Plan, pun riječi dječačkog optimizma tako predviđa Gazu kao deradikaliziranu zonu bez terora koja ne predstavlja prijetnju susjedima. Kakvu to prijetnju Gaza predstavlja i kojim susjedima nije jasno danas nakon dvije godine izraelskog terora. Kako to postići, razoružanjem Palestinaca i novim naoružavanjem Izraela, što je Njemačka već započela? Kakav mir može iz toga proizaći? Ako se deradikalizira Gaza, šta je sa deradikalizacijom Izraela, gdje većina podržava fašističku agresiju i genocid

Bijela kuća je 29. septembra objavila prijedlog plana za postizanje mira u Gazi u 20 tačaka. Za taj je plan koji Katar (kome je Netanyahu obećao da ga više neće napadati!) i novopridošla Turska kao medijator prenose Hamasu, a koji je bez prevelikog razmišljanja (kao i nebrojeno puta dosada) odmah entuzijastično prihvatila tzv. Palestinska samouprava, na čelu sa kompromitiranim Mahmudom Abbasom, pristanak dao i cionistički premijer Benjamin Netanyahu.

Mahmudu Abasu i njegovoj vlasti, što se vidi iz saopćenja, najvažnije je razoružanje Hamasa i deblokada poreznih prihoda Palestinske samouprave.  Amerikanci tvrde da bi, bude li prihvaćen (naravno ultimativno, bez izmjena i dopuna, pa čak niti pregovora, što je uobičajeno i normalno), ovaj plan, djelimično baziran na propalom mirovnom planu iste administracije od 19. januara, mogao dovesti do trenutnog prekida izraelskog rata protiv  Gaze.

Plan, naime, predviđa trenutni prekid izraelskih napada i palestinskog otpora svih palestinskih vojnih formacija), odnosi se samo na Gazu, iako cionistički entitet provodi besprizorno nasilje u drugim dijelovima Palestine, uz oslobađanje svih izraelskih zarobljenika (tendenciozno nazvanih taocima) i palestinskih zatvorenika, kako presuđenih i onih bez optužnica unutar 72 sata. Gazom bi upravljala prijelazna, tehnokratska palestinska vlada, naravno bez učešća Hamasa (koji jedini ima demokratski legitimitet), a Izrael bi odustao od anektiranja Pojasa.

Plan, pun riječi dječačkog optimizma tako predviđa Gazu kao deradikaliziranu zonu bez terora koja ne predstavlja prijetnju susjedima. Kakvu to prijetnju Gaza predstavlja i kojim susjedima nije jasno danas nakon dvije godine izraelskog terora. Kako to postići, razoružanjem Palestinaca i novim naoružavanjem Izraela, što je Njemačka već započela? Kakav mir može iz toga proizaći? Ako se deradikalizira Gaza, šta je sa deradikalizacijom Izraela, gdje većina podržava fašističku agresiju i genocid.

Isto tako, kao ravnotežu prethodnom, plan predviđa ponovni razvoj Gaze na korist njezinom narodu koji je „previše propatio“. Mjere su tek kasnije nagovještene, ali bez konkretnih zaduženja. Plan obećava, da će u slučaju prihvata s obiju strana (iako je Hamas dosada prihvatio više američkih planova, osim onih dehumanizirajućih koji podrazumijevaju kolektivni egzodus Palestinaca), rat odmah stati, izraelske se snage povući na „dogovorenu liniju“, dakle ne iz Gaze, kako bi se pripremila razmjena zarobljenika.

Za to vrijeme, dakle tokom razmjene, suspendirat će se (ne trajno prestati) sve vojne operacije, a linije fronte će se zamrznuti do postizanja ispunjenja uvjeta za potpuno povlačenje u fazama. Također, prvo se obavezuje Hamas da u roku 72 sata nakon izraelskog pristanka oslobodi sve zarobljenike, a tek potom cionistički entitet treba osloboditi 250 zarobljenika osuđenih na doživotne robije i 1700 Palestinaca iz Gaze koji su uhapšeni nakon sedmog oktobra 2023., uključujući sve žene i djecu (sic!). 

Ova „razmjena“ uključuje i tijela preminulih, u odnosu 1:15. Toliko Amerikanci priznaju odnos jednih i drugih žrtava. Predlaže se amnestija za Hamasove borce koji se, nakon razmjene svih zarobljenika „obvežu na miran suživot“ i polože oružje. Članovi Hamasa koji žele napustiti Gazu to će moći učiniti uz osiguran prolaz u zemlje koje ih budu primale. Obostran prihvat ovog prijedloga predviđa trenutno i od obje strane neometano slanje potrebne pomoći u Pojas Gaze, uključujući i popravak nužne infrastrukture, koje će se realizirati preko UN, Crvenog križa i ostalih međunarodnih institucija koje su nepovezane jednom ili drugom stranom u sukobu.

Dakle, Hamas polaže oružje, Izrael se dalje naoružava…. U takvoj situaciji Gazom bi upravljao privremen prijelazan, apolitičan i tehnokratski palestinski komitet, sastavljen od palestinskih i međunarodnih eksperata, bez ikakve naznake kako i kada će se uspostaviti. No, osim međunarodnih eksperata, plan predviđa i quasi kolonijalnu tvorevinu, odnosno neki palestinski OHR, nazvan Mirovni odbor koji će glumiti nadzorno tijelo i biti privremen baš kako je i OHR privremen u Bosni.

Njim će predsjedati, pogodite ko, Donald Trump, a članom će mu biti Tony Blair, bivši britanski premijer koji se, u najmanju ruku, nije proslavio kao mirovni posrednik za izraelsko-palestinski sukob, a blesavijeg Georgea Busha podržao u njegovom ratu protiv terorizma koji je Izrael napumpao do zastrašujućih razmjera. Kako je Trump prije svega biznismen i šoumen, predviđeno je da taj Odbor (političara i biznismena, da budemo jasni) uspostavi okvir i upravlja finansiranjem (sic!) ponovnog razvoja Gaze sve dok, i sada ide krucijalan dio plana koji otkriva njegovu suštinu i cilj – Palestinska samouprava završi reforme (koje će isti taj Odbor ocjenjivati) prema Trumpovom propalom planu iz 2020. i saudijsko-francuskom prijedlogu iz jula ove godine, na temelju kojeg su arapske i islamske zemlje načinile pritisak na Trumpa da odustane od svojih planova na LSD tripu o raseljavanju Gaze i gradnji jevrejske rivijere i ne bude sigurno i efikasno bila u stanju preuzeti kontrolu nad Gazom.

Ta kontrola bi značila da služi narodu Gaze i, opet najvažnije u svim Trumpovim inicijativama – privuče strane investicije. Kako, pitate se. Pa jednostavno, primjenom nečega što prijedlog zove, naravno, Trumpovim ekonomskim planom za rekonstrukciju i opskrbu energijom, po uzoru na Dubai i ostale „cvjetajuće“ gradove na tzv. Bliskom istoku, uključivo bescarinske zone i slične blagodati.

Kako kaže Donald u svome najnovijem planu – mnogo promišljenih i uzbudljivih (zašto uzbudljivih?) prijedloga načinjeno je od dobronamjernih međunarodnih grupa (čitaj: investicijskih fondova, među njima i Trumpovih) koji će spojiti sigurnosne i upravljačke okvire koji će stvoriti radna mjesta, prilike i nadu. Ovaj jezik zapravo otkriva svu neozbiljnost ovakvih prijedloga koji su zapravo diktati Hamasu i Palestincima a koji korespondira s prosječnom intelektualnom razinom Trumpovih glasača.

Žalosno je što se ostatak svijeta ovime bavi kao da je riječ o ozbiljnom prijedlogu. U prijedlogu se dalje kaže da niko neće biti prisiljavan da napusti Gazu, a oni koji žele otići mogu to učiniti slobodno kao i vratiti se, dok će „oni“ ohrabrivati ljude da ostanu i ponuditi im priliku da izgrade bolju Gazu.

Najvažniji i najopasniji dio ovog prijedloga stipulira da Hamas i ostale grupe pristaju da ne igraju nikakvu ulogu u upravljanju Gazom, direktno, indirektno i u bilo kojem drugom obliku. Sva vojna, teroristička i ofenzivna infrastruktura, uključivši tunele i postrojenja za proizvodnju oružja će biti uništena i neće ih se obnavljati. Ovime se provodi demilitarizacija Gaze, samo od palestinskih snaga, pod nadzorom nezavisnih promatrača, a uključivat će trajnu stavljanje oružja van upotrebe, sve u cilju da Nova Gaza bude potpuno predana izgradnju napredne ekonomije i mirnog suživota sa susjedima.

Koliko je poznato, Gaza nije uznemiravala Egipat, a drugi susjed, cionistički entitet stalno je nju ugrožavao. Ko je tu predan miroljubivoj koegzistenciji, a ko nije, i ko treba biti, a ko ne mora? Razoružanje Hamasa i ostalih grupa palestinskog otpora trebaju garantirati regionalni partneri, valjda arapske okolne države. Te i ostale zainteresirane države trebale bi zajedno sa SAD organizirati Međunarodne stabilizacijske snage koje bi bile raspoređene u Gazu. One će osposobiti i osigurati podršku Palestinskim policijskim snagama u Gazi (ne i vojnim, jer se Gaza demilitarizira). Te bi snage bile dugoročno rješenje unutarnje sigurnosti, tvrdi se u prijedlogu. Zlobnici bi rekli, baš kao i na Zapadnoj obali.

Međunarodne stabilizacijske snage bi sa Izraelom i Egiptom trebale osigurati granice i spriječiti unošenje municije u Gazu te omogućiti brz i siguran protok dobara za obnovu i revitalizaciju Gaze. Prijedlog ne govori čije vojske će osigurati ljudstvo i opremu te finansiranje Međunarodnih stabilizacijskih snaga, niti govori išta, barem okvirno u mandatu. Ko arbitrira o prihvatljivosti trupa pojedinih zemalja u tim međunarodnim snagama? Netanyahu? Smotrich? Šta ako Iran ili Rusija žele, a na to imaju pravo kao i svaka druga zemlja, poslati svoje trupe? Jesu li međunarodne snage zamišljene kao, da upotrijebimo naše analogije, UNPROFOR ili SFOR? Ko brani Palestince ako ih Izrael, dok se „povlači“, bude napadao?     

No, prijedlog dodaje još jednu odredbu u istoj tački. Mehanizam prestanka konflikta koji će dogovoriti dvije strane. Postavlja se pitanje šta to znači i kako je moguće provesti takav plan uz potpuno demilitariziranu Gazu kojom vlada nekakav tehnokratski komitet sa Visokim predstavnikom s jedne i cionističkom zločinačkom, i do zuba naoružanom državom, s druge strane.

Nastavak aranžmana je posebno zabrinjavajuć. Iako zabranjuje izraelsku okupaciju i aneksiju Gaze, njegove će se snage povlačiti u skladu sa standardima, dinamikom povezanima s demilitarizacijom koju će dogovoriti izraelska vojska, Međunarodne stabilizacijske snage, jamci sporazuma i SAD i to sa ciljem da Gaza ne predstavlja prijetnju svojim susjedima. To što Izrael predstavlja prijetnju svim svojim susjedima, ne igra nikakvu ulogu u ovom planu potpune predaje Palestine na milost i nemilost budućim još ekstremnijim cionističkim vladama.

No, niti tu nije kraj. Ista tačka stipulira potpuno povlačenje Izraela iz Gaze, osim sa područja tzv. sigurnosnog opsega koje vrijedi sve dok se ne ocijeni (ko to ocjenjuje) da je Gaza sigurna od nove terorističke prijetnje. Kako, ako je prije toga demilitarizirana, razoružana i nikakvo oružje niti municija ne mogu prijeći granicu. Ta formulacija omogućava Izraelu da okrivi drugu stranu i nastavi s ratom kada god poželi, kako je naglasio Daniel Levy.

Vrlo je zanimljiva i tačka plana koja određuje da, ukoliko Hamas odgodi ili odbije ovaj prijedlog, sve prethodno će se provoditi na teritorijama koje su „slobodne od terorizma“, ergo one koje kontrolira Izrael. To znači da, bez obzira na silne ubojite ofanzive, Izrael kontrolira samo manje područje Pojasa Gaze. Stoga se ovaj prijedlog više čini ne samo povoljnim isključivo za Izrael, već i pojasom za spasavanje koje je Trump, suočen i sa arapsko-islamskim pritiskom, dobacio Netanyahuovoj vladi. To je u svojoj objavi na X-u potvrdio i najekstremniji cionistički ministar Smotrich koji je napisao da je ovaj plan jedino moguće rješenje u ovom trenutku iscrpljenosti Izraela i međunarodnog pritiska.

Najproblematičniji dio plana je tačka koja palestinski put u samoodređenje i državnost vezuje za uvjete plana reforme Palestinske samouprave. Niti riječi o legitimnosti, eventualnim izborima za novu, jedinstvenu palestinsku skupštinu, promjenama ustava i ostalim demokratskim tricama i kučinama. Samo je važno da se oni koji imaju izborni legitimitet maknu iz vlasti, a na nju dovedu oni koji su ga davno izgubili i poslušni su, kako Tel Avivu, tako i Washingtonu.

SAD će, prema prijedlogu, uspostaviti dijalog Izraela i Palestinaca (tako doslovno stoji) sa ciljem sporazuma o političkim horizontima mirne i prosperitetne saradnje. Dakle, o dvodržavnom rješenju, što je bio i američki prijedlog koji je rezultirao Sporazumima iz Osla koji su doveli do međunarodnog priznanja Palestine, ni riječi. Šta je onda sa priznanjem Palestine od velike većine država svijeta? Mrtvo slovo na papiru? Ili, kako je to klaun iz Bijele kuće rekao na press konferenciji – neki su saveznici glupavo priznali Palestinu jer im je dosta ovoga što se događa.

O kakvom putu u samoodređenje i državnost govori ovaj prijedlog. Samoodređenje postoji od 1988., a državu je priznalo više članica UN nego Izrael.  Put u državnost se veže sa uvjetima reforme Palestinske uprave, izraelskom dobrom voljom….. Prijedlog se referira na izglede palestinske državnosti iz paravana nedorečenosti, uvjetovanosti i kvalifikacijskih kriterija. Dakle, ako i kada Palestinska samouprava ispuni uvjete (koje i kakve?) otvara se rasprava o putu u državnost! Prijedlog je toliko osorno pisan da samo prepoznaje i priznaje palestinsku želju za samoodređenjem i državnošću. 

Analitičari se slažu da ovaj prijedlog uključuje mnoge dvosmislene odredbe koje mogu odlučujuće utjecati na budućnost Palestine i regije. Mnogi su stava da favorizira Izrael, a Palestincima nudi uvjetovanu državnost.

Trump je, uz prisustvo Netanyahua u Washingtonu, ovaj prijedlog nazvao historijskim. No, razumijevanjem iznijetog, može se zaključiti da će provedba biti, posebno u nekim elementima, ogroman izazov. Ako je uopće moguća. Jer, podnesena kao prijedlog sa ultimatumom Hamasu da ga prihvati unutar 3-4 dana, uz uvjetne i oprezne podrške EU, G7, Ujedinjenog kraljevstva, zaljevskih Arapa, Turske, Indonezije, Egipta, Kanade….

Od kojih većina upozorava na dvodržavno rješenje, dok dio njih poput Australije i Francuske naglašava važnost dekompozicije Hamasa. Mnoge očekuju detalje plana. Dakle, Palestinci bi trebali prihvatiti prijedlog u koji mnogi svjetski faktori ne vjeruju. Palestinci se nalaze pred dilemom pred kojom se našla bosanska vlast kada je, nakon plana Kontakt grupe (kao sada saudijsko-francuski prijedlog), SAD predložio Dejtonski mirovni sporazum. Ne prihvati li ovaj, nepravedan, rezultatima genocida naklonjen plan, novih neće biti, a svaka će aktivnost međunarodne zajednice biti suspendirana ili smanjena.

Iako su odredbe Dejtonskog plana bile znatno civiliziranije i vodile računa o svim stranama te jamčile državnost Bosni i Hercegovini, njezin kontinuitet, dovele do mira, ali i do polagahnog rastakanja države i to u periodu kada su SAD bile ozbiljna država, nije postojalo intencija da se ruši međunarodni poredak, a Sporazum je imao jasne odredbe i podršku drugih zemalja. Kakva će u tom smislu biti sudbina razoružane Gaze i Palestine u ovim novim, nadrealnim uvjetima odnosa u svijetu i nagrađivanja i nesankcioniranja Izraela, može se nagađati, ali s velikom dozom pesimizma.        

Ovaj prijedlog tretira Gazu kao odvojen entitet, ne kao dio Palestine koji treba biti ujedinjen sa ostatkom zemlje. Uopće ne tretira Zapdnu obalu i Istočni Kuds, ostavljajući tamo cinističkom entitetu da vrši teror nad Palestincima, ilegalno naseljava ekstremne Jevreje i onemogućava bilo kakvo, a kamoli državno funkcioniranje. Je li ovo put u trajnu podjelu ostataka Palestine?

Isto tako, Netanyahu je prihvatio plan, ali je izrijekom odbacio povratak Palestinske samouprave u Gazu. I to pred Trumpom, na predstavljanju prijedloga! Kome vjerovati, Trumpu i njegovim prijedlozima ili Netanyahuu čija je vojska na terenu. Vojska koju opskrbljuju SAD. Analitičari upozoravaju da bi plan u praksi mogao značiti nastavak izraelske kontrole i potpunu marginalizaciju palestinskog naroda.

Za Palestince, plan ne djeluje kao okvir za mir, već kao produžetak statusa quo i novi oblik međunarodno sponzorirane ili tolerirane okupacije. Kako je u saopćenju naglasio Palestinski Islamski džihad – ovo je plan za raspirivanje rata i sukoba. Ključne odredbe su nejasno formulirane i ostavljaju prostor za produljenje izraelskog prisustva, smatra dio njih.

Prijedlog, kako se očekivalo radi prakse nekažnjivosti, ne predviđa sankcije za Izrael za nepoštivanje sporazuma. Konačno, prijedlog ne sadrži obavezu Izraela prema uspostavi palestinske države. Kako tumačiti Netanyahuove, ali ne samo njegove izjave, da će spriječiti njeno uspostavljanje?