U iračkoj javnosti se širila glasina da Kesnizanije imaju toliki utjecaj da su kontrolisale i sam Saddamov privatni život. Još kontroverznija bila je tvrdnja da je Sheikh Muhammed neposredno prije američke invazije 2003. godine sklopio sporazum sa Sjedinjenim Državama, kako bi iračka vojska izbjegla otpor. Upravo se tim objašnjava zapanjujuće brza predaja Bagdada devetog aprila 2003
Kada je svijet saznao da je tajanstvena zajednica poznata kao Kesnizanije odigrala ključnu ulogu u predaji Iraka stranim okupacionim snagama 2003. godine, bez gotovo ikakvog otpora, međunarodna pažnja okrenula se prema ovoj do tada slabo poznatoj sekti. Njeno ime, izvedeno iz kurdskog izraza kes nizanî, „niko ne zna“, samo je dodatno hranilo misteriju.
Kesnizanije su nastale u 19. stoljeću kao sufijski ogranak Kadrijskog reda, čije je sjedište bilo u regiji Čamčamal, u provinciji Sulejmanija. Osnivačka porodica, koja tvrdi da vodi porijeklo od Poslanika Muhammeda, nosila je titulu sejjida i izgradila tekiju iz koje se širilo učenje i propovijedanje.
Sheikh Abdulkadir, prvi veliki vođa reda, aktivno se borio protiv britanske okupacije Iraka početkom 20. stoljeća. Njegove hutbe i pozivi na oružani otpor učinili su ga metom britanske vojske, koja je napala njegovo selo i pobila mještane. Sheikh je morao potražiti utočište u Iranu, gdje je i umro 1919. godine.
Nasljednici, Sheikh Hussein, a potom Sheikh Abdulkerim, nastavili su tradiciju, kombinirajući duhovni rad i oružani otpor. Abdulkerim je vodio borbu protiv tadašnjeg Ba’ath režima i ostao na čelu reda sve do smrti 1978. godine, nakon čega ga je naslijedio sin Sheikh Muhammed al-Kesnizani.
Pod vodstvom Sheikha Muhammeda, Kesnizanije su postale sve utjecajnije, ali i kontroverznije. Tradicionalne sufijske prakse zamijenili su egzibicionistički rituali: probadanje tijela metalnim šipkama, gutanje stakla i vatre, prikazivanje navodnih čuda. Za mnoge, sekta je postala mješavina religijskog misticizma i magijskog spektakla, u kojem su legende i navodni karizmični „kerameti“ vođe potisnuli osnovne islamske dužnosti poput namaza.
Od 1980-ih Kesnizanije su počele sticati moć i među iračkim političkim elitama. Prema tvrdnjama brojnih iračkih izvora, sekta je imala pristup samom Saddamovom užem krugu. Njegova supruga Sajida, sin Uday, te visoki vojni i politički dužnosnici, uključujući moćnog Izzata al-Dourija, navodno su bili sljedbenici Sheikha Muhammeda.
U iračkoj javnosti se širila glasina da Kesnizanije imaju toliki utjecaj da su kontrolisale i sam Saddamov privatni život. Još kontroverznija bila je tvrdnja da je Sheikh Muhammed neposredno prije američke invazije 2003. godine sklopio sporazum sa Sjedinjenim Državama, kako bi iračka vojska izbjegla otpor. Upravo se tim objašnjava zapanjujuće brza predaja Bagdada devetog aprila 2003.
Nakon američke okupacije, Kesnizanije su preoblikovale svoju ulogu u iračkom društvu. Sheikhov sin, Nehru al-Kesnizani, osnovao je političku stranku Tajammu’ al-Wahda al-Wataniyya al-Iraqi (Irački pokret nacionalnog jedinstva). Stranka je ušla u koaliciju s Iyadom Allawijem i uspjela osvojiti mjesto u parlamentu na izborima 2018. godine.
Paralelno, red je otvorio Univerzitet Sheikha Muhammeda al-Kesnizanija i Centar za sufijska i duhovna istraživanja u Bagdadu. Iako je porijeklom Kurd, Sheikh je privukao sljedbenike i među Arapima i Turkmenima. Danas Kesnizanije imaju tekije širom Iraka, od sjevera do juga.
Kesnizanije ostaju enigma. Za jedne su duhovna zajednica koja baštini sufijsku tradiciju i pruža utočište obespravljenima, a za druge političko-religijska sekta koja je trgovala svojom moći i vezama. Njihov meteorski uspon u iračkom društvu, povezanost s porodicom Saddama Huseina, ali i optužbe da su pomogli američkoj okupaciji, ostavljaju ih u sivoj zoni između vjere, politike i intrige.
U zemlji koja još uvijek traži ravnotežu između sektaškog identiteta, političke stabilnosti i duhovne tradicije, Kesnizanije su postale simbol ironične iračke stvarnosti: one su istovremeno i „tajna koju svi znaju“ i sila koju „niko ne razumije“.
IZVOR: GZT
