Džamija šejha Magribije, smještena u sarajevskom kvartu Marindvor, nekada poznatom kao mahala Zagorica, predstavlja jedan od najstarijih i najznačajnijih islamskih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini; dana 29. maja 1992. godine, granatiranje s agresorskih položaja uzrokovalo je urušavanje dijela džamije i požar koji je dodatno uništio njenu unutrašnjost

Više od pet stoljeća ova džamija svjedoči o burnoj historiji Sarajeva – od njegovih osmanskih početaka, preko požara, ratova i obnova, do savremenog doba. Njena priča nije samo priča o kamenu i arhitekturi, već i o duhovnosti, otpornosti i kulturnom identitetu stanovnika grada.

Prema narodnim predanjima i fragmentarnim historijskim zapisima, džamiju je osnovao šejh Magribija, mistik i derviš koji je u Sarajevo stigao iz sjeverne Afrike, područja poznatog u Osmanskom Carstvu kao Magreb (današnji Maroko, Alžir i Tunis). Njegovo ime, Magribija, izvedeno je iz arapske riječi “Maghrib”, što znači “zapad”, označavajući zemlje zapadnog dijela islamskog svijeta.

Smatra se da je šejh Magribija bio dio pratnje Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, koji je u 15. stoljeću utemeljio grad kao važan administrativni i trgovački centar Osmanskog Carstva.

Šejh Magribija, iako obavijen velom tajne, bio je sufijski mistik, vjerojatno pripadnik nekog od derviških redova koji su igrali ključnu ulogu u širenju islama na Balkanu. Sufizam, sa svojim naglaskom na duhovnu introspekciju, asketizam i ljubav prema Bogu, bio je snažna pokretačka snaga u ranim danima osmanskog Sarajeva. Predanja govore da je šejh Magribija živio jednostavnim, asketskim životom, posvećen molitvi i duhovnom prosvjetljenju. Iako nema pouzdanih podataka o njegovom mezaru, njegovo ime ostalo je urezano u kolektivnu svijest grada.

Datacija izgradnje džamije šejha Magribije predmet je historijskih rasprava. Neki izvori, temeljeni na narodnim predanjima, sugeriraju da je džamija mogla biti izgrađena već sredinom 15. stoljeća, možda oko 1459. godine, što se povezuje s velikim požarom koji je pogodio Sarajevo u to vrijeme.

Međutim, savremeniji historičari, poput Hamdije Kreševljakovića i Hivzije Hasandedića, smještaju nastanak džamije u razdoblje između 1538. i 1565. godine. Prvi pouzdani pisani trag o džamiji pojavljuje se 1565. godine u sarajevskom sidžilu, sudskom dokumentu koji bilježi pravne i administrativne aktivnosti grada.

U tom razdoblju, Sarajevo je prolazilo kroz značajne promjene. Grad je bio u usponu kao važan trgovački i kulturni centar, a džamije su bile središta duhovnog i društvenog života. Godine 1565., nakon razornog požara koji je uništio i Carevu džamiju, osmanske vlasti organizirale su opsežnu obnovu sakralnih objekata. Komisija predvođena Hadži Nesubom, sinom Muslihudinovim, nadzirala je radove, a džamija Magribija vjerojatno je dobila značajnu obnovu, iako nije imala vlastiti vakuf (zadužbinu). Ovaj detalj ukazuje na njen značaj za zajednicu, jer je obnova finansirana zajedničkim naporima građana i vlasti.

Džamija šejha Magribije preživjela je više razaranja tokom svoje duge historije. Prvi dokumentirani požar dogodio se krajem 15. stoljeća, iako su pojedinosti o tom događaju oskudne. Daleko bolje dokumentirano razaranje dogodilo se 1697. godine tokom pohoda Eugena Savojskog, kada su austrijske snage opustošile Sarajevo. Prema zapisima Ćose Halil-paše, bosanskog namjesnika, džamija je već prije tog pohoda bila u lošem stanju, a nakon napada potpuno je izgorjela. U požaru su stradali imam i mujezin džamije. Ipak, kamena munara džamije ostala je netaknuta, stojeći kao simbol otpornosti i nade.

Obnova džamije započela je u prvim desetljećima 18. stoljeća, a značajna rekonstrukcija dogodila se 1766. godine, kako bilježi Mula Mustafa Bašeskija, poznati sarajevski hroničar. Obnova je provedena uz pomoć državnih sredstava i truda lokalne zajednice, što svjedoči o dubokoj povezanosti građana s ovim sakralnim objektom. Upravo iz tog razdoblja potječe današnji izgled džamije, uključujući njene prepoznatljive arhitektonske elemente i dekoracije.

U 20. stoljeću, džamija je ponovo bila ugrožena, ovoga puta zbog urbanističkih planova. Početkom 1930-ih, gradske vlasti razmatrale su rušenje džamije kako bi se oslobodio prostor za modernizaciju grada. Zahvaljujući zalaganju Hamdije Kreševljakovića i drugih kulturnih djelatnika, džamija je spašena od uništenja, čime je očuvana kao važan dio sarajevskog naslijeđa.

Džamija šejha Magribije ističe se svojom jedinstvenom arhitekturom, koja je rijetka čak i u kontekstu sarajevskih džamija. Njena najupečatljivija značajka jest unutrašnji stropni svod, koji ima polubačvasti, koritasti oblik, orijentiran u pravcu sjever–jug. Ovaj svod ukrašen je kasetiranim daščicama s polikromnim motivima, pretežno biljnim ornamentima, koji kulminiraju u centralnoj rozeti. Ova dekoracija, inspirirana orijentalnim umjetničkim tradicijama, čini džamiju jedinstvenom i privlači pažnju stručnjaka i posjetitelja.

Drveni stubovi na sofama, zajedno s kamenim bazama i kapitelima, dodatno naglašavaju estetsku vrijednost džamije. Engleski orijentalista Sir Thomas W. Arnold, koji je posjetio Sarajevo 1929. godine, bio je očaran njenom ljepotom, poredeći njene dekorativne elemente s onima koje je vidio u džamijama Delhija. Posebno je istaknuo razigrane šare na drvenariji, koje odražavaju visoku razinu umjetničkog umijeća.

Munara džamije, izgrađena od kamena, također je značajan element. Njena čvrsta konstrukcija omogućila je da preživi brojna razaranja, uključujući požar iz 1697. godine.

Tokom opsade Sarajeva (1992.–1995.), džamija šejha Magribije ponovo je pretrpjela teška oštećenja. Dana 29. maja 1992. godine, granatiranje s agresorskih položaja uzrokovalo je urušavanje dijela džamije i požar koji je dodatno uništio njenu unutrašnjost. Unatoč ratnim uslovima, prve popravke započele su već 1993. godine a potpuna rekonstrukcija dovršena je nakon Agresije.

Džamija je svjedočanstvo otpornosti Sarajeva. Kroz požare, ratove i prijetnje rušenjem, ona je ustrajala kao simbol kontinuiteta i nade. Njena arhitektura, s jedinstvenim svodom i polikromnim dekoracijama, odražava bogatstvo osmanske umjetnosti i njen utjecaj na Balkan. Ujedno, džamija je podsjetnik na ulogu sufizma u oblikovanju duhovnog života grada, povezujući Sarajevo s širim islamskim svijetom a ime Magribija očuvano je ne samo u nazivu džamije, već i u toponimiji grada – mahala, ulica i kvart nosili su njegovo ime, iako se mahala kasnije nazivala Gornja Hiseta.