je situacija bitno drukčija. Republikanci drže dominantno južne države i ruralne dijelove, dok Demokrati imaju urbane centre na Sjeveru i za njih, u načelu glasaju tzv. manjine, odnosno oni koji ne pripadaju naizgled dominantnom etno-nacionalnom korpusu. SAD nisu nikada razvile stabilan višestranački sistem – dvostranačka (crvena -republikanska i plava – demokratska, u grafičkim prikazima, ali i kolektivnoj percepciji) struktura ostala je dominantna.  

Konačno Donald Tump donekle mijenja fokus na pojačani nacionalizam, protekcionizam (odmak od klasične slobodne trgovine) i skepticizam prema institucijama, sve to populističkim pristupom.

Dakle, političke podjele u SAD produbljuju se već dekadama, ali od drugog Trumpovog adventa u Bijelu kuću, rastu i zabrinutosti, čak i mainstream američkih analitičara o mogućnosti Drugog Građanskog rata. Trumpova inkurzija na Floridu i Minnessotu, uz demonstraciju ustavno upitnih saveznih snaga koje se mogu okarakterizirati i njegovom privatnom vojskom, ponovo je dovela do paradoksa da sada Demokrati koji vladaju tim državama žele slabiju centralnu vlast, dok Republikanci koji „kažnjavaju“ Demokrate plješću Trumpovim, izgleda i nezakonitim nasiljem nad saveznim državama.  

Prije izbora 2024 stručnjaci Centra za etiku i vladavinu prava Univerziteta Pennsylvanije izvršili su simulaciju  da bi istražili kako bi moderan američki građanski rat mogao započeti.  On je pošao od pretpostavke da je Predsjednik izveo vrlo nepopularnu operciju provođenja zakona koja je završila oružanim sukobom centralnih i vlasti savezne države. Ovaj scenarij sličan je trenutnim dešavanjima. Patrick Lennox u tekstu za kanadski The Walrus, piše kako su ICE i CBP (engleski akronimi za Snage za provedbu imigracijske i carinske politike i Carinska zaštita granica) postali predsjednikova privatna milicija koju koristi za slanje poruka plavim saveznim državama koje nisu glasale za njega, pod krinkom provođenja zakona, što smatra alarmantnim skretanjem u totalitarizam.

Strah u gradovima pd intevencijom, nakon nekoliko ubojstava građana i patroliranjem naoružanih paravojnika, raste. Sve izgleda previše poznato, reminiscencije na 20. i 30. godine prošlog stoljeća u Evropi su sve življe. Posljedice tadašnjeg prijezira prema institucijama bile su katastrofalne za čovječanstvo. Ove bi mogle biti još teže.