Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS (Muslimanski omladinski savez odnosno preteča Asocijacije mladih SDA), na inicijativu Mensura Bektića. Vlasti su dozvolile, a pucao je Sarajlija Martin Špringer.

Jedan od najprepoznatljivijih ramazanskih simbola jest ramazanski top. Ovaj svojevrsni medij postao je nezaobilazni sadržaj ramazanske atmosfere većine bosanskohercegovačkih i pojedinih gradova regije. Zadnjih godina prepoznatljivi simbol Sarajeva postao je uz sebilj i ramazanski top.

Pucanj ramazanskog topa sa sarajevske Žute tabije, koji označava kraj posta i početak iftara, jeste tradicija u Sarajevu duga blizu 200 godina. Kroz priču o ramazanskom topu možemo pratiti političke i društvene promjene i procese, odnosno smjene carevina i režima.

Arheolog Adnan Muftarević navodi da je, nezvanično, prvi ramazanski top pukao 1750. godine u mjestu Zonguldak, u današnjoj Turskoj. Ova praksa ozvaničena je 1821. godine na naredbu sultana Mahmuda II, a za dvadesetak godina proširila se na većinu muslimanskih zemalja. Tako je bilo i s Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija.

Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS (Muslimanski omladinski savez odnosno preteča Asocijacije mladih SDA), na inicijativu Mensura Bektića. Vlasti su dozvolile, a pucao je Sarajlija Martin Špringer.

U periodu između svjetskih ratova vlasti su vršile pritisak na Islamsku zajednicu, a posebno na vakufe. Nisu bili pošteđeni ni simboli bošnjačke tradicije.

Sirena umjesto topa

U tekstu “Sirena mjesto topa” (Islamski svijet, Sarajevo, broj 102, 24.08. 1934.) sačuvan je opis reakcija na namjeru vlasti da sirenom zamjene top koji je tada oglašavao vrijeme iftara i sehura.

Po pisanju sarajevskih novina, radi se na tome da se uvede nekakva sirena kao u prekooceanskih parobroda, koji će nam uz ramazani-šerif objavljivati iftar i sehur. Kako se tvrdi, ta je sirena već i naručena u Njemačkoj za 60.000 dinara.

„Kao razlog uvođenju ove novotarije navodi se da se top ne čije ni po cijelom Sarajevu, a sirena bi se čula na 20 kilometara daleko. Drugi bi razlog bio što je pucanje topovskih hitaca skopčano sa velikim troškovima. Ostalih razloga nema. O ovoj se novotariji mnogo prepričava po čaršiji, naravno kao i u svakoj novotariji, a nije ni čudo ka je i Radmilo Grđić počeo praviti pale u “Jugopošti” na račun ove sirene, ili kako je u našoj čaršiji nazivaju “pišće”, “borije” i slično. Mi smo se po svojoj dužnosti informirali kod neke zvanične i nezvanične uleme i Božijim hikjmetom odmah su se podijelili u dva tabora. Zvaničnici kažu “la bese” – nije propisano ni opaljivanje topova ni borija. Nezvanični kažu da ta novotarija može povući za sobom i druge koje narod ne bi mogao odobriti, kao na primjer bojati se da ne bi kome palo na um da sirenom zamijeni mujezina, a kasnije, da ne bi ko došao na tu misao da se mjesto hafiza koji uči mukabelu uvede radio ili što slično. Jedan nam je rekao da je uvođenje sirene i s vjerskog gledišta opravdano jer nas podsjeća na Israilov sur. Taman je haman tako! Mi zasada nećemo iznositi svoje stanovište dok ne provjerimo kod nadležnih ima li u ovom svemu uopće malo istine.“

Jedan od istraživača koji se bavio historijom i sudbinom ramazanskog topa je dr. hfz. Elvir Duranović.

Hafiz Duranović ističe da je danas malo poznato da je top koji je pucao povodom muslimanskih blagdana nakon okupacije Bosne i Hercegovine počeo pucati i povodom katoličkih i pravoslavnih vjerskih praznika. Naprimjer, povodom katoličkog blagdana Uskrsa 6. aprila 1893. godine pucali su topovi sa Žute tabije u Sarajevu (Bošnjak, god. III, br. 14., str. 2).

Hafiz Duranović dodaje da umni ljudi u naoko običnim stvarima i svakodnevnim događanjima vide dublji smisao i poruku. Tako je čuveni tuzlanski muftija Ibrahim Hakki Čokić u pucanju topova povodom mjeseca ramazana, ali i topova koji su pucali povodom pravoslavnih ili katoličkih blagdana, vidio je jasnu i nedvosmislenu poruku koju zbog njene dalekovidnosti prenosimo: „Stoga ramazanski i bajramski topovi govore… Muslimane! Nastupati tvoj veseli Ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti, iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš. Dakle, ramazanski i bajramski topovi pobuđuju veselje indirektno, jer njihov grozni glas prvo dovikuje protivniku oštro: ‘Miruj, musliman je slobodan’, a muslimanu: ‘Veseli se slobodi’.“

Kao što je rahmetli Ibrahim Čokić i predvidio, topovi su tokom ramazana pucali dok su muslimani bili slobodni da javno ispovijedaju svoju vjeru, a utihnuli su nakon Drugog svjetskog rata kada im je ta sloboda ukinuta, zaključuje dr. Duranović u tekstu objavljenom u Preporodu.

Danas topovi ponovo pucaju sa pojedinih starih bosanskih gradova prenoseći istu poruku: ‘Veseli se i raduj se ramazanu u slobodi!’. No, pucanje topova danas je više stvar običaja i dio turističke ponude, a ne stvarne potrebe najavljivanja ramazana ili iftara. Pucanja topova povodom mjeseca ramazana u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu tek ponegdje ima ili je barem bilo, što dodatno potvrđuje Čokićevu usporedbu pucanja topova tokom ramazana sa slobodom muslimana da javno ispovijedaju svoju vjeru. Naime, do prije pet godina u Lišnji, velikom muslimanskom naselju na području opštine Prnjavor, pucao je top za ramazan. Tada je umro mujezin džamije u Lišnji, rahmetli Husejn Pekić koji je stručno i sigurno pucao iz topa tek tri puta: uoči ramazana, povodom Lejletu-l-kadra i uoči Ramazanskog bajrama. Međutim, kako omladina nije pokazivala interes da se usavrši u ovoj vještini, nakon smrti starog mujezina prestao je pucati i top u Lišnji. (Kazivao Emir-ef. Softić, imam u Lišnji)

Kako su topovi povodom i tokom mjeseca ramazana stoljećima pucali u svim većim naseljima u Bosni i Hercegovni protokom vremena dešavale su se raznovrsne zgode i nezgode koje su vrijedni hroničani bilježili i objavljivali u časopisima i dnevnim listovima.

Dinamit umjesto baruta

Učitelj Stevan Dalić piše kako se u godinama neposredno nakon austrougarske okupacije u Čajniču nalazio top koji su i prije okupacije muslimani koristili za razne zgode, a najviše tokom ramazana i Bajrama. S okupacijom su nastupili neki novi odnosi, pa su i pravoslavci u Čajniču osjetili slobodu i počeli pucati iz istog tog topa povodom nekih svojih blagdana i praznika. Muslimani su iz topa pucali sa Musalle, dok su pravoslavci pucali iz crkvene avlije. Ispred crkve bi top stajao dok ne bi zatrebao muslimanima koji bi došli po njega, zavezali bi ga za „uši“ i odvlačili na Musallu gdje bi bio dok ponovo ne bi zatrebao pravoslavcima. Tako je top kao klada prevlačen sad tamo, sad ovamo. Do 1887. godine top je bio u ispravnom stanju. Za Božić te godine pravoslavcima je nestalo baruta pa su top napunili dinamitom i potpalili fitilj. Odjeknula je žestoka detonacija, a top se raspao na dva velika i bezbroj sitnih dijelova koji, srećom, nisu ugrozili ničiji život. (Bošnjak, god. II, br. 45., str. 1) S raspadanjem topa, raspala se i praksa njegovog korištenja za korisne svrhe.

Nekoliko godina kasnije sličan događaj desio se u Donjoj Tuzli. Pod naslovom „Pometnja“ list Bošnjak donosi za nas zanimljivo reagovanje čitaoca iz Donje Tuzle u kojem stoji: Lanjske godine trefio se je pravoslavni vaskrs uz ramazana, te je tom prilikom – kako oni kažu – po njihovom običaju samo jedan top pred akšam na 5 dekika (minuta) puko, a naravno pošlje 4 dekike su i dalje pucali i usljed toga se je više od pola ehli islama (muslimana) u Tuzli prije po Kur'anu određenog vremena omrsio. (Bošnjak, god. III, br. 13., str. 13.) Dakle, i u Donjoj Tuzli je top, kao i u Čajniču, najavljivao i muslimanske i pravoslavne blagdane. „Pomutnja“ iz ovog reagovanja nastala je onda kada je top koji je najavljivao dolazak vaskrsa odjeknuo neposredno pred iftar. Kako muslimani nisu znali kojim povodom je top pukao, a nisu imali satove da provjere da li je stvarno nastupilo vrijeme iftara, oni su se prije akšama na nekoliko minuta iftarili. Da se ista nezgoda ne bi i naredne godine ponovila, pažljivi čitalac iz Donje Tuzle predlaže rješenje da se ovakva pomutnja ne bi ponavljala.