Posljednjem ispraćaju antologijskom bošnjačkom i hrvatskom književniku prisustvovao je velik broj predstavnika hrvatske književne i kulturne scene, potvrđujući koliko je Mujičićev odlazak duboko potresao različite umjetničke i intelektualne krugove.
Na zagrebačkom Mirogoju klanjana je dženaza književniku Tahiru Mujičiću, a predvodio ju je muftija zagrebački Aziz ef. Hasanović. Uoči dženaze održana je kraća komemoracija na kojoj su o Mujičićevu djelu i njegovu značaju govorile predsjednica Hrvatskog PEN centra prof. dr. Iva Grgić Maroević te teatrologinja prof. dr. Lada Čale Feldman.
Od Mujičića se oprostio velik broj ljudi iz književnog, kazališnog i šireg kulturnog života Hrvatske – pisci i pjesnici, dramaturzi i teatrologi, glumci i redatelji, urednici, prevoditelji i kulturni djelatnici – potvrđujući koliko je njegov odlazak pogodio više scena koje je istodobno stvarao i okupljao.
Tahir Mujičić (Zagreb, 21. 7. 1947. – Zagreb, 22. 2. 2026.) diplomirao je komparativnu književnost i jugoslavistiku 1974. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar te menadžer i urednik u izdavaštvu, a u kazalištu kao ravnatelj, umjetnički voditelj, redatelj, scenograf, kostimograf i lutkar.
VIŠE O ZNAČAJU TAHIRA MUJIČIĆA: Oproštaj od jezičnog meštra iz divljeg Tahiristana
Utemeljio je kazališnu družinu Malik Tintilinić (1971) i bio suosnivač glumačke družine Histrion (1975); s Igorom Mrduljašem osnovao je i lutkarski cabaret MManipuli. Dramske tekstove (parodijske i satiričke, široko popularne) često je pisao u suradnji s Borisom Senkerom i Ninom Škrabom (među ostalima: „O’Kaj“, „Kavana Torso”, „Trenk iliti Divji baron“), a objavio je i više pjesničkih knjiga (npr. „Kokot u vinu“, „Vlaška 99“) te roman „Budi Hamlet, pane Hamlete!“.
