U Sarajevu su vlasti brzo ugušile proteste, optužujući “huligane” za nasilje i marginalizirajući studentske zahtjeve. Prema izvještaju Oslobođenja, uhapšeni su pojedinci poput maloljetnika M. B., Avde Glavaša i Sakiba/Zakira Puškara, koji nisu bili studenti, čime je vlast pokušala prikazati nemire kao djelo kriminalaca, a ne legitimnih protesta
Godina 1968. bila je obilježena globalnim studentskim pobunama koje su potresle političke i društvene strukture diljem svijeta. Od Pariza, gdje su studenti Sorbonne okupirali fakultete tražeći reforme obrazovnog sistema, preko Sjedinjenih Američkih Država, gdje su protesti protiv rata u Vijetnamu kulminirali, do Zapadne Njemačke mladi su se dizali protiv autoriteta, nejednakosti i rigidnih društvenih normi.
U Jugoslaviji, socijalističkoj državi koja se deklarativno razlikovala od istočnog i zapadnog bloka, studenti su se pridružili ovom talasu, ali s posebnim motivima. Njihovi zahtjevi nisu bili usmjereni na rušenje sistema, već na njegovo reformiranje kako bi ispunio obećanja o socijalnoj pravdi i jednakosti.
U Jugoslaviji su protesti započeli u Beogradu, ali su se brzo proširili na druge gradove, uključujući Sarajevo, Ljubljanu i Zagreb. U Bosni i Hercegovini, protesti su imali specifičan karakter zbog multietničkog sastava republike i složenih društveno-političkih tenzija.
Studentski protesti u Jugoslaviji započeli su u noći između drugog i trećeg juna 1968. u beogradskom “Studentskom gradu”. Povod je bio naizgled trivijalan: zbog kiše, kulturno-umjetnička priredba “Karavan prijateljstva” premještena je iz otvorenog prostora u salu Radničkog univerziteta s ograničenim kapacitetom, a studentima je zabranjen ulaz.
Kada su pokušali ući, sukobili su se s redarima, što je eskaliralo u nasilje – razbijanje prozora, bacanje kamenja i intervenciju milicije. Ovaj incident postao je katalizator za sedmodnevne demonstracije u Beogradu, tokom kojih su studenti artikulisali zahtjeve za reformom obrazovnog sistema, većom socijalnom pravdom, ukidanjem privilegija partijske elite (“crvene buržoazije”) i većom decentralizacijom.
U Sarajevu su protesti izbili dan kasnije, četvrtog juna, inspirisani beogradskim događajima. Na Filozofskom fakultetu okupilo se više od 300 studenata i nastavnika, koji su održali miting solidarnosti s beogradskim studentima. Prema izvještaju sarajevskog lista Oslobođenje od petog juna 1968., miting je započeo Miloš Okuka, predsjednik Akcionog odbora studenata i profesora, koji je pročitao zahtjeve, uključujući ukidanje člana 54. Statuta Univerziteta (koji je ograničavao broj polaganja ispita na četiri), transformaciju društveno-političkih organizacija, samoupravljanje studentskim centrima i rješavanje materijalnog položaja studenata.
Miting je prerastao u spontane demonstracije i šetnju gradom, što je izazvalo oštru reakciju milicije. Intervencije su bile nasilne: zabilježena je pucnjava, više studenata je uhapšeno, a nekolicina ozlijeđena. Oslobođenje je izvijestilo da su “neodgovorni pojedinci” izazvali nerede, optužujući huligane za bacanje kamenica i oštećenje imovine, čime je vlast pokušala diskreditirati prave zahtjeve studenata.
U Ljubljani su protesti započeli zbog povišenja cijene stanarine u studentskom domu. Plakati su osvanuli po gradu, ali su brzo uklonjeni. Na vijesti o nasilju u Beogradu, ljubljanski studenti održali su zborove, od kojih je najveći, s 3.000 prisutnih, organiziran u studentskom naselju. Zahtjevi formulirani u Beogradu dobili su podršku, ali su vlasti i ovdje brzo reagirale zabranom javnih okupljanja.
Studentski zahtjevi u Bosni i šire odražavali su duboko razočaranje u samoupravni socijalizam. Iako su studenti deklarativno podržavali socijalističke ideale, kritikovali su jaz između partijske retorike o jednakosti i stvarnosti društvenog raslojavanja. “Crvena buržoazija” – partijska elita s privilegijama – postala je simbol neiskrenosti sistema.
Studentski zahtjevi nisu bili usmjereni na rušenje sistema, već na njegovo usklađivanje s deklariranim idealima. U Sarajevu su se istakli lideri poput Miloša Okuke, Orhana Đipe, Zdravka Grebe i pjesnika Rajka Noge, koji je pozvao na dostojanstven otpor i upozorio na provokatore. Grebo je naglasio potrebu za većim angažmanom studenata u samoupravnim strukturama, dok je Đipa zahtijevao odlučnije uključivanje u društvene tokove.
Jugoslavenski protesti bili su dio globalnog vala studentskih pobuna. U Parizu su studenti Sorbonne, predvođeni Danielom Cohn-Benditom (“Crvenim Denijem”), okupirali fakultete tražeći reforme zastarjelog obrazovnog sistema. Protesti su eskalirali u opći štrajk s šest miliona učesnika, uključujući radnike koji su okupirali tvornice. U SAD-u su studenti prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, dok su u Zapadnoj Njemačkoj demonstracije izbila nakon pokušaja ubistva Rudija Dutschkea. Ovi globalni događaji inspirisali su jugoslavenske studente, ali su njihovi zahtjevi bili specifični za kontekst socijalističke Jugoslavije, gdje je kritika bila usmjerena na unutrašnje kontradikcije sistema.
Ključni trenutak u gušenju protesta dogodio se devetog juna 1968. godine, kada se Josip Broz Tito obratio naciji putem televizije. U svom govoru, Tito je iznenadio javnost izjavom da su “studenti u pravu” i da vlast priznaje svoje greške u zanemarivanju omladine. Citirao je: “Veliki broj, 90 procenata studenata je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa… To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju grešku mi sagledavamo…” Ovaj diskurs sugerisao je spremnost za dijalog i reforme, što je izazvalo euforiju među studentima, koji su vjerovali da su njihovi zahtjevi konačno čuti. Protesti su obustavljeni, a u Beogradu i Sarajevu uslijedilo je veselje.
Međutim, Titov govor bio je politički manevar. Umjesto reformi, uslijedila je represija. Vođe protesta suočile su se s posljedicama: mnogi su izbačeni s fakulteta, oduzimani su im pasoši, a zapošljavanje im je onemogućavano. Neki su bili “ukroćeni” privlačnim ponudama za visoke pozicije u vlasti, čime je režim neutralizirao potencijalne pobunjenike.
U Sarajevu su vlasti brzo ugušile proteste, optužujući “huligane” za nasilje i marginalizirajući studentske zahtjeve. Prema izvještaju Oslobođenja, uhapšeni su pojedinci poput maloljetnika M. B., Avde Glavaša i Sakiba/Zakira Puškara, koji nisu bili studenti, čime je vlast pokušala prikazati nemire kao djelo kriminalaca, a ne legitimnih protesta.
Titova strategija bila je dvosmislena: javno je izražavao simpatije prema studentima, ali je istovremeno koristio represivne metode da učvrsti kontrolu Komunističke partije. Ova taktika ne samo da je ugušila proteste, već je i osujetila nade u reforme, ostavljajući dubok osjećaj izdaje među studentima.
Studentski protesti 1968. u Bosni i Hercegovini, iako kraći i manje intenzivni nego u Beogradu, imali su značajne posljedice. Oni su razotkrili slabosti samoupravnog socijalizma i istakli jaz između partijske retorike i stvarnosti. Protesti su bili prvi javni izazov legitimitetu vlasti, posebno kroz zahtjev za odgovornošću funkcionera za milicijsku represiju – što je u to vrijeme bilo revolucionarno. Ovaj čin demistifikacije “socijalističke” vladavine označio je početak kraja Jugoslavije, jer su zahtjevi za decentralizacijom i većom autonomijom postajali sve glasniji.
U Bosni su protesti osvijetlili specifične probleme: loše uslove u studentskim domovima, nedostatak finansijske podrške i rigidnost obrazovnog sistema. Reakcija vlasti, uključujući brzu intervenciju milicije i osude na sastancima komunista, pokazala je nespremnost režima za dijalog. Na sastancima održanim petog juna na sarajevskim fakultetima, studenti i profesori osudili su ulične nerede, ali su podržali zahtjeve za reformama, što pokazuje ambivalentan stav unutar akademske zajednice.
Na širem planu, protesti 1968. otvorili su prostor za kasnije pokrete, poput “Hrvatskog proljeća” 1971. i demonstracija na Kosovu za veću autonomiju. Gušenje protesta učvrstilo je centralizovanu kontrolu Komunističke partije, usporivši proces političke liberalizacije. U isto vrijeme, svrgavanje Aleksandra Rankovića 1966. i protesti 1968. oslobodili su prostor za nacionalističke struje, koje će kasnije doprinijeti raspadu Jugoslavije.
