Milorad Dodik je kapitulirao pred pravosudnim institucijama susjedne države u istom danu u kojemu su pravosudne institucije BIH kapitulirale pred predsjednikom Republike Srpske

Hrvatska može mirno nastaviti parazitirati na turizmu: rata u Bosni i Hercegovini neće biti, što znači da će profitabilnih sezona – biti. Milorad Dodik je kapitulirao pred pravosudnim institucijama susjedne države u istom danu u kojemu su pravosudne institucije BIH kapitulirale pred predsjednikom Republike Srpske, koji više nije lice s tjeralice, nego građanin s obvezom da se povremeno javlja policiji u Laktašima pored Banje Luke.

U majci domovini svih svjetskih apsurda je u svakom trenutku sve moguće, pa i to da generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BIH, Almir Džuvo, osobno doveze bjegunca od pravosuđa kako bi on, Dodik, nešto rekao Tužiteljstvu i onda prešao u Sud Bosne i Hercegovine, gdje mu je ukinut pritvor zbog pokušaja državnog udara!

Dodik, istina, još nije nevin kao cvijet: tek ga očekuje drugostupanjska presuda zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta. Prvostupanjskom je osuđen na godinu dana zatvora i šest zabrane političkog djelovanja, ali od toga neće biti ništa. Pravničkom kombinatorikom, vrlo vjerojatno, neće biti formalno oslobođen, ali će suštinski proći puno bolje nego pred sutkinjom Senom Uzunović.

Tako je, dakle, čovjek koji je preko svojih žetona u Narodnoj skupštini Republike Srpske praktički razvlastio pravosuđe BIH i Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA) na teritoriju tog entiteta, pa s tjeralicom za vratom putovao do Beograda i Moskve, ipak priznao Tužiteljstvo i Sud BIH, dok je SIPA – bez obzira na njegove secesionističke zakone – svakako uredno radila u RS-U, pazeći tek da se ne sukobi s Dodikovim osiguranjem, baš kao što je i njegovo osiguranje pazilo da ne smeta prilikom uhićenja ratnih zločinaca i narko dilera.

Glavni Baja, kako sebe zna nazivati, u probleme se uvalio sam, a iz njih se izvlači u složenoj operaciji koja bi bez američkog sudjelovanja bila moguća koliko i nastup Croatije iz Zmijavaca u sljedećoj sezoni Lige prvaka.

Provincijski um prepoznaje se i po tome što o sebi ima izuzetno dobro mišljenje, a o vlastitoj važnosti još bolje. Milorad Dodik je zbilja povjerovao kako će se Donald Trump baviti Republikom Srpskom, da će se oko nje lako dogovoriti s Vladimirom Putinom te da će u svemu posredovati i pomagati Aleksandar Vučić.

Navikao da se iz svake situacije izazvane njegovim pogrešnim procjenama elegantno izvuče, Dodik je, pokazalo se, napravio pogrešku nad pogreškama. Onu iz koje su postojala samo dva izlaza: oružani sukob, koji bi se svakako reflektirao na okolne zemlje, odnosno njegovo mirenje s posljedicama koje će jer je opet vješto trgovao, a to mu i inače najbolje ide – biti daleko blaže.

Rat bi ga, čega je svjestan od početka, mogao zauvijek otpuhati iz politike, dok su ga partneri od kojih je očekivao puno ostavili da se koprca, osvrćući se na njega povremeno, kratkotrajno i njemu nedovoljno, a i to u boljoj varijanti. Pri tome on nije, za razliku od ratnog zločinca Radovana Karadžića 1992., imao plebiscitarnu podršku bosanskohercegovačkih Srba i opoziciju čiji je smisao da veliča lik i djelo predsjednika, sasvim suprotno: mitinzi podrške koje je organizirao izgledali su bijedno, dok je oporba reagirala ozbiljno i racionalno, prikupljajući biračku potporu ne na secesionizmu, već na, nazovimo ga, daytonskom fanatizmu.

Četvero američkih kongresmena, po dvoje iz Republikanske i Demokratske stranke, Ann Wagner, Mike Turner, Wesley Bell i Jake Auchincloss, nedavno je predložilo Zakon o zaštiti Daytonskog sporazuma, pa objasnilo i zašto: “Osuđujemo flagrantno nepoštivanje zakona od strane predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i ključno je da zaustavimo njegove destabilizirajuće akcije u regiji koje su se pogoršavale iz tjedna u tjedan. Zakon o podržavanju Daytonskog mirovnog sporazuma će sankcionirati kriminalce poput Dodika i druge slične njemu koji nastoje uništiti institucije koje čuvaju krhki mir u Bosni. Nova Osovina zla, koju čine Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja, navija za loše aktere poput Dodika i ključno je za globalnu stabilnost da zaustavimo ovo zlo u njegovu nastojanju”.

Nije, naravno, Dodika uplašio ovaj prijedlog zakona. On ga je, međutim, ispravno protumačio kao najavu posljednje faze operacije poništavanja učinaka skupštinskog puča i pratećih kadrovskih promjena zbog kojih će do isteka mandata možda i ostati na mjestu predsjednika RS-a, ali puno prije sigurno prestati biti predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, stranke koju je stvorio i koju bi, prema američkom planu, trebala preuzeti aktualna članica Predsjedništva BIH, Željka Cvijanović, iako na isto mjesto cilja još jedan Dodik, Miloradov sin Igor, što može izazvati ozbiljan raskol i olakšati sve izvjesniji poraz SNSD-a na općim izborima 2026. godine.

Predsjednik RS-a je, ponovimo, u puno boljoj poziciji nego što bi bio u iole funkcionalnoj, uređenoj državi i goroj nego što bi on želio biti. U zatvor uskoro, a možda i nikad neće otići, u egzil također, iako ga čeka raskošna vila na Dedinju čija je kupnja itekako suspektna – ali će teško, jako teško zadržati moć koju je akumulirao i iz koje je generirao svoje i bogatstvo odabranih koji će, jer tako uvijek bude, svoje interese u jednom trenutku staviti ispred njegovih i tiho se priključiti budućim pobjednicima kojima ne treba objašnjavati da ovu, daytonsku BIH, Amerika smatra svojim diplomatskim uspjehom i sve dok je tako, jednostrani pokušaji bilo kakvih radikalnih promjena završavat će tako da promjena biti neće.

Emir Imamović, Express.hr