Pad iranskog rijala i talas protesta koji se širi zemljom na Zapadu se tumače kao znak skorog sloma režima. No iza te slike krije se složenija i opasnija stvarnost. Iran danas ne potresa politička revolucija, već dugogodišnji proces ekonomskog gušenja koji je uništio srednju klasu, društveni sloj ključan za stabilne reforme. Sankcije, geopolitički pritisci i regionalni sukobi stvorili su društvo pod opsadom, u kojem socijalni bunt lako prelazi u haos, ali rijetko u održivu promjenu. Dok Washington i Tel Aviv računaju na ekonomski slom kao sredstvo političkog pritiska, iranski građani traže nešto drugo: dostojanstven život i izlaz iz kolektivnog kažnjavanja koje im je oduzelo budućnost

Dramatičan pad vrijednosti iranskog rijala i zatvaranje tržišta u Teheranu u zapadnim političkim i medijskim centrima ponovo su interpretirani kroz poznatu, pojednostavljenu prizmu: režim je, tvrdi se, „na ivici“, a ekonomski kolaps tek je predigra neminovnog političkog sloma. U Washingtonu i Tel Avivu ovaj narativ služi kao samopotvrđujuće proročanstvo, dokaz da strategija „maksimalnog pritiska“ funkcioniše. Međutim, takvo čitanje iranske krize zanemaruje ključnu dimenziju stvarnosti: ono što se danas događa u Iranu nije klasična revolucija protiv političkog sistema, nego posljednja faza sistematskog uništavanja društvene infrastrukture jedne zemlje, prije svega njene srednje klase.

Empirijska istraživanja koja su posljednjih godina provodili nezavisni ekonomisti i politolozi, uključujući i analize zasnovane na metodama sintetičke kontrole, ukazuju na razmjere tog procesa. Između 2012. i 2019. godine, sankcije su dovele do prosječnog godišnjeg smanjenja srednje klase u Iranu za oko 17 procentnih poena. To nije bio puki ekonomski pritisak, već strukturna demolacija. Milioni ljudi koji su nekada činili stabilno, relativno umjereno središte iranskog društva, učitelji, medicinske sestre, mali poduzetnici, državni službenici, gurnuti su u kategoriju „novih siromašnih“. Upravo taj sloj, historijski gledano, predstavljao je društveni amortizer između autoritarne države i socijalne eksplozije.

Glavni pokretač ove ekonomske spirale smrti nije tajna. Riječ je o američkoj instrumentalizaciji globalnog finansijskog sistema, prije svega kroz sankcije usmjerene na iranski naftni sektor i pristup međunarodnim platnim tokovima. Kampanja „maksimalnog pritiska“ nije pogodila apstraktne strukture vlasti, već štednju, penzije i životni standard običnih ljudi. Kada valuta izgubi polovinu vrijednosti, ne nestaju samo brojevi na ekranu, nestaju godine rada, sigurnost starosti i osjećaj dostojanstva.

U takvim okolnostima, osnovne životne potrepštine, od antibiotika do hrane, postaju luksuz. Društveni ugovor između države i građana tada se ne „napreže“, već puca. No ključno je razumjeti da taj lom ne dolazi iznutra, već je induciran izvana. Sankcije, kakve se danas primjenjuju protiv Irana, ne ostavljaju prostor za reforme; one guše svaku mogućnost postepenih promjena, jer ekonomski očaj proizvodi ili apatiju ili haos.

Ekonomska opsada Irana dio je šireg geopolitičkog obruča. Paralelno s finansijskim pritiskom, zemlja je izložena stalnom „ratu iz sjene“ s Izraelom, koji uključuje atentate, sabotaže i direktne vojne udare, poput onih iz juna 2025. godine, kada su američke i izraelske snage napale ciljeve na iranskoj teritoriji. Takvi napadi imaju dvostruki efekat: s jedne strane, jačaju osjećaj vanjske ugroženosti; s druge, daju državi izgovor da sve resurse podredi logici „sigurnosti na prvom mjestu“.

Istraživanja o militarizaciji iranske ekonomije pokazuju da vanjske prijetnje stvaraju idealno okruženje za jačanje državnih i paradržavnih struktura koje, pod krinkom „nacionalne odbrane“, preuzimaju kontrolu nad preostalim resursima. U tom procesu, transparentnost i civilni nadzor postaju kolateralne žrtve. Vanjska agresija ne otvara prostor za reforme, ona ih guši, jer svaka kritika vlasti biva diskreditirana kao potencijalna izdaja.

Posebno destruktivan efekat imaju javne izjave izraelskih sigurnosnih struktura, poput tvrdnji da Mossad „podržava demonstrante na terenu“. Takve poruke ne pomažu iranskom društvu; naprotiv, one delegitimiraju autentične ekonomske zahtjeve građana, omogućavajući režimu da svaki protest prikaže kao dio strane zavjere. Time se socijalni bunt prevodi u sigurnosni problem, a represija dobija međunarodno opravdanje.

Zapadni donosioci odluka često polaze od pretpostavke da će dovoljno snažan pritisak proizvesti „čistu“ promjenu režima. Međutim, dugoročne analize koje obuhvataju više od dvije decenije podataka demantiraju ovu logiku. Sankcije visokog intenziteta, pokazuje empirija, zapravo smanjuju vjerovatnoću organizovanih državnih udara i građanskih ratova, dijelom zbog efekta „okupljanja oko zastave“ protiv vanjskog neprijatelja. Istovremeno, one djeluju kao ekspres-lonac za sporadično nasilje, terorizam i neorganizirane oblike pobune.

Drugim riječima, sankcije ne proizvode novu vlast; one proizvode fragmentirano, duboko polarizirano društvo. U digitalno povezanom društvu, jaz između osiromašene srednje klase i elita koje profitiraju iz sive ekonomije sankcija postaje nemoguće sakriti.

Aktuelni protesti u Iranu započeli su kao socijalno-ekonomski bunt, potaknut inflacijom, padom životnog standarda i hroničnom korupcijom. Kako dani prolaze, njihova priroda se mijenja. Na ulicama Teherana, Mashhada, Shiraza, Isfahana i u kurdskim regijama bilježe se nasilni incidenti, ali i snažna unutrašnja podijeljenost među samim demonstrantima. Napadi na pripadnike snaga sigurnosti, poput snimaka s improviziranim zapaljivim oružjem, izazvali su kritike dijela javnosti, što pokazuje da ni svi nezadovoljni građani ne podržavaju eskalaciju nasilja.

Režim koristi takve incidente kao dokaz da su protesti „infiltrirani stranim agentima“, pozivajući se na izjave iz Washingtona i Tel Aviva. S druge strane, opozicioni aktivisti i organizacije za ljudska prava upozoravaju na brutalnu represiju, masovna hapšenja i pogubljenja koja služe kao poruka zastrašivanja. U tom sudaru narativa, istina postaje prva žrtva.

Ključno je razlikovati zahtjeve iranskih građana za institucionalnim reformama od zapadne želje za slomom države. Tragedija aktuelne američko-izraelske strategije leži u činjenici da je uništila upravo onaj društveni sloj koji je imao kapacitet da gura zemlju prema stabilnijoj, reformističkoj i manje konfrontacijskoj budućnosti. Slabljenjem srednje klase, uz postojanje ozbiljnih unutrašnjih problema poput korupcije, uklonjen je umjereni tampon koji u pravilu preferira postepene promjene umjesto haotičnog nasilja.

Građani koji danas izlaze na ulice ne traže raspad svoje zemlje. Oni traže povratak dostojanstva, ekonomsko olakšanje i kraj kolektivnog kažnjavanja koje je ispraznilo njihove živote. Rijal se možda jednog dana stabilizira, ali društvena struktura ne može se obnoviti tako lako. Između političkog sistema koji prioritet daje vlastitom opstanku i zapadne alijanse koja koristi ekonomski rat kao sredstvo politike, iranski narod ostaje stiješnjen, bez realne perspektive.

Podaci jasno ukazuju da je današnja kriza simptom društva pod opsadom. Sve dok se politika kolektivnog kažnjavanja ne zamijeni stvarnom diplomatijom, ciklus nestabilnosti će se produbljivati. Iran danas ne stoji na ivici revolucije, nego na ivici dugotrajne društvene erozije, čije će posljedice osjećati generacije.

U tom smislu, pitanje nije hoće li se protesti nastaviti, već hoće li međunarodna zajednica priznati vlastitu ulogu u stvaranju ove krize. Bez tog priznanja, svaka analiza ostaje nepotpuna, a svaka strategija osuđena na ponavljanje istih grešaka na štetu onih koji najmanje snose odgovornost, ali plaćaju najveću cijenu.

Mogući rasplet iranske krize zasad se ne nazire u jasnim političkim obrisima, jer Iran danas ne stoji pred binarnim izborom između „revolucije“ i „opstanka režima“, kako to često sugeriraju zapadni komentatori. Izgledniji scenarij jeste produžena faza nestabilne stagnacije: kombinacija parcijalnih ustupaka, selektivne represije i privremenih ekonomskih olakšica koje neće dirati u temeljne uzroke krize. Vlast će, po svemu sudeći, nastaviti balansirati između ograničenih socijalnih mjera i demonstracije sile, nastojeći spriječiti da se socijalni bunt prevede u koherentni politički pokret. Takva strategija može kratkoročno očuvati kontrolu, ali dugoročno produbljuje društvenu eroziju i nepovjerenje prema institucijama.

Istovremeno, zapadna politika „maksimalnog pritiska“ suočava se s vlastitim limitima. Sankcije su iscrpile iransko društvo, ali nisu proizvele alternativnu političku elitu, niti održivu viziju tranzicije. Bez realnog diplomatskog kanala koji bi uključivao ekonomsko rasterećenje u zamjenu za mjerljive reforme, Iran ostaje zarobljen u logici opsade, gdje svaka unutrašnja slabost automatski jača tvrdu liniju. U takvom okruženju, protesti se mogu ponavljati u talasima, ali bez kapaciteta da prerastu u stabilnu promjenu.

Najopasniji scenarij nije nagli slom države, već dugotrajna dezintegracija društvenog tkiva: normalizacija siromaštva, nasilja i emigracije kao osnovnih strategija preživljavanja. To je proces koji se ne završava jednim političkim događajem, već polako redefinira čitavu zemlju. Iran će u tom slučaju ostati formalno stabilan, ali suštinski osiromašen, društvo u kojem se budućnost ne gradi, nego napušta. U tom smislu, pravi rasplet krize neće se mjeriti time ko ostaje na vlasti, nego time hoće li se Irancima uopće vratiti osjećaj da imaju budućnost unutar vlastite države.