Hrvatska i Katolička crkva u Hrvatskoj mijenjaju pristup u procesu kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Nakon godina otvorenih apela, političkih poruka i medijskog pritiska, prevladava strategija tihe diplomacije i povlačenja iz javnosti, piše novi Express. Iako su sva kanonska pravila ispunjena, Stepinčeva kanonizacija već godinama stoji na raskrižju vjere, povijesti i politike, opterećena odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom i oprezom Vatikana. Odluka sada leži u rukama novog pape Lava XIV., dok Hrvatska prvi put bira šutnju umjesto pritiska

U Zagrebu i Vatikanu posljednjih mjeseci sve je vidljivija promjena pristupa u procesu kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Nakon godina otvorenih apela, političkih poruka i medijskih kampanja, hrvatski crkveni vrh i državna diplomacija odlučili su se za povlačenje u tišinu. Prema informacijama iz krugova bliskih Kaptolu i diplomatskim strukturama, prevladalo je uvjerenje da daljnji javni pritisak na Svetu Stolicu donosi više štete nego koristi, te da proces mora biti vraćen u okvir strogo unutarnje crkvene procedure.

Do sada su o Stepinčevoj kanonizaciji s papom razgovarali gotovo svi ključni akteri hrvatske Crkve: kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, postulator kauze Juraj Batelja, kao i pojedini predstavnici hrvatske Vlade. Ipak, sugovornici upućeni u tijek procesa tvrde da se kanonizacija ne smije pretvoriti u političko pitanje, bez obzira na njezinu snažnu emocionalnu i identitetsku težinu u hrvatskoj javnosti. Takav dojam, smatraju, bio je posebno izražen tijekom pontifikata Papa Franjo, koji je otvorene pritiske doživljavao kao kontraproduktivne.

Papa Franjo je 2016. godine povukao potez bez presedana, osnovavši mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju koja je trebala razmotriti povijesni kontekst Stepinčeva djelovanja, osobito u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Od tog trenutka, svako inzistiranje na ubrzanju postupka u Vatikanu je nailazilo na zid. Franjo je jasno davao do znanja da želi izbjeći odluku koja bi produbila podjele, osobito u odnosima sa Srpska pravoslavna crkva.

Iako mješovita komisija formalno nije imala nikakvu kanonsku ulogu u samom procesu kanonizacije, njezino postojanje postalo je ključni političko-crkveni signal. Vatikan je time želio pokazati osjetljivost prema pravoslavnoj strani, ali i zadržati kontrolu nad tempom odlučivanja. To je u Hrvatskoj doživljeno kao zamrzavanje procesa koji je, barem s kanonskog gledišta, već bio završen.

Naime, blaženi Stepinac ispunjava sve formalne uvjete za proglašenje svetim. Dva čuda po njegovu zagovoru službeno su priznata, a Kongregacija za kauze svetaca još je 2014. donijela pozitivnu odluku, čime je proceduralni dio bio zaključen. Preostajao je tek sud Kardinalske komisije i papina odluka o datumu i mjestu kanonizacije. U tom trenutku činilo se da je pitanje mjeseci kada će Stepinac biti proglašen svetim.

Preokret je nastupio nakon pisama tadašnjeg patrijarha Irineja, koji je papi Franji iznio niz prigovora na Stepinčevu ulogu tokom Drugog svjetskog rata. Srpska pravoslavna crkva Stepincu zamjera navodnu podršku uspostavi NDH, nedovoljno protivljenje rasnim zakonima te šutnju pred masovnim zločinima nad Srbima, Jevrejima i Romima. Iako se priznaje da je Stepinac u pojedinim slučajevima pomagao progonjenima, SPC smatra da to nije bilo dovoljno da bi se neutralizirala njegova javna pozicija u tadašnjem režimu.

U tom kontekstu papa Franjo odlučuje zaustaviti proces i otvoriti prostor za dijalog, svjestan da se ne radi samo o pitanju jedne osobe, nego o duboko ukorijenjenim povijesnim traumama i suprotstavljenim narativima. Njegova poznata izjava da “svetac mora biti svetac svima, a ne samo jednom narodu” postala je svojevrsni ključ za razumijevanje njegova pristupa.

Dodatnu težinu cijeloj priči daje i uloga državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina. Parolin je još 2020. godine, prilikom posjeta Zagrebu, jasno rekao da kanonizacija Stepinca u tom trenutku nije moguća te naglasio da bi ona trebala biti čin zajedništva, a ne povod za nove sukobe. Iako se dugo smatralo da Parolin nije prepreka dovršetku procesa, danas se u diplomatskim krugovima sve češće spominje mogućnost da bi njegov odlazak u mirovinu otvorio prostor za drukčiju dinamiku.

Za Hrvatsku je Stepinac jedno od ključnih pitanja crkvenog i nacionalnog identiteta, no za Vatikan ono ostaje relativno marginalna tema u odnosu na globalne izazove. To je razlog zbog kojeg su očekivanja da će papa Franjo tijekom pontifikata posjetiti Hrvatsku, kanonizirati Stepinca i riješiti status Međugorja ostala neispunjena. Umjesto brzih odluka, Franjo je birao oprez, dijalog i odgodu.

Važno je podsjetiti da proces Stepinčeve kanonizacije traje više od pola stoljeća. Pokrenut je 1969. godine, u vrijeme kada je Crkva u Jugoslaviji djelovala pod snažnim političkim pritiskom. Beatifikacija 1998. godine, koju je predvodio papa Ivan Pavao II., bila je snažan simbolički čin, ali i tada su postojala upozorenja da će kanonizacija otvoriti nova pitanja i otpore.

Rad mješovite komisije, koji je trajao godinu dana i uključivao šest sastanaka na različitim lokacijama, završio je bez približavanja stavova. Dokumenti su razmijenjeni, argumenti izneseni, ali konsenzus nije postignut. Vatikan je, kroz tekstove u službenim glasilima, jasno poručio da komisija nije instrument blokade kanonizacije, nego ekumenski čin dobre volje. Ipak, politička težina tog procesa ostala je snažna.

U tom svjetlu, odluka Hrvatske da se povuče iz javnog lobiranja i okrene “tihoj diplomaciji” djeluje kao priznanje realnosti. Umjesto pritiska, bira se strpljenje; umjesto političkih poruka, povjerenje u crkvenu proceduru. Konačna odluka sada leži u rukama novog pape Lav XIV., koji će morati odmjeriti između kanonskih činjenica, ekumenskih odnosa i povijesnog nasljeđa.

Slučaj Stepinac tako ostaje jedno od najsloženijih pitanja na sjecištu vjere, politike i kolektivnog pamćenja. Hrvatska je, barem zasad, odlučila da će do odgovora pokušati doći šutnjom, a ne pritiskom. Hoće li ta strategija uroditi plodom, pokazat će vrijeme.

IZVOR: Express