Legenda govori da je tokom zatočeništva izvezla misno ruho poznato kao “planita”, koje se danas čuva u župnoj crkvi Sv. Marije u Novigradu. Iako moderna historiografija osporava ovu tvrdnju, predaja o kraljičinom plaštu živi već vjekovima. Ruho je načinjeno od baršuna, ukrašeno s nekoliko vezenih cjelina i s motivom kraljevske krune, što je podstaklo predaju o kraljičinom autorstvu

Bitka kod Gorjana, 25. jula 1386. godine predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka kasnosrednjovjekovne hrvatsko-ugarske ali I bosanske historije. U toj bitci, hrvatsko plemstvo porazilo je ugarskog palatina Nikolu Gorjanskog, a kraljica Elizabeta Kotromanić i njena kći Marija, ugarsko-hrvatska kraljica, bile su zarobljene i odvedene u Novigrad gdje su zatočene. Taj događaj bio je vrhunac dramatičnog političkog i dinastičkog previranja koje će okončati život Elizabete Kotromanić, jedne od najutjecajnijih žena srednjovjekovne Evrope.

Elizabeta je rođena oko 1340. godine u Srebreniku, kao kćer bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast. Prvi put se spominje 1350. godine, kada je srpski car Dušan opsjedao Bobovac i tražio njenu ruku za svog sina. Ban Stjepan II odbio je taj zahtjev, a djevojčica je ubrzo poslata na ugarski dvor. Već 1353. godine, Elizabeta se udaje za kralja Ludovika I Anžuvinca, nakon što je papa dao posebno odobrenje za brak rođaka u četvrtom koljenu.

Brak s Ludovikom učinio ju je kraljicom Ugarske, Hrvatske, Dalmacije i kasnije Poljske. Prvih sedamnaest godina braka par nije imao djece, no sedamdesetih godina Elizabeta rađa tri kćeri: Katarinu, Mariju i Jadvigu. Nakon smrti kralja Ludovika 1382. godine, Elizabeta postaje regentica malodobnoj kćerki Mariji. No, politička situacija u kraljevstvu postaje sve napetija. Karlo III Drački, uzurpator iz Napulja, uz podršku dijela plemstva, 1385. godine oduzima krunu Mariji, a Elizabetu i Mariju prisiljava da prisustvuju njegovom krunisanju. Karlo je ubrzo ubijen u Elizabetinoj rezidenciji, čime kraljica vraća vlast svojoj kćerki.

Ipak, osveta ne izostaje. Sredinom 1386. Elizabeta i Marija kreću u Hrvatsku gdje ih zarobljavaju pobunjeni plemići i zatvaraju u Novigradskoj tvrđavi. Elizabeta je 16. januara 1387. godine zadavljena pred očima vlastite kćeri. Njen posmrtni ostaci prvobitno su pokopani u crkvi sv. Krševana u Zadru, a kasnije preneseni u mađarski Sekešfehervar.

Legenda govori da je tokom zatočeništva izvezla misno ruho poznato kao “planita”, koje se danas čuva u župnoj crkvi Sv. Marije u Novigradu. Iako moderna historiografija osporava ovu tvrdnju, predaja o kraljičinom plaštu živi već vjekovima. Ruho je načinjeno od baršuna, ukrašeno s nekoliko vezenih cjelina i s motivom kraljevske krune, što je podstaklo predaju o kraljičinom autorstvu.

Prema lokalnoj usmenoj predaji, Elizabeta je poučavala novigradske žene izradi vezenina tokom zatočeništva, a samu “planitu” darovala crkvi neposredno prije smrti. Iako se ne može sa sigurnošću potvrditi da ju je sama izradila, stil i luksuzni materijal ukazuju na moguće dvorsko porijeklo. Misnica je korištena sve do kraja 20. stoljeća, najčešće za božićnu ponoćku i blagdan Sveta tri kralja.

Osim predanja o “planiti”, s Elizabetom se povezuje i zlatna kruna koju je, prema legendi, položila u škrinju sv. Šimuna u Zadru. Ova kruna, izrađena u zlatu i draguljima, predstavlja jedno od najvrednijih djela zadarskog zlatarskog umijeća 14. stoljeća. Čuva se danas u crkvi sv. Šimuna i redovno se izlaže u sklopu crkvenog muzeja. Iako su neki historičari osporavali autentičnost predaje, postojanje krune i spona sa Elizabetom potvrđuju i pisani izvori iz kasnog srednjeg vijeka.

Bila je i pokroviteljica izrade relikvijara za svečeve moči, izrađenog u gotičkom stilu, u nadi da će roditi muškog nasljednika. Relikvijar i danas krasi crkvu sv. Šimuna u Zadru, a na njemu se nalazi posveta upravo Elizabeti kao donatorici.

Elizabeta Kotromanić ostala je jedina žena koja je vladala ugarskim kraljevstvom sve do dolaska Marije Terezije više od 350 godina kasnije. U narodu je ostala zapamćena kao snažna, ali tragična figura, koja je do posljednjeg daha čuvala krunu za svoje kćerke.