Decenijama nakon pada šaha, Reza Pahlavi se predstavlja kao alternativa u slučaju sloma Islamske Republike. Malo je poznato da je početkom 1980-ih bio uključen u niz tajnih zavjera, uz pomoć Izraela i regionalnih saveznika, s ciljem rušenja ajatolaha

Reza Pahlavi se predstavlja kao opcija za vođenje zemlje u slučaju pada iranskog režima. Danas se postavljaju pitanja o tome kakvu unutrašnju podršku može osigurati nasljednik posljednjeg šaha Perzije, ali u godinama nakon rušenja monarhije on je predvodio zavjere protiv ajatolaha dostojne špijunskih romana.

Mohamed Reza Pahlavi, posljednji suveren koji je sjedio na Paunovom prijestolju, umro je od raka 1980. godine, jedva godinu i po nakon što je bio prisiljen otići u egzil. Njegova smrt nije obeshrabrila pristalice monarhije, koje su vjerovale da imaju ozbiljne izglede da sruše tek uspostavljenu Islamsku Republiku.

Sa svega 19 godina, Reza Ciro Pahlavi (puno ime) postao je pretendent na iranski prijesto. Okruženje mu nije bilo nimalo naklonjeno. Neki monarhisti smatrali su ga nedovoljno pripremljenim da predvodi obnovu prijestolja i neposredno prije smrti šaha tražili su da ovaj abdicira u korist mlađeg sina, Alija.

Međutim, mladi pretendent pokazao je da ima namjeru do kraja iznijeti svoju političku pretenziju. Tako navode i brojna objavljena djela, poput knjige The Secret War with Iran (Free Press, 2011) novinara New York Timesa Ronena Bergmana ili The Iranian Triangle (Macmillan, 1988) Samuela Segeva, bivšeg obavještajnog oficira izraelske vojske.

Kako je Bergman napisao u svojoj knjizi, „nedugo nakon što je šah preminuo od raka, njegov sin i nasljednik Reza predvodio je niz pokušaja svrgavanja novog islamskog režima, većinom uz pomoć Izraela“.

I Bergman i Segev ukazuju na to da su ove zavjere učinile prisustvo perzijske kraljevske porodice političkim teretom za egipatsku vladu, gdje su se bili sklonili. Zbog toga je Reza Pahlavi na kraju morao napustiti zemlju i nastaniti se u Maroku, u pratnji nekoliko bivših generala vojske svog oca. Tamo je, kako navodi Samuel Segev, stupio u kontakt s Yaakovom Nimrodijem, bivšim izraelskim oficirom koji je imao snažne veze s režimom šaha.

Segev dalje navodi da se Pahlavi ohrabrio da kontaktira Nimrodija nakon što ga je vidio u emisiji Panorama BBC-ja, gdje je otvoreno pozvao na rušenje režima Homeinija vojnim udarom.

Od tog trenutka, i prema objašnjenjima Bergmana i Segeva, u maju 1982. godine pretendent na prijesto, u saradnji s Mossadom i saudijskim trgovcem oružjem Adnanom Khashoggijem, pokrenuo je jednu od najambicioznijih zavjera protiv ajatolaha. „Plan koji su skovali predviđao je da saudijska kraljevska kuća, porodica Pahlavi i bogati iranski emigranti prikupe milijardu dolara za kupovinu oružja u Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama“, piše novinar New York Timesa.

Također je planirano regrutiranje boraca među iranskim emigrantima, koji bi se uz izraelsku pomoć tajno vratili u domovinu. Tamo bi organizirali oružanu pobunu, zauzimajući ključne zgrade i instalacije kako bi potaknuli ustanak među umjerenim elementima koji su još postojali unutar perzijskih oružanih snaga.

Podršku države Izrael zagovarao je tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon, pobornik približavanja iranskim vojnim krugovima nezadovoljnim ajatolasima radi poticanja neke vrste udara u zemlji.

Ova Sharonova uključenost spominje se i u tadašnjim izvorima. Tako je, primjerice, članak Washington Posta objavljen 1987. godine, tokom afere Iran–Contra, prenio anonimno svjedočenje jednog američkog zvaničnika, koji je objašnjavao stav izraelskog ministra: „Njegova teza bila je da se približimo nekim od ovih generala jer su oni ti koji će se riješiti ovih luđaka“.

Segevljeva knjiga dodatno nijansira sliku i prikazuje Sharona kao opreznijeg u pogledu izgleda za uspjeh zavjere. Na kraju su prevagnule poslovne prilike, pa je ministar odlučio podržati plan, budući da je veliki dio oružja koje su Pahlavijeve pristalice željele kupiti potjecao iz opreme zaplijenjene od Izraelaca tokom tada nedavne invazije na Liban.

Još jedna ključna tačka zavjere bila je osigurati podršku sudanskog diktatora Jaafara al-Numeiryja, koji je dopustio uspostavljanje obučnih baza u svojoj zemlji u zamjenu za sto miliona dolara. Tamo bi Izrael tajno obučavao Irance, a istovremeno je o planu tajno obavijestio i Sjedinjene Američke Države preko vojnog atašea svoje ambasade u Washingtonu.

Administracija Ronalda Reagana pristala je prodavati oružje za operaciju, ali se, prema Bergmanu, nije željela dublje uključivati. Nasuprot tome, Segev tvrdi da je William J. Casey, direktor CIA-e 1982. godine, podržavao zavjeru.

Ova različita tumačenja dobrim dijelom proizlaze iz dvosmislenog stava Amerikanaca prema operaciji. Iako je iranski režim već tada bio jedna od „crnih zvijeri“ Washingtona, Sjedinjene Države nisu željele biti previše povezane s perzijskom monarhističkom stvari zbog još uvijek svježe loše reputacije despotske vladavine šaha.

Na kraju, oba autora navode da zavjera nije uspjela jer je Sharon morao napustiti funkciju zbog svoje umiješanosti u masakre u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Chatila tokom rata u Libanu. Njegovi nasljednici na mjestu ministra odbrane, Yitzhak Shamir i Moshe Arens, nisu željeli ulaziti u složene operacije u Iranu.

Ova zavjera nije bila jedina koju su skovali pristalice svrgnutog šaha, iako ih nije uvijek predvodio njegov sin. Ubrzo nakon uspostave Islamske Republike Iran je izgledao izrazito nestabilno zbog rascjepkanosti različitih političkih snaga koje su omogućile pad šaha (komunisti, liberali, vjerski fundamentalisti…). Stoga se među emigrantima brzo pojavio izvjestan optimizam da režim ajatolaha Ruholle Homeinija neće dugo potrajati.

Tako je, primjerice, Shapour Bakhtiar, posljednji premijer šaha, u martu 1980. godine izjavio sedmičniku Jeune Afrique iz egzila u Francuskoj da je „Homeini uskoro gotov, potrajat će najviše sedam ili osam mjeseci“. To nisu bile samo riječi; ovaj političar ubrzo je koordinirao državni udar s oficirima iranskog ratnog zrakoplovstva koji su još bili u zemlji.

Pokušaj je poznat kao puč Nojeh (po nazivu baze koja je trebala biti epicentar zavjere), ali ga je islamistička vlada otkrila na vrijeme i uspjela spriječiti. Represija je bila izuzetno oštra: uhapšeno je 600 ljudi, od kojih je 144 pogubljeno. Ipak, godinu dana kasnije, u julu 1981., skovana je još jedna zavjera oficira zrakoplovstva, koju su ajatolasi također nemilosrdno razbili.

Kasnije su uslijedili i drugi navodni pokušaji unutrašnjih udara, poput onih koje je iznio Manucher Ghorbanifar, iranski trgovac oružjem koji je 1985. godine prebjegao u Izrael. Prema njegovim tvrdnjama, umjereni elementi režima, predvođeni tadašnjim premijerom Mir-Husseinom Musavijem, planirali su nasilnu čistku najradikalnijih krugova zbog njihovog utjecaja na Homeinija.

Međutim, prema ovom prebjegu, Musavi je ravnotežu moći promijenio mirnim putem, osiguravši značajnu isporuku oružja za rat protiv Iraka (koju je omogućio upravo Ghorbanifar). Ove vojne nabavke omogućile su premijeru da stekne veći utjecaj u očima vrhovnog vođe Islamske Republike, pa nije morao posezati za udarom.

Kako navodi Segev u The Iranian Triangle, Mossad je odbacio Ghorbanifarovu priču, smatrajući je izmišljotinom s ciljem da se predstavi kao koristan operativac zapadnim obavještajnim službama.

S druge strane, Islamska Republika iskoristila je ove zavjere kako bi pročistila elemente koji su ometali njenu konsolidaciju na vlasti. Režim se nije ograničio samo na razbijanje zavjera unutar svojih granica. VEVAK, iranska tajna služba osnovana 1984. godine, prema Bergmanu je pokušala ubiti 200 opozicionara koji su živjeli u inostranstvu.

Iako nisu eliminirali sve, agenti VEVAK-a uspjeli su likvidirati važne figure iz monarhističkih krugova, poput generala Gholama Alija Oveissija, jednog od Pahlavijevih najbližih saradnika i ključnog organizatora zavjere iz 1982. godine. Dvije godine kasnije, žrtva agenata Islamske Republike postao je i bivši premijer Bakhtiar.

Postepeno je Reza Pahlavi gubio političku težinu i rijetku međunarodnu podršku koja mu je preostala. Iako Iran sve ove godine prkosi Zapadu, sve do aktuelnih protesta, povratak monarhije u zemlju niko ozbiljno nije razmatrao, premda se u geopolitičkom pejzažu 21. stoljeća čini da se više ništa ne može unaprijed isključiti.

IZVOR: La Vanguardia