Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine čuva neveliku ali dragocjenu zbirku posvećenu Tinu Ujeviću. Uglavnom se radi o njegovoj prepisci što su je prijatelji, znajući za njegov boemski život, prikupili bez njegova znanja i predali Muzeju.
Augustin Josip Ujević, poznat svima kao Tin Ujević, bio je jedan od najvećih pjesnika južnoslavenskih prostora – liričar dubokog osjećaja, filozofske širine i nemirnog duha. Njegov opus obuhvata sedamnaest knjiga sabranih djela, od pjesničkih zbirki do eseja, estetičkih ogleda i književnih kritika. No, jedan period njegova života, iako izuzetno važan, često ostaje u sjeni, onaj kada je živio i stvarao u Sarajevu.
Ujević je rođen petog jula 1891. godine u Vrgorcu, u župi imotskih Poljica, gdje je po starom običaju dobio dva imena – Augustin Josip. Osnovno obrazovanje stekao je u Imotskom i Makarskoj, a klasičnu gimnaziju završio je u Splitu. Već tada pokazivao je izuzetnu nadarenost i strast prema književnosti i filozofiji. Nakon mature 1909. godine, odriče se mogućnosti zaređenja i upisuje studij hrvatskog jezika, književnosti, filozofije i estetike u Zagrebu, a kasnije i u Beogradu.
U mladosti je bio vatreni pravaš, gorljivi zagovornik hrvatske samostalnosti i raspada Austro-Ugarske. Kasnije, pod utjecajem političkih previranja i ideala mladih intelektualaca, okreće se jugoslavenskoj ideji, vjerujući da narodi Južnih Slavena trebaju živjeti u zajedništvu. No, Prvi svjetski rat i razočaranje u političke ideale donose mu duboku ličnu krizu. U Parizu, gdje je proveo ratne godine, Tin doživljava slom, napušta politički aktivizam i okreće se unutrašnjem, duhovnom svijetu, filozofiji, istočnjačkoj misli i pjesništvu.
Između dva svjetska rata Tin vodi tipično boemski život, siromašan, ali bogat duhom. Lutao je od Beograda i Splita do Mostara, Imotskog i Sarajeva, u kojem se zadržao najduže. Prema podacima Hrvatske enciklopedije, Tin Ujević živio je u Sarajevu od 1930. do 1937. godine, i to u razdoblju svoje zrele stvaralačke faze. Hroničari navode da je u Bosnu i Hercegovinu stigao već krajem 1929. godine, kada je 24. novembra boravio u Mostaru.
Boravak u Sarajevu bio je jedno od najplodnijih poglavlja njegova života. U tom periodu objavio je dvije najznačajnije zbirke – „Auto na korzu“ (1932) i „Ojađeno zvono“ (1933), u kojima se prepoznaje zrelost, smirenost i filozofska dubina koju je stekao nakon godina lutanja i nemira. Sarajevo ga je nadahnulo svojom mješavinom kultura, jezikâ i religija, kao grad koji je tada disao na granici Istoka i Zapada – upravo onako kako je i Tin sam bio spoj proturječja: pjesnik i filozof, boem i esteta, sanjar i realist.
Bosna i Hercegovina u to vrijeme bila je prostor njegovih šetnji, druženja i pjesničkih nadahnuća. Tin je, poput Silvija Strahimira Kranjčevića čijim je stopama često hodio, u Sarajevu našao i mir i temu. Iako u teškim materijalnim prilikama, živio je među ljudima koji su ga voljeli i poštovali – pjesnicima, novinarima i običnim građanima koji su u njemu prepoznavali genijalnog, ali krhkog čovjeka.
Zanimljivo je da je Tin imao i snažne veze s Mostarom, mjestom gdje se školovao njegov prijatelj Stanislav Šimić, brat slavnog Antuna Branka Šimića, koga je Tin smatrao najvećim hrvatskim pjesnikom. Ujević je često boravio u Hercegovini, koja je svojom grubom, ali toplom dušom dodatno oblikovala njegov pjesnički senzibilitet.
No, njegov život nikada nije bio lagan. Nakon boravka u Sarajevu, Tin se seli u Split, zatim ponovo u Zagreb, gdje uređuje list Pravica, glasilo hrvatskih poduzetnika. U doba NDH radio je kao prevodilac u Ministarstvu vanjskih poslova, ali mu je nakon 1945. godine bilo zabranjeno javno djelovanje. Njegova posljednja zbirka „Žedan kamen na studencu“, napisana još 1944., objavljena je tek 1954. godine, samo godinu dana prije njegove smrti u Zagrebu 12. novembra 1955.
Kada su ga nakon rata komunisti ispitivali o zabrani rada i pitali „od kada mu je zabranjeno javno djelovanje“, Tin je, u svom poznatom ironičnom stilu, kratko odgovorio: „Od oslobođenja!“
Bosna i Hercegovina, a naročito Sarajevo, bili su važna postaja na tom njegovom životnom putu. Tu je, u gradu pod Trebevićem, napisao neke od svojih najzrelijih pjesama i ostavio neizbrisiv trag u kulturnoj memoriji ovog prostora.
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine čuva neveliku ali dragocjenu zbirku posvećenu Tinu Ujeviću. Uglavnom se radi o njegovoj prepisci što su je prijatelji, znajući za njegov boemski život, prikupili bez njegova znanja i predali Muzeju.
