Stranka za BiH suočava se s najtežom unutrašnjom krizom od svog osnivanja. Nakon masovnog odlaska kadrova u Tuzlanskom kantonu, kompletan Gradski savjet u Mostaru napušta stranku, optužujući centralu za samovolju, kršenje Statuta i gušenje unutrašnje demokratije

U politici postoje porazi koji se dešavaju na izborima i oni mnogo ozbiljniji, koji se dešavaju unutar vlastitih redova. Ono što se posljednjih dana događa u Stranki za Bosnu i Hercegovinu nije incident, nije „lokalni nesporazum“, niti je riječ o uobičajenoj unutarstranačkoj trzavici. Riječ je o ubrzanom osipanju kadrova i raspadu gradskih organa stranke, od Mostara do Tuzlanskog kantona.

Članovi Gradskog savjeta SBiH Mostar javno su poručili da napuštaju stranku zbog dugotrajnih, neriješenih problema i ignorantskog odnosa centrale. Njihova formulacija da „očigledno južnije od Bradine ništa ne interesuje“ vrh stranke govori više od bilo kakve analize.

Mostar i Hercegovina imaju specifičnu političku arhitekturu, osjetljivu ravnotežu i drugačije odnose moći. Umjesto ozbiljne strategije i razgovora s ljudima koji su godinama održavali SBiH u životu u tom prostoru, centrala je, prema njihovim tvrdnjama, nametnula povjerenika, i to dugogodišnjeg člana druge stranke.

Samo dva dana ranije, u Tuzlanskom kantonu, potpredsjednik stranke i načelnik Čelića, Admir Hrustanović, federalni zastupnik i predsjednik Gradskog savjeta Tuzla Admir Čavalić, vijećnici, predsjednici općinskih savjeta, dakle, cijela jedna politička infrastruktura, odlučila je otići.

Razlozi su brutalno jasni: kršenje Statuta, nestanak unutrašnje demokratije, pretvaranje stranke u „privatni politički projekat uskog kruga ljudi“.

Optužbe da je tajno glasanje zamijenjeno javnim kako bi se vršio politički pritisak nisu tehnički detalj. To je suštinsko pitanje demokratskog minimuma. Stranka koja ne dopušta slobodno glasanje u vlastitim redovima teško može uvjerljivo govoriti o demokratiji u državi.

U oba slučaja ime koje se konstantno pojavljuje jeste predsjednik stranke Semir Efendić.

Optužbe iz Tuzle i Mostara nisu samo proceduralne. One su političke i lične. Govori se o ponižavanju dugogodišnjih kadrova, o ignorisanju osnivačkih principa, o izbacivanju ljudi koji su gradili stranku.

Rezultat? Stranka koja je nekada imala ambiciju da bude snažan državotvorni centar danas nema partnerske odnose ni s ljevicom, ni s desnicom, ni s centrom. Izgubljeni su kantonalni poslanici, federalni zastupnici, načelnici, vijećnici.

U politici je izolacija luksuz koji sebi mogu priuštiti samo apsolutne većine. SBiH to nije.

Pozivanje na viziju osnivača Haris Silajdžić u saopćenjima bivših članova nije nostalgična fraza. To je implicitna optužba da je stranka napustila vlastitu ideološku osnovu.

Od izbora 2022. godine do danas, SBiH je ostala bez sedam kantonalnih zastupnika, federalnog zastupnika, načelnika i petnaest vijećnika. To su brojke koje ne mogu biti relativizirane saopćenjima o „konsolidaciji“.

Mostar i Tuzla nisu periferne epizode. To su politički centri. Kada u tim sredinama stranka gubi kompletne gradske organe, pitanje je ko ostaje. I još važnije: s kim?