Ovo je treći veliki sukob u Perzijskom zaljevu i ko zna koji po redu konflikt otkad su Sjedinjene Američke Države, nakon završetka Hladnog rata, preuzele ulogu dominantne sile na Bliskom istoku. Ipak, sasvim je izvjesno da je ovaj rat najopasniji, najpogubniji i najkonfuzniji od svih dosadašnjih. Destrukcija i haos koji se šire regijom potvrđuju status Bliskog istoka kao vodeće svjetske „fabrike kriza“, ali i nameću pitanje: zašto američki predsjednici uporno obećavaju prekid intervencionizma, da bi mu se na kraju vratili s još većim intenzitetom?

Statistika je neumoljiva. Od Drugog svjetskog rata naovamo, SAD su u prosjeku jednom u svakoj deceniji pokušale srušiti neku bliskoistočnu vladu. Gotovo svaki put rezultat je bio isti: država meta, ali i sami strateški interesi SAD-a, ostajali su u gorem stanju nego prije intervencije. Danas, dok se Donald Trump upušta u još jednu operaciju promjene režima, ovog puta u Iranu, zemlji sa 90 miliona stanovnika, osjećaj zebnje je dubok i opravdan. Dva prethodna rata ostavila su regiju u ruševinama. Zašto je Washington pokrenuo treći?

Prvi zaljevski rat (1990–1991) imao je barem prednost jasno definisanog obima i svrhe. Kada je Saddam Hussein izvršio invaziju na Kuvajt, George H.W. Bush je s relativnom lakoćom potisnuo iračke snage. Održao je široku arapsku koaliciju, dijelom osiguravajući da Izrael ne odgovori na Saddamove provokacije. Poštujući mandat Vijeća sigurnosti UN-a za oslobađanje Kuvajta, ali ne i za invaziju na Irak, Bush je donio odluku da ne goni razbijenu iračku vojsku do Bagdada. Kopnena kampanja trajala je svega 100 sati.

Jednostranost tog rata ima paralele s onim što se danas događa u Iranu. Arapski intelektualac Azmi Bishara nazvao je taj sukob modelom rata u kojem jedna strana ratuje bez rizika, a druga bez nade; jedna strana slučajno izgubi šest ljudi, dok druga gubi stotine hiljada silom oružja. No, taj rat je ostavio i kobno naslijeđe. Kurdi i šije naučili su koliki je rizik biti instrument američkog predsjednika.

Ohrabreni da uzmu stvar u svoje ruke i ustanu protiv Saddama, otkrili su da će Bush stajati po strani dok ih režim brutalno guši. To je lekcija koju su Kurdi u Iranu vjerovatno dobro proučili. Također, taj rat je doveo pola miliona američkih vojnika u regiju. Kako piše Marc Lynch u knjizi „Propast regije“, te trupe se simbolički nikada nisu vratile kući, već su se rasporedile u arhipelag baza od Zaljeva do Levanta, infrastrukturu koja je postala temelj američke primati, a koja je danas pod direktnim udarom Irana.

U drugom zaljevskom ratu, poznatijem kao Rat u Iraku (2003–2011), George W. Bush je odlučio da Saddam mora otići zbog navodnog posjedovanja oružja za masovno uništenje. SAD su tada imale barem prepoznatljiv ratni cilj, iako utemeljen na gigantskom obavještajnom neuspjehu za koji niko nije preuzeo odgovornost. Washington je ušao u rat ne poznajući zemlju koju napada, niti sile koje će osloboditi padom autoritarne vlasti.

Optimizam tadašnjeg zamjenika ministra odbrane Paula Wolfowitza bio je patološki. On je tvrdio da će Iračani, kao najobrazovaniji narod arapskog svijeta, dočekati Amerikance kao oslobodioce. Odbacio je poređenja s Balkanom, tvrdeći da Irak nema historiju etničkih sukoba i da neće biti potrebe za velikim mirovnim snagama. Bio je uvjeren da će slobodni Iračani odbaciti ekstremizam ili teokratiju.

Slične savjete davao je i tadašnji lider izraelske opozicije Benjamin Netanyahu, tvrdeći da će pad Saddama imati pozitivne vibracije širom regije, te da će mladi u Iranu uvidjeti da je vrijeme despota prošlo. Desilo se suprotno: Iran je postao jači nego ikad, naročito unutar samog Iraka.

Philip Gordon, savjetnik za nacionalnu sigurnost, sažeo je ovaj promašaj 2015. godine: „U Iraku su SAD intervenisale i okupirale – rezultat je bio katastrofa. U Libiji su intervenisale bez okupacije – rezultat je bio katastrofa. U Siriji niti su intervenisale niti okupirale – rezultat je opet bio katastrofa.“

U poređenju s debatom iz 2003. godine, Trumpova administracija danas preferira obmanu i iznenađenje. Colin Powell je 2003. osjetio potrebu da u UN-u sat vremena iznosi dokaze, makar se oni kasnije ispostavili netačnim. Danas su dvorane UN-a tihe ili u njima predavanja drži Melanija Trump o pravima djece u ratu. Rat u Iraku koštao je SAD oko dva triliona dolara, stvorio je Islamsku državu (ISIS) i odnio između 150 hiljada i milion života.

Danas svjedočimo operaciji „Epski bijes“ (Epic Fury), koja bi se preciznije mogla nazvati „Epska konfuzija“. Trump i njegov tim nude kontradiktorna opravdanja. Ministar odbrane Pete Hegseth, koji koristi titulu „ministar rata“, drži seminare u stilu filma Top Gun, tvrdeći da „ludi režimi poput Irana, opsjednuti islamskim deluzijama, ne smiju imati nuklearno oružje“.

Redaju se tvrdnje: od toga da Iran ima interkontinentalne rakete koje mogu pogoditi Ameriku, do izjave Stevea Witkoffa da je Iran „sedmicu dana udaljen“ od materijala za bombu. Potpredsjednik JD Vance tvrdi da se nuklearna postrojenja, „izbrisana“ u napadima prošlog juna, moraju ponovo brisati.

Najiskrenije, a ujedno i najstrašnije obrazloženje dao je državni sekretar Marco Rubio: „Znali smo da će Izrael napasti. Znali smo da će to izazvati napad na američke snage, i znali smo da ćemo imati veće žrtve ako ih ne napadnemo preventivno.“ Čini se da nikome u Bijeloj kući nije palo na pamet da bi alternativno rješenje bilo reći Izraelu da ne napada Iran. To ponovo otvara pitanje koje je Bill Clinton postavio 1996. nakon susreta s Netanyahuom: „Ko je ovdje, dođavola, supersila?“

Haos u strateškom planiranju vidljiv je i u Trumpovom pokušaju da pronađe iranski ekvivalent Delcy Rodríguez, figure unutar režima koja bi pragmatično promijenila kurs prema Washingtonu. Trump je ove sedmice izjavio da je locirao kandidate, da bi odmah priznao da su oni vjerovatno mrtvi u ruševinama bombardovanih zgrada. „Većina ljudi koje smo imali na umu su mrtvi. Sada imamo drugu grupu. Možda su i oni mrtvi, prema izvještajima.“

Trump ne želi samo oslabiti Iran; on želi potpuni kolaps sistema, čak i po cijenu otvaranja Pandorine kutije etničkih sukoba. Pozivajući kurdske pobunjenike da pomognu u rušenju Teherana, on udara na najveći strah iranskih vođa, dezintegraciju zemlje koja ima brojne manjine: Kurde, Beludže, Arape i Azerbejdžance.

Iako paralele s prethodnim ratovima nisu savršene, Izrael je sada direktniji pokretač, a zapadne kopnene trupe još nisu uključene, opasnost je identična. Ovo je američki projekt rigidno fokusiran na uništenje prijetnje, bez ikakvog razumijevanja sila koje bi mogle izroniti iz pepela Islamske Republike. Na putu za Bagdad 2003. godine, general David Petraeus postavio je čuveno pitanje: „Recite mi, kako se ovo završava?“ To pitanje danas odjekuje bolnije nego ikada.

IZVOR: The Guardian