Dana 10. septembra 1976. godine, Zvonko Bušić i njegova supruga Julienne, zajedno s još troje saučesnika hrvatskog porijekla, oteli su putnički avion TWA 355, Boeing 727, s 92 putnika, na letu iz New Yorka za Chicago. Cilj otmice bio je, kako su tvrdili, „skrenuti pažnju američke javnosti“ na položaj Hrvata u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji
Na sinoćnjem koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu pažnju javnosti nije privukla samo scenografija vatrometa i bakljade, već i broj ispisan na njegovoj majici: 03941158. Taj niz cifara daleko je od puke modne poruke, riječ je o zatvorskom broju hrvatskog disidenta i osuđenog teroriste Zvonka Bušića, čovjeka čija se biografija sastoji od otmice, eksplozije, smrti njujorškog policajca i romantičarske rekonstrukcije u hrvatskom političkom i kulturnom prostoru.
Bušić je rođen 1946. godine u hercegovačkom selu Gorica kod Čapljine. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, kao emigrant u SAD-u, povezao se s radikalnim hrvatskim nacionalističkim grupama koje su nastavile djelovanje izvan domovine, a čiji su ideološki korijeni duboko ukorijenjeni u ustaškom pokretu iz vremena fašističke takozvane NDH.
Dana 10. septembra 1976. godine, Zvonko Bušić i njegova supruga Julienne, zajedno s još troje saučesnika hrvatskog porijekla, oteli su putnički avion TWA 355, Boeing 727, s 92 putnika, na letu iz New Yorka za Chicago. Cilj otmice bio je, kako su tvrdili, „skrenuti pažnju američke javnosti“ na položaj Hrvata u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji.
Otmičari su tražili da se njihov manifest objavi u vodećim američkim novinama, uključujući The New York Times i Washington Post.
No to nije bilo sve. Paralelno s otmicom, otmičari su vlastima prijavili da je bomba postavljena u ormarić u stanici podzemne željeznice Grand Central u New Yorku. Iako su dali lokaciju bombe, pokušaj deaktivacije završio je tragično: bomba je eksplodirala u trenutku dok ju je policijska jedinica pokušavala neutralizirati. Poginuo je policajac Brian Murray, dok su još trojica njegovih kolega teško ranjena.

Zvonko Bušić je, prema sudskim dokumentima, već ranije, 29. decembra 1975. godine, bio umiješan u postavljanje eksplozivne naprave u prtljažni prostor na njujorškom aerodromu LaGuardia. U toj eksploziji poginulo je 11 ljudi, a više desetaka je ranjeno. Tijela su bila raskomadana, terminal je bio uništen. Televizijske kamere zabilježile su krvavu scenu koja je potresla cijelu Ameriku i podsjetila na ono što će decenijama kasnije postati sinonim za teror – 11. septembar.
Nakon završetka otmice, koja je vodila avion iz New Yorka preko Montreala, Islanda i Pariza, otmičari su se predali. Američki sud osudio je Bušića na doživotnu kaznu zatvora, a ostali su dobili po 30 godina. Njegova supruga, Amerikanka Julienne, odslužila je 13 godina.
Bušić je postao simbol hrvatske desnice još za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne. Nakon gotovo 32 godine provedene u zatvoru, 2008. je pušten na slobodu pod uslovom deportacije iz SAD-a. U Hrvatskoj je dočekan kao nacionalni junak, borac za hrvatsku nezavisnost, žrtva komunizma, što je bio narativ koji su promovirali desničarski mediji i brojni desničarski komentatori.
No, realnost govori drugačije. Bušić je bio presuđeni terorista čiji je čin rezultirao smrću i razaranjem. On sam je na suđenju izjavio da „nije bio sasvim normalan“ kada je izvršio otmicu. Tokom izdržavanja kazne pokušao je pobjeći iz zatvora, ali je uhvaćen nakon 30 sati.

Ipak, u Hrvatskoj mu je sve oprošteno. Država mu je dodijelila posao, izdavala knjige njegove supruge, tretirala ga kao „borca za slobodu“.Tihomir Dujmović je napisao knjigu “Tko je ubio Zvonka Bušića”, koja je ekranizirana u vidu pozorišne predstave. Na promocijama knjige i predstave pojavljivali su se najviši državni zvaničnici. Bušićeva supruga Julienne dobila je posao u Ministarstvu vanjskih poslova.
Zvonko Bušić okončao je svoj buran život samoubistvom u Zadru 2013. godine.









