Sedamdeset godina kasnije, eskalirajuća konfrontacija usmjerena na Hormuški moreuz mogla bi signalizirati sličan trenutak za američku moć na Bliskom istoku. Paralele nisu samo površne ili retoričke. U oba slučaja, ukorijenjeni imperijalni poredak suočio se s odlučnim regionalnim akterom koji nije bio spreman da se pokori. Imperijalno središte oslanjalo se na vojnu silu kako bi očuvalo svoju poziciju, ali ishod nije bio oblikovan samo dinamikom bojnog polja, već i dubljim ekonomskim ograničenjima i promjenjivom globalnom ravnotežom moći.

Kako se sukob s Iranom pojačava, Washington riskira ponavljanje Suecke krize iz 1956. godine, koja je ubrzala kraj funte kao globalne rezervne valute i prisilila imperijalne snage na povlačenje.

Imperije propadaju kada njihov vojni doseg nadmaši njihovu političku strategiju, kada njihovi ekonomski temelji oslabe i kada ljudi kojima žele dominirati izdrže dovoljno dugo da nadžive njihovu nadmoćnu silu.

Nacionalizacija Sueckog kanala 1956. godine označila je takvu prekretnicu za Britansko carstvo. Kriza je otkrila finansijsku ranjivost Britanije, jer je pritisak SAD-a izazvao nagli pad vrijednosti funte, što je ubrzalo njen pad kao globalne rezervne valute i prisililo imperijalno povlačenje.

Sedamdeset godina kasnije, eskalirajuća konfrontacija usmjerena na Hormuški moreuz mogla bi signalizirati sličan trenutak za američku moć na Bliskom istoku.

Paralele nisu samo površne ili retoričke.

U oba slučaja, ukorijenjeni imperijalni poredak suočio se s odlučnim regionalnim akterom koji nije bio spreman da se pokori.

Imperijalno središte oslanjalo se na vojnu silu kako bi očuvalo svoju poziciju, ali ishod nije bio oblikovan samo dinamikom bojnog polja, već i dubljim ekonomskim ograničenjima i promjenjivom globalnom ravnotežom moći.

Suec 1956.

Kada je egipatski predsjednik, Gamal Abdel Nasser, nacionalizirao Suecki kanal u julu 1956. godine, učinio je više od pukog potvrđivanja egipatskog suvereniteta.

Doveo je u pitanje temelje britanske imperijalne moći na Bliskom istoku. Više od komercijalne rute, kanal je bio strateška arterija koja je povezivala Britaniju s njenim preostalim kolonijalnim posjedima i simbol imperijalnog prestiža.

Britanija, već oslabljena Drugim svjetskim ratom, koordinirala je invaziju na Egipat zajedno s Francuskom i Izraelom.

Kriza je označila definitivan kraj Britanije kao dominantne vanjske sile na Bliskom istoku.

Trojna agresija nastojala je preokrenuti nacionalizaciju, srušiti Nasera i ponovo uspostaviti imperijalnu kontrolu. Vojno, operacija je postigla početni uspjeh. Anglo-francuske snage su brzo napredovale, a izraelske snage su zauzele Sinaj. Ipak, ovi dobici nisu se uspjeli pretvoriti u političku pobjedu.

Odlučujući faktor nije bio samo egipatski vojni i narodni otpor, iako su odigrali značajnu ulogu. Bila je to intervencija Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, dvije sile koje su učvrstile bipolarni svjetski poredak. Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower prepoznao je i rizike eskalacije i priliku da Britaniju stavi na stranu, izdajući jasan ultimatum.

Washington je prijetio finansijskim odmazdom, vršeći pritisak na britansku funtu i ograničavajući podršku Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). U trenutku kada se Britanija već borila da plati uvoz i održi vrijednost svoje valute, taj pritisak se pokazao odlučujućim.

Britanija je bila prisiljena na ponižavajuće povlačenje, invazija je propala, a Naser je izašao politički ojačan.

Kriza je označila definitivan kraj Britanije kao dominantne vanjske sile na Bliskom istoku. Umjesto nje, Sjedinjene Države su preuzele ulogu regionalnog hegemona. London je otkrio da više ne može ostvarivati svoje strateške ambicije bez američkog pristanka, a saveznici i protivnici su shodno tome rekalibrirali svoj pogled na britansku moć.

Suecka kriza pokazuje da sama vojna snaga ne može održati carstvo. Čak i uz jasnu prednost na bojnom polju, ekonomska slabost i strateško prekoračenje i dalje mogu rezultirati političkim porazom.

Britanija tada, Amerika danas

I Britansko carstvo 1956. godine i Sjedinjene Američke Države danas posjedovale su ogromnu vojnu superiornost nad regionalnim akterima. Pa ipak, obje su bile ograničene temeljnim strukturnim slabostima.

Ekonomski, poslijeratna Britanija bila je opterećena dugom, 27 milijardi funti do 1956. godine (otprilike 1 bilion dolara danas), opadajućom industrijskom konkurentnošću i ovisnošću o vanjskoj finansijskoj podršci. Sjedinjene Američke Države sada se suočavaju sa sličnim ograničenjima. S nacionalnim dugom koji prelazi 39 biliona dolara i stalnim deficitima, imperijalne ambicije Washingtona sve su više talac slabe ekonomije i postepenog pada povjerenja u finansijski sistem zasnovan na dolaru.

Poput Velike Britanije prije njih, Sjedinjene Države posjeduju neusporediv vojni doseg, ali su rastegnute, sa snagama raspoređenim na više ratišta od Istočne Evrope do Indo-Pacifika. Bliski istok, nekada središnji dio američke strategije, sada je jedna od mnogih arena nakon decenija skupog i neuvjerljivog angažmana. Ta difuzija pažnje i resursa ostavlja Washingtonu moć, ali bez mogućnosti nametanja odlučujućih ishoda.

Politički, Britanija je pogrešno protumačila porast nacionalističkih pokreta i precijenila svoju sposobnost diktiranja ishoda. Sjedinjene Države se danas suočavaju s regijom transformiranom decenijama sukoba, gdje su nedržavni akteri, regionalne sile i transnacionalne mreže narušile tradicionalne oblike kontrole.

Baš kao što je Suecka kriza označila pad Britanije, ona je također olakšala američki uspon. Umjesto da je vođena protivljenjem kolonijalnoj agresiji, Eisenhowerova intervencija odražavala je proračunatu strategiju sprječavanja evropskih saveznika da djeluju samostalno i pozicioniranja Sjedinjenih Država kao arbitra i nezamjenjivog aktera u regiji.

Washington je naslijedio strukture utjecaja kojima je prethodno dominirala Britanija, uključujući širenje vojnih baza, konsolidaciju saveza i produbljivanje ekonomskih interesa. Vremenom su Sjedinjene Američke Države postale centralna vanjska sila koja oblikuje Bliski istok. Svoju dominaciju su potvrdile kroz mrežu vojnih baza, prodaju oružja, koncesije za naftu, sistem petrodolara i opsežne političke i ekonomske veze s brojnim nacijama u regiji, posebno bogatim zaljevskim državama.

SAD su također vršile pritisak na ključne regionalne zemlje, uključujući Egipat, Jordan i Maroko, da se usklade putem ekonomske pomoći, rastućeg duga, obavještajne saradnje i podrške autoritarnim režimima.

U zemljama koje su nekada bile dio arapskog nacionalističkog bloka, poput Iraka, Sirije, Jemena, Sudana i Libije, američka politika doprinijela je fragmentaciji i nestabilnosti, stvarajući oslabljene države koje su predstavljale mali izazov američkoj hegemoniji ili izraelskoj politici.

Imperijalni pad rijetko je samostalan. Često ga prati pojava novog hegemonijskog okvira. Ipak, aktuelni trenutak se razlikuje u jednom ključnom aspektu: nijedna sila ne čini se spremnom da zamijeni Sjedinjene Američke Države na način na koji su SAD zamijenile Britaniju. Umjesto toga, novonastali poredak je fragmentiran i multipolaran.

Okret oko Hormuškog moreuza

Otprilike petina globalnih zaliha nafte i prirodnog plina prolazi kroz Hormuški moreuz. Svaki poremećaj ima neposredne i dalekosežne posljedice po globalnu ekonomiju.

Iranska sposobnost da ugrozi prolaz zasniva se na geografiji, vojnim sposobnostima, asimetričnoj taktici i političkoj odlučnosti.

Za razliku od Egipta 1956. godine, koji se uglavnom oslanjao na politički utjecaj kao lider Pokreta nesvrstanih i ključni trofej Hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza, Iran posjeduje širi spektar alata, uključujući napredne raketne sustave i dronove, te sposobnost da poremeti globalne tokove energije. Regija sve više prepoznaje ulogu američko-cionističke osovine u podsticanju nestabilnosti kroz ratove koje je sama odabrala.

Iran je artikulirao jasan okvir za trenutnu konfrontaciju. Njegovi navedeni uslovi uključuju prekid američke i izraelske agresije, priznavanje odgovornosti za rat, garancije protiv budućih napada, zatvaranje američkih baza u regiji, reparacije i ukidanje sankcija.

Također se poziva na novi okvir kojim se uređuje Hormuški moreuz koji odražava njegove sigurnosne i ekonomske interese, uz širu regionalnu deeskalaciju, uključujući prekid ratova u Gazi, Libanu, Jemenu i Siriji, te odgovornost za ratne zločine.

Ono što ostaje neriješeno jeste izraelski nuklearni monopol na Bliskom istoku, posebno dok njegov rat protiv Gaze ulazi u treću godinu. Izrael je više puta prelazio crvene linije, koristeći ogromnu silu za postizanje svojih ciljeva, koliko god oni bili nejasni, bez obzira na međunarodno pravo ili konvencije.

Iran ne mora postići sve svoje ciljeve da bi tvrdio da je strateški uspješan. Ako Sjedinjene Države i njihovi saveznici ne uspiju prisiliti na predaju, nametnuti promjenu režima ili odlučno oslabiti Iran, onda je glavni cilj Irana, opstanak, već ispunjen.

Američka ograničenja

Sjedinjene Države suočavaju se s dilemom sličnom onoj koju je imala Britanija 1956. godine, iako u složenijem okruženju. Eskalacija nosi značajne rizike. Dugotrajno zatvaranje Hormuškog moreuza ili trajni poremećaj energetskih tokova izazvali bi globalnu ekonomsku nestabilnost, povećali cijene energije i izvršili pritisak na američke saveznike.

Istovremeno, deeskalacija bez postizanja navedenih ciljeva otkrila bi granice američke prisilne moći. To bi signaliziralo regionalnim akterima da izdržljivost može neutralizirati čak i najmoćniju vojnu silu.

Ova napetost odražava širi problem imperijalnog prenaprezanja. Sjedinjene Države moraju upravljati obavezama u više regija uz održavanje domaće podrške i ekonomske stabilnosti. Produženi sukob na Bliskom istoku opterećuje sva tri.

Svaka procjena trenutne konfrontacije mora razlikovati taktičke i strukturne prednosti.

Američko-cionistička osovina ima jasnu taktičku vojnu prednost, jer posjeduje zračne snage, pomorske sposobnosti, obavještajne sisteme i tehnologiju. Ipak, ove snage se ne prevode automatski u političke ishode.

Iran, nasuprot tome, djeluje s pozicije strukturne otpornosti. Njegova geografska dubina, decentralizirana vojna doktrina i regionalni savezi omogućavaju mu da apsorbira i odgovori na stalni pritisak. Što je još važnije, njegovi ciljevi su ograničeni i ostvarivi.

Ova asimetrija je odlučujuća. Američko-cionistička osovina nastoji transformirati iransku državu i regionalni poredak. Iran teži opstanku i odvraćanju. U sukobima definiranim takvom asimetrijom, strana sa skromnijim ciljevima često pobjeđuje.

Kraj jedne ere

Slabljenje američke dominacije stvorilo bi prostor za regionalne aktere da istaknu veću autonomiju. Također bi ubrzalo uključivanje vanjskih sila poput Kine i Rusije, iako ne nužno u hegemonskom svojstvu.

Na regionalnom nivou, opstanak Irana i ojačana pozicija, uz opstanak osovine otpora, promijenili bi ravnotežu snaga. Pretpostavka o neospornoj izraelskoj vojnoj dominaciji suočila bi se sa sve većim izazovom. Američke sigurnosne garancije bile bi preispitane, a mogla bi se pojaviti i nova usklađivanja. U tom kontekstu, implikacije za Palestinu su duboke.

Slabljenje američke hegemonije ograničava stratešku vrijednost Izraela, čija je vojna dominacija dugo zavisila od bezuvjetne američke podrške. Kako ta podrška postaje sve skuplja i osporavana, strukturni temelji te moći počinju erodirati. Rezultat neće biti trenutni kolaps, već postepeno demontiranje njenih rasističkih struktura i sistema koji ih održavaju.

Vojno odvraćanje će oslabiti, politička izolacija će se produbiti, a unutrašnje kontradikcije će se intenzivirati. U tom kontekstu, palestinska borba se ponovo pojavljuje kao centralno pitanje koje oblikuje budućnost regije.

Historija pokazuje da doseljenici-kolonijalni projekti ne opstaju kada im imperijalna podrška nestane. Demontaža cionističke strukture više nije pitanje hoće li, već kada, kako ta podrška nestaje.

Ako je Suec označio kraj jednog carstva i uspon drugog, Hormuz bi mogao signalizirati nešto drugačije – ne zamjenu, već postepenu eroziju same imperijalne dominacije.

U tom nastajućem pejzažu, lekcija historije ostaje konstantna. Carstva ne padaju u jednoj odlučujućoj bitci, već kada više ne mogu pretvoriti silu u političku kontrolu. U tom smislu, ishod ove konfrontacije možda je već određen.

(Autor teksta Sami Al-Arian je direktor Centra za islam i globalna pitanja (CIGA) na Univerzitetu Istanbul Zaim. Porijeklom iz Palestine, živio je u SAD-u četiri decenije, gdje je bio redovni profesor, istaknuti govornik i aktivista za ljudska prava prije nego što se preselio u Tursku. Autor je nekoliko studija i knjiga.)

Izvor: Middle East Eye