Moramo misliti šta će biti s našim miletom, pomoći mu da opstane koliko budemo kader. Inače će sav otići helać. Neće ga biti u izgubljenim nahijama. Morao bi u bescijenje prodati imanja i otisnuti se u muhadžirluk. Oni muslimani koji to ne htjednu, morat će pristati da se pokrste, koji ni to ne htjednu, bit će protjerani; budu li se opirali i progonu, bit će pobijeni.

Čim je u Gradačac stigla vijest da je osmog augusta u Beogradskom pašaluku obznanjen sultanov Hatišerif o davanju bosanskih nahija srpskoj kneževini, kapetan Gradaščević je uzeo kalem i napisao poziv kapetanima Doboja, Maglaja, Tešnja i Dervente da se hitno sastanu. Kavazima je zapovijedio da ne štede konje. Za mjesto susreta odabrao je utvrdu svog šure kapetana Mahmud-bega Begovića. Potom se i sam bacio na konja. Jahač od Gradačca do Dervente potroši oko četiri sata, a on je taj put prešao za skoro upola manje. Nije žalio konja. Bio je pun srdžbe, sav u znoju i vrelom zanosu. Žurio je da što prije s prijateljima razmotri nastalu situaciju i da s njima ujednači gledanje na korak koji će poduzeti.

Kako je brzo on dojahao u Derventu tako su i njegovi prijatelji. Svih pet se našlo na okupu u istom satu. Svi jednako bjehu uzrujani, crveni i naduveni u licu. Izmijenjaše selame kratko, bez uobičajene prisnosti i topline. Posjedali su oko peškuna s kahvom i početnu šutnju koristili da smisle odakle razgovor početi.

– Dosele sam mislio – oglasio se prvo domaćin – da je predaja naših teritorija šuplja priča jer se u Jedrenskom ugovoru ne spominje ni jedna jedina nahija.

– Nije se spomenula ni nekidan u Hatišerifu – dodao je Gradaščević – one tek treba da se odaberu. Osnovno je što ne možemo i nećemo prihvatiti srpsko tumačenje da su područja u koja je Karađorđe uspio ući u Prvom srpskom ustanku, i privremeno ih osvojiti, srpske teritorije. One su stoljećima naše. Da nisu njihove, može se lahko svako uvjeriti. Neka pogleda u carsku defterhanu, kao i u defterhanu Bosne. U njima se jasno vidi da se radi o teritoriji Zvorničkog sandžaka. Ni u jednoj našoj nahiji ne živi, niti je dosele živio, srpski narod. Tako je od birvaktile, od prodora na ove prostore sultana Mehmeda Fatiha. A ovi prostori bjehu naši i prije njega. Stekli smo ih ili naslijeđivali. Dobijali smo ih i kao zasluge naših pradjedova u borbama protiv Madžara. Neki od naših pradjedova su Madžari koji su primili islam, ostali su u svojim nahijama i na svojim imanjima. Ko onda može govoriti o Bosni kao srpskoj teritoriji?

Ovdje je Gradaščević zastao s očiglednom namjerom da čuje šta će ostali reći. Progovorio je Sinan-kapetan:

– Vidi se, Huseine, da imaš šire informacije o tome, bolje si upoznat. Reci onda kako je sultan mogao pristati na ustupanje naših nahija?

– Izgubio je rat, poražen je – tvrdo je rekao Gradaščević. – Više ne može odugovlačiti s predajom. Rusija mu čvrsto drži šapu pod vratom. Eto na što je spao naš vajni padišah! Daje nahije, a ne zna ni koje daje ni koliko ih daje! Uputit će tek neku komisiju na naša područja. Komisija će s predstavnicima srpske kneževine odrediti nove granice, bezbeli onako kako se knjazu Obrenoviću svidi. Može Portina komisija vrdati, može se ustezati koliko hoće, odbijati… na kraju će se Srbi dočepati bosanske zemlje. Ne čine to oni samo prijetnjom već i mitom. Miloš za taj dobitak troši velike pare. Dobro računa: uz stečenu autonomiju dobit će i njeno proširenje. Udvostručuje slavu pobjede! Poznajući sultana, čak neću pogriješiti kad kažem da su te nahije kupljene. Njemu novac zamagljuje svaki vidik!

– A zašto baš šest nahija? – tvrdo je upitao tešanjski kapetan Bećir-beg.

– Traži ih više, na manje ne pristaje.

– Ko će osmisliti njegovu potražnju? – upitao je Emin-kapetan Uzeirbegović.

– Komisija – odgovorio je Gradaščević.

– Stigla je informacija i o tome. S Portine strane predvodi je sultanov kapidžibaša.

– Ovo je kraj, razlaz između nas i sultana! – povišenim tonom kazao je dobojski kapetan.

– Konačan kraj! Da l’ poslije ovoga iko u Bosni može ostati sultanov pristalica?

– Šta ti misliš, Sinane? – upitao je Gradaščević.

– Mislim da ne može – odgovorio je Dobojlija.

– Sreća bi bila da je tako – uzvratio je Husein-kapetan.

– Vazda je bilo murtata.

– Šta čini Osman-paša, tvoj brat, zete? – upitao je Mahmud–kapetan.

– On je sad zvornički mutesarif.

– Poslao je glasnika sa službenim pismom u Travnik. Upozorava valiju kako Bošnjaci ni jedne vjere neće dozvoliti da se i jedan grumen zemlje ustupi srpskoj kneževini. Ako se Hatišerif provede, uzbunit će se cijelo stanovništvo pa neće biti moguće provoditi vlast. Siguran je da ćemo spremiti otpor.

– U pravu je – dočeka Mahmud-beg.

– A hoće li se i on boriti s nama?

– Neće, predstavnik je centralne vlasti, dao joj je jemin na vjernost.

– Jazuk – snuždeno mu izusti šura.

– Kako bilo da bilo – nastavio je Gradaščević – nama se više ne može naređivati. Ako to valija ne bude shvatio, bit će gore i za njega. On nam u stvari ne znači više ništa.

– Tako je – podržaše ga ostali i stadoše nabrajati svoja mišljenja – upravo tako. Pokušat ćemo sami, akobogda, stvarati svoju sudbinu. Okupimo se svi oko istog cilja – sačuvati vatan! Nema sile koja nas može razdvojiti i zaustaviti u borbi za njega. Neće nam biti prvi put da sami branimo Bosnu.

– U vezi s očekivanjima Miloša Obrenovića – nastavio je Gradaščević – mogu kazati i ovo: on je razglasio kako je ruski car obećao da će mu obezbijediti sve što bude tražio, što znači da ne mora biti samo nekoliko nahija, već jedanaest ili četrnaest, zapravo četrnaest naših kadiluka, bez obzira što oni nikada nisu bili u sastavu te kneževine. Koliko je nezajažljiv i drzak vidi se po tome što poručuje da se ne kupi namet u nahijama koje su njemu namijenjene jer to više nije bosanska teritorija.

– Ima u svemu još belaja – dodao je Sinan-kapetan.

– Kad bi se desilo da nam uzmu ma i jednu, bili bismo odsječeni od Rumelije jer naš glavni drum vodi upravo kroz nahije koje nas vežu s njom a koje Srbi hoće za sebe.

– Stanje je jasno – zaključio je maglajski kapetan – sukobit ćemo se s Osmanlijama. Ako nas Miloš napadne, onda i s njim.

– Bit će tamo još hejbet muka – kazao je Bećir-kapetan.

– Moramo misliti šta će biti s našim miletom, pomoći mu da opstane koliko budemo kader. Inače će sav otići helać. Neće ga biti u izgubljenim nahijama. Morao bi u bescijenje prodati imanja i otisnuti se u muhadžirluk. Oni muslimani koji to ne htjednu, morat će pristati da se pokrste, koji ni to ne htjednu, bit će protjerani; budu li se opirali i progonu, bit će pobijeni.

– Jah, zadesit će ih sudbina kao i one koji su prodeverali njihove ustanke – dodao je Mahmud-kapetan.

– Od tog doba, mada je minulo samo petnaestak godina, broj muslimana se tamo prepolovio. Obrenović neće dozvoliti da mu u zemlji ostane iko ko se ne krsti, čak ni da ostane ma kakav trag na takve ljude. Pošto protjera sve «Turke», kako nas naziva, zatrt’ će i ono što podsjeća na njih: džamije, mektebe, mezarja, hamame, kutubhane…

– Jesi li razgovarao, Huseine, s pašom Fidahićem, mutesarifom sandžačkim – pitao je Emin-kapetan.

– Šta on veli? Ili belćim ništa ne veli?

– Mahmud-paša se pravda kako ne može ništa učiniti budući da nema moći za to.

– Znači da govori k’o i valija – kazao je Emin-kapetan.

– Baš tako – potvrdio je Gradaščević.

– Sasvim je jasno da niko više nema posebnog upliva na naš narod. Sad je sve na nama: kapetanima, spahijama, ajanima, narodu… Kako se organizujemo tako ćemo i proći.

– Zar Visoka Porta ne tabiri da iz ovoga niče opasnost i za Carstvo? – pitao je Sinan-beg.

– Toliko je slaba da se sada boji svakog – kazao je Gradaščević.

– Možda ne nas, budući da sultan smatra kako nas može smiriti i utješiti lijepim riječima, kojekakvim obećanjima, pa i sitnim ustupcima, kako je vazda činio. On u svojoj svijesti nema predstavu koliko smo mi čvrsto sjedinjeni sa svojom zemljom, da smo živi samo dok nju imamo. Ništa nam je ne može zamijeniti. Bošnjak umire zadovoljan samo kad vidi da će leći u zemlju u kojoj je rođen.

– Jesu l’ ti se javili naši sarajevski prijatelji, zete? – zanimalo je Mahmud-bega.

– Kako oni podnose ovu nevolju?

– Svi su na nogama. Spremaju se na ustanak. Sarajlije, poput Krajišnika, brzo i oštro odgovaraju na nepravdu i napad. Po tome su pravi zmajevi. Sad se zapitajmo gdje smo mi, sjeveroistočna i istočna Bosna.

– I Hercegovina – dodade Bećir-beg.

– Hercegovinu ne spomenuh – nastavio je Husein-kapetan – jer je zatvorena, uvijek samo svoja. Vidjet ćemo hoće li s nama, mada ne gajim mnogo nade.

– Da im uputimo poruke, da ih pozovemo? – predloži Emin-kapetan.

– Ne zove se na ustanak kad se brani vatan – rekao je Gradaščević.

– Svakome poziv za to dolazi iz duše, iz vlastitog srca. Budu li htjeli, sami će se dići. Bezbeli, bit ćemo srećni ako to učine. Možemo zamisliti kakvu bismo snagu imali budemo li svi na istoj strani u ustanku. U nastavku razgovora se zakleše da će od tog časa sve svoje poslove usmjeriti na pripreme za rat i da će svake sedmice izmjenjivati poruke i izvještaje o tome dokle su stigli u pripremama. Na kraju se dogovoriše da sljedeći sastanak bude u Gradačcu