Tesavvufsko naslijeđe Osmanskog carstva i danas živi u Sudanu kroz djelovanje Semmaniyya tarikata, duhovnog pravca koji je nastao u 18. stoljeću u Medini, a tokom osmanskog perioda se, kao ogranak Halvetiyye reda, ukorijenio u sjeveroistočnoj Africi
Semmanijski tarikat, iako u Istanbulu i Anadoliji nikada nije djelovao kao potpuno samostalna struktura, već kao dio šire halvetijske tradicije, imao je snažan utjecaj u Sudanu, Egiptu, sjevernoj Africi, pa čak i u jugoistočnoj Aziji. Posebno je bio cijenjen među učenjacima jer je nastojao održati ravnotežu između medrese i tekije, između znanja i duhovne prakse.
U gradu Umdurmanu, nadomak Kartuma, šejh Semmanijskog tarikata et-Tayyib Abdulvahab Hac et-Tayyib ističe historijsku povezanost ovog reda s Anadolijom. Prema njegovim riječima, duhovna linija Semmanijje povezuje se s poznatim halvetijskim šejhovima iz današnje Turske, među kojima se posebno izdvajaju Şaban-ı Veli iz Kastamonua i Hayrettin Tokadî.
Naziv Semmanijje potiče od njenog utemeljitelja, Muhammeda bin Abdulkerima es-Semmanija, potomka hazreti Ebu Bekra, koji je živio u Medini i čiji se mezar nalazi u mezarju Baqi.
Prije više od 250 godina, veliki šejh Ahmed et-Tayyib prenio je ovu duhovnu tradiciju iz Medine u Sudan. U sjevernom dijelu Umdurmana i danas se nalazi njegov mezar i velika džamija, koja predstavlja duhovno središte tarikata. Njegovi potomci i učenici širili su učenje širom Sudana, učvršćujući vezu između naroda i vlasti, posebno u periodu kada su šejhovi blisko sarađivali s osmanskim upraviteljima.
Prema mišljenju predstavnika tarikata, ta saradnja s osmanskim valijama doprinijela je stabilizaciji društva i učvršćivanju veze između države i naroda. Tesavvuf nije bio izolirana duhovna praksa, već dio šireg društvenog tkiva, kroz koji su se promicale ideje zajedništva, discipline i moralne odgovornosti.
U savremenom sudanskom kontekstu, Semmanijja se ponovo nalazi u središtu društvenih izazova. Šejh Abdulvahab upozorava da se aktuelna kriza u Sudanu ne može svesti samo na političko rivalstvo, već je, prema njegovim riječima, riječ o borbi za kontrolu nad bogatstvima zemlje, zlatom, poljoprivredom, ribarstvom i stočarstvom.
On je javno osudio djelovanje Snaga brze podrške (HDK), optužujući ih za nasilje nad civilima, uključujući napade na žene, pljačku i spaljivanje džamija. Naglasio je da narod stoji uz regularnu vojsku, smatrajući da su napadi usmjereni protiv cijelog sudanskog društva.
Poruka Semmanijskog tarikata u ovom trenutku je poziv na jedinstvo i solidarnost. “Muslimani su poput jednog tijela, ako strada jedan dio, strada cijelo tijelo”, ističe Abdulvahab. Prema njegovim riječima, pomoć Sudanu ne bi smjela biti vođena interesima, već iskrenom brigom za narod.
Duhovna linija koja povezuje Medinu, Istanbul i Umdurman danas nadilazi historijski okvir Osmanskog carstva. Ona predstavlja podsjetnik na višestoljetne veze između Anadolije i Sudana, ali i na ulogu tesavvufa kao moralnog i društvenog oslonca u vremenima krize.
U vremenu političkih previranja i oružanih sukoba, Semmanijja ostaje svjedok kontinuiteta jednog duhovnog naslijeđa koje, prema njenim predstavnicima, nadilazi granice i epohe, od Osmanlija do današnjeg Sudana.
IZVOR: GZT
