Izbor Sulejmana ef. Kemure za reisul-ulemu 1957. godine bio je daleko više od unutrašnje odluke Islamske vjerske zajednice. Iza formalne procedure stajao je pažljivo vođen politički proces u kojem su se lojalnost režimu, pritisci na ulemu i kontrola nad institucijama isprepleli s idejom “stabilnog islama” u socijalističkoj Jugoslaviji. Od naglog povlačenja Ibrahima ef. Fejića, preko obračuna s Mladim muslimanima, do svečanog ustoličenja u Gazi Husrev-begovoj džamiji, Kemurin dolazak na vrh Islamske zajednice označio je početak dugog mandata u kojem je politička pouzdanost često imala prednost nad vjerskom autonomijom

U historiji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i na prostoru nekadašnje Jugoslavije malo je ličnosti čije ime izaziva toliko trajne nelagode i polemika kao što je to slučaj sa Sulejmanom ef. Kemurom. Njegov uspon u vjerskoj hijerarhiji, dugo starješinstvo i način na koji je ostao upamćen među savremenicima čine ga ključnom figurom za razumijevanje jedne epohe: vremena u kojem se religija nije ukidala, nego se sistematski preuređivala, disciplinirala i uklapala u državni poredak.

Nadimak “crveni reis” nije nastao slučajno. On sažima doživljaj jednog dijela muslimanske inteligencije i uleme da je vrh Islamske zajednice u tom periodu više služio kao garant političke lojalnosti nego kao pokretač unutrašnjeg vjerskog i kulturnog oporavka.

Kemura je rođen 1908. godine u uglednoj sarajevskoj porodici. Između dva svjetska rata radio je u šerijatsko-pravnoj struci, što ga svrstava među one kadrove koji su stasavali u institucionalnoj kulturi islama formiranoj još u austrougarskom i međuratnom dobu. Nakon Drugog svjetskog rata, međutim, politička scena se radikalno promijenila. U socijalističkoj Jugoslaviji religijske zajednice su formalno opstajale, ali su bile izložene trajnom pritisku države koja je javni prostor sekularizirala i religiju pokušavala svesti na kontroliranu, depolitiziranu sferu.

U takvom poretku, put do vrha vjerske hijerarhije nije vodio samo preko učenosti i autoriteta među ulemom, nego i preko odnosa s partijskim i državnim strukturama.

Kemura se u toj konfiguraciji profilirao kao kadar koji je, prije svega, bio politički pouzdan. Godine 1949. imenovan je za direktora Gazi Husrev-begove medrese, a bio je i prvi predsjednik udruženja “Ilmije”. Te funkcije nisu bile puka formalnost: one su označavale sposobnost da se u novim okolnostima upravlja institucijama koje su bile pod povećalom vlasti.

Izbor Sulejmana ef. Kemure za reisul-ulemu 1957. godine nije bio tek rutinska smjena na vrhu Islamske vjerske zajednice, nego pažljivo pripremljen političko-institucionalni proces koji je označio prekretnicu u odnosu države i islama u socijalističkoj Jugoslaviji. Prvi reisul-ulema Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Ibrahim ef. Fejić, izabran 12. septembra 1947, ostao je na toj funkciji punu deceniju, do kraja 1957. godine. Njegova ostavka, formalno obrazložena poodmaklim godinama i slabim zdravljem, u javnosti je isprva prihvaćena bez većih dilema, budući da je Fejić rođen 1879. godine.

Ipak, kasniji uvid u razgovore s visokim partijskim funkcionerima, prije svega s Vladom Šegrtom, otkriva nijansiraniju sliku: Fejić je više puta naglašavao da s olakšanjem očekuje odlazak s dužnosti, što sugerira da je povlačenje bilo rezultat dužeg političkog pritiska i prethodnog dogovora, a ne isključivo lične odluke.

Odlazak reisa koji je deset godina simbolizirao institucionalni kontinuitet otvorio je prostor za temeljite pripreme izbora njegovog nasljednika. Odgovarajući kandidat brzo je identificiran u Sulejmanu ef. Kemuri, dotadašnjem direktoru Gazi Husrev-begove medrese i funkcioneru s dugim stažom u aparatu Islamske vjerske zajednice. U komunističkim elitnim krugovima Kemura je već tada važio za osobu od posebnog povjerenja, pouzdanu i politički discipliniranu. Njegova karijera bila je obilježena nizom upravnih funkcija: službama u muftijstvima, rukovodećom ulogom u Vakufskoj direkciji, te upravljanjem najznačajnijom islamskom obrazovnom ustanovom u zemlji.

Posebno mjesto u Kemurinoj biografiji zauzima period kada se otvoreno svrstao uz represivnu politiku vlasti prema Mladomuslimanskom pokretu. Godine 1949. grupa mladih pripadnika tog pokreta, školovanih u medresi, prevodila je u svojim sobama vjerske tekstove arapskih i perzijskih autora. Kemura je lično upao u jednu od soba, zaplijenio rukopise i predao ih državnim organima. Ti tekstovi potom su poslužili kao dokazni materijal u procesu u kojem su Mladi muslimani optuženi za djelovanje „protiv države i naroda“. Nakon toga Kemura se samovoljno nametnuo kao predvodnik akcije potpunog gušenja pokreta unutar medrese, sistematski predajući vlastima proglase, spise i letke, i time direktno doprinoseći hapšenjima, mučenjima i likvidacijama njegovih članova. Taj čin trajno je obilježio njegov ugled među muslimanskom inteligencijom.

Da bi osigurao izbor za reisa, Kemura je morao dobiti većinu glasova unutar Sabora. Već na početku dio ugledne uleme prepoznao je njegovu bliskost režimu. Otpor su iskazali Šefket Muhamed Kurt iz Tuzle i Omer Džabić, kao i nekoliko sabornika iz Srbije: Murat Šećeragić, Husein Hasanagić, Bajram Agani, Fahri Ilijazi i Mustafa Sahsani. Ipak, sedamnaest drugih članova podržalo je Kemuru, čime je osigurana većina. Da su unutar Sabora postojale ozbiljne trzavice potvrđuje i bilješka Vlade Šegrta, u kojoj se navodi da će se „omjer snaga prema našem kandidatu znatno poboljšati“ nakon planiranih razgovora s kolebljivim sabornicima.

Menšura mu je uručena osmog decembra 1957. u Gazi Husrev-begovoj džamiji, uz čitanje teksta na arapskom i srpskohrvatskom jeziku. U svom inauguracijskom govoru Kemura se, osim u uvodnim rečenicama, gotovo uopće nije bavio islamskim pitanjima: dominirale su teme denuklearizacije, vanjske politike, Narodnooslobodilačke borbe, bratstva i jedinstva te nesvrstanih zemalja. Time je jasno obilježen početak jednog mandata u kojem je politička lojalnost bila temelj legitimnosti.

Kemurin mandat trajao je sve do njegove smrti 19. januara 1975. godine. Takva dugovječnost mogla je značiti stabilnost, ali je u pamćenju mnogih postala sinonim za stagnaciju. Posebno upečatljiv trag ostavio je odnos književnika i hroničara Alije Nametka prema Kemuri. Nametak je poznat po mjeri i suzdržanosti u pisanju: u bilješkama i nekrologijima rijetko pokazuje otvorenu neprijateljsku intonaciju, čak ni prema onima koji su mu nanijeli ličnu nepravdu. Upravo zato djeluje snažno simbolički da je u Sarajevskom nekrologiju napravio izuzetak: nekrolog posvećen Kemuri, dug stranica i po, napisao je ćirilicom, iako je ostatak rukopisa vođen latinicom. U zemlji u kojoj su pismo i jezik često nosili političku i identitetsku težinu, takav izbor grafije teško se može shvatiti kao neutralan. To je znak distance, neslaganja, pa i osude, izražen bez velikih riječi.

Nametkov animozitet prema Kemuri nije bio privatna svađa, nego principijelna optužba. Kemuri prigovara da je kočio opći napredak bosanskih muslimana i da je, radi sitnih interesa, bio spreman na postupke koji su djelovali beskrupulozno. Najvažnije tačke spora otkrivaju i najosjetljivija pitanja islamskog života u socijalističkoj Jugoslaviji. Prvo je pitanje vjerske edukacije i kadrova. Na početku mandata izgovorene su rečenice o potrebi širenja vjerske obuke, o organizacijskim sposobnostima, o nužnosti teološkog fakulteta i o slanju studenata na najviša islamska učilišta u svijetu. Kritika je, međutim, tvrdila da su takve ideje ostale u ravni ceremonijalnog govora, dok se stvarna infrastruktura obrazovanja, sadržaja i kadrovske politike nije razvila u mjeri koja je bila moguća i potrebna.

Drugo je pitanje hutbe na narodnom jeziku. Sama ideja je mogla biti modernizacijska i korisna, ali u praksi je bila opterećena kadrovskom realnošću: koliko je bilo imama sposobnih da napišu hutbu koja je teološki korektna i retorički djelotvorna? Jedno od rješenja, koje se tada predlagalo, bilo je da se pripreme i štampaju godišnji setovi hutbi i vazova, kako bi se standardizirao nivo i omogućilo da sadržaj dopre i do onih koji rijetko dolaze u džamiju. Odbijanje takve ideje tumačilo se kao zatvaranje očiju pred činjenicom da je broj imama sposobnih za autorski rad mali, a da se u praksi već poseže za starijim tekstovima, često formalno zastarjelim. U toj raspravi krije se dublja dilema: da li je cilj “autentičnost” po svaku cijenu, ili izgradnja minimuma kvaliteta u uvjetima oskudnog kadra?

Treće, posebno bolno polje bila je veza s arapskim jezikom i pismom. Zamjeralo se neprijateljstvo prema arapskom pismu u vjerskoj obuci i nezainteresiranost da se savlada barem osnovni nivo arapskog jezika potrebnog za komunikaciju s delegacijama i gostima iz islamskog svijeta. To nije bila samo stvar lične edukacije, nego i pitanje reprezentacije: vrhovni vjerski starješina nije bio samo unutrašnji administrator, nego i lice jedne zajednice pred domaćom javnošću i pred vanjskim svijetom. U vremenu kada je Jugoslavija gradila odnose s arapskim državama, takav deficit se doživljavao kao šteta ugledu, i zajednice i države.

Četvrto, Gazi Husrev-begova medresa pojavljuje se kao centralno mjesto optužbi. U periodu Kemurinog upravljanja opisuje se pad kvaliteta obuke i odgoja, otpuštanje kvalificiranih nastavnika i nesposobnost da se formira snažan nastavni kolektiv. Prigovara se i infrastrukturna zapuštenost: nedostatak internatske džamije, izostanak osnovnih uvjeta poput kupatila, pa čak i izjave koje su shvaćene kao relativiziranje potrebe Islamske zajednice za samom zgradom medrese. U tim optužbama nije riječ samo o jednoj ustanovi; medresa je simbol kontinuiteta, a njen pad se doživljava kao znak šireg institucionalnog slabljenja.

Peto, pitanje islamske dijaspore unutar Jugoslavije postaje presudno. Migracije iz Bosne i Hercegovine prema industrijskim centrima i obali stvarale su nova muslimanska naselja i zajednice u mjestima u kojima ranije nije bilo organiziranog islamskog života. Ovdje se, prema kritikama, pokazala nemoć ili nezainteresiranost centralne uprave: nedovoljno obilazaka, nedovoljno planiranja, nedovoljno imama. Posebno se naglašava problem Beograda i Zagreba, gradova s desetinama hiljada muslimana, u kojima su imamske pozicije, po ocjeni kritičara, često popunjavali ljudi nedorasli zadatku, naročito u javnim kontaktima i u odnosu prema predstavnicima drugih vjerskih zajednica. To je bila slika vjerskog života svedenog na administriranje, bez vizije pastoralne i kulturne prisutnosti.

Šesto, otvara se rasprava o odnosu prema svjetovnim fakultetima. S jedne strane, postojala je ideja da je dobro da vjerski odgojeni ljudi ulaze u svjetovne profesije i postaju uzor u društvu. S druge strane, prigovaralo se da se u praksi otežavalo medreslijama da nastave svjetovno školovanje, bez jasnog plana kako će se nadomjestiti manjak imama. Rezultat je, prema toj kritici, dvostruki gubitak: ni dovoljno kadra u vjerskoj službi, ni sistemska podrška da se obrazovani ljudi pozicioniraju kao most između tradicije i modernog društva.

Sedmo, izdavaštvo i javna riječ. Zamjerka je bila da zajednica nije pokrenula ozbiljan rad na udžbenicima, prijevodima i osnovnoj vjerskoj literaturi, te da se glasilo pretvorilo u ceremonijalnu vitrinu umjesto u intelektualni forum. U takvom opisu, institucija se prikazuje kao zatvorena u mali krug simboličkih gesta, dok realne potrebe obrazovanja i informiranja ostaju po strani.

Osmo, nepotizam i netrpeljivost prema kvalitetu. U kritičkom narativu, najpogubnije nije bilo samo slabije upravljanje, nego atmosfera u kojoj se ne podnosi autoritet znanja. Spominju se primjeri sklanjanja ili ignoriranja ljudi od stručnosti, kao i kadrovske odluke koje su, po sudu savremenika, bile motivirane rodbinskim i lojalističkim kriterijima. To je, u konačnici, recept za dugoročno osiromašenje institucije: gdje se znanje doživljava kao prijetnja, a ne kao resurs, zajednica se pretvara u aparat.

Sve to objašnjava zašto je epitet “crveni reis” opstao. Ne zato što je Kemura bio ideolog socijalizma, nego zato što je njegovo starješinstvo shvaćeno kao primjer vjerskog vođstva koje prvenstveno garantira mir i kontrolu u skladu s političkim poretkom. U socijalističkim režimima religija je često tolerirana pod uslovom da ne postane autonomni društveni pokret. Taj uslov proizvodi tip starješine koji je državnim strukturama prihvatljiv, ali dijelu vlastite zajednice kompromitiran. Tako nastaje paradoks: institucija formalno opstaje i čak dobija reprezentativnu ulogu, ali gubi povjerenje dijela vjernika i inteligencije jer se razvoj zamjenjuje disciplinom.

Sulejman ef. Kemura ostaje simbol perioda u kojem je Islamska zajednica tražila način da preživi između vlastite tradicije i državnog nadzora, ali je u tom traženju često plaćala cijenu u obliku stagnacije, kadrovskog siromašenja i gubitka autoriteta. Zbog toga se njegovo ime i danas vraća u raspravama: ne kao puki obračun s prošlošću, nego kao podsjetnik da se pitanje odnosa religije, politike i društvenog interesa nikada ne zatvara jednom zauvijek.