Njegova kćerka Fatima Telalović i danas se dobro sjeća očevih priča o strahotama Karpata, o snijegu usred augusta, tijelima vojnika u raspadanju, ali i o nepokolebljivoj hrabrosti Bošnjaka. Trajna materijalna uspomena na te dane bio je poveći geler u njegovoj lijevoj ruci, odmah ispod lakta, koji su radoznale dječije ruke mogle jasno napipati

Bećir Omerbašić rođen je 1888. godine u Ustikolini, u općini Foča. Premda je kao mladić trebao biti mobilisan još 1911. godine, vojnu službu je izbjegao jer je bio jedini hranitelj porodice. Nakon smrti oca Omera, naslijedio je porodičnu kovačku radnju, čijim je radom izdržavao majku i tri sestre. Ipak, ratni vihor ga nije zaobišao; mobilisan je 1914. godine u Bošnjačku regimentu, dijeleći sudbinu ostalih mladića iz svog kraja.

Njegov ratni put obilježilo je teško ranjavanje 17. augusta 1917. godine u bici na Karpatima. Sa još sedamnaest ranjenika prebačen je na liječenje u bolnicu u Budimpešti, gdje je proveo puna četiri mjeseca. Iz rata je izašao kao trajni invalid u lijevu ruku. Spas je pronašao u rođaku Šaćiru Ikoviću, tabor-imamu, koji ga je primio u službu kao pomoćnika, gdje je Bećir dočekao i kraj Prvog svjetskog rata.

Po povratku u rodnu Ustikolinu, 1920. godine ženi se Zubejdom Palalijom iz Jeleča kod Foče, s kojom je stekao osmoro djece. Nastavio je raditi u svojoj kovačnici, a sjećanja na ratne godine prenosio je na potomke.

Njegova kćerka Fatima Telalović i danas se dobro sjeća očevih priča o strahotama Karpata, o snijegu usred augusta, tijelima vojnika u raspadanju, ali i o nepokolebljivoj hrabrosti Bošnjaka. Trajna materijalna uspomena na te dane bio je poveći geler u njegovoj lijevoj ruci, odmah ispod lakta, koji su radoznale dječije ruke mogle jasno napipati.

Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzimala su pisma Vasve Kulenović iz Jajca, koja su u bolnicu stizala na ime nepoznatog mladića Jusufa. Bećir se danima raspitivao za njega u želji da mu uruči poštu, ali ga nikada nije pronašao. Dirnut snagom te neostvarene ljubavi, sam je napisao pismo Vasvi kako bi je obavijestio da pisma stižu, ali da njenog dragog u bolnici nema. Ta ga je priča toliko pratila da je kasnije i svojoj unuci dao ime Vasva.

Jedan upečatljiv detalj iz bolničkih dana, koji je Bećir godinama prepričao, bio je vezan za njegov fes. Kada je jednom prilikom ušao u bolesničku sobu s pokrivalom na glavi, ostali ranjenici su povikali: „Muslim entfernen Kappe!“ (Muslimanu, skini kapu!). Bećir se nije dao pokolebati i odbio je skinuti fes. Situaciju je presjekao ljekar koji je ušao u sobu i gotovo zapovjedničkim tonom naredio: „Muslim nein entfernen Kappe!“ (Muslimanu, ne skidaj kapu!). Do kraja liječenja niko ga više nije opomenuo, a Bećir je ostao potajno sretan zbog te male pobjede.

Bećir Omerbašić je ostatak života proveo mirno, dočekavši i unučad. Preminuo je u augustu 1962. godine, a ukopan je u svojoj Ustikolini, na mezarju Prizren.

Crno-bijela fotografija Bećira i Zubejde Omerbašić iz Ustikoline (Foča, Bosna i Hercegovina), 1950. godina.

IZVOR: europeana.transcribathon.eu

Europeana Transcribe, poznata i pod nazivom Transcribathon, jedinstvena je digitalna platforma koja povezuje ljubitelje povijesti, istraživače i volontere u zajedničkom cilju: spašavanju evropske pisane baštine od zaborava. Riječ je o inicijativi “građanske nauke” koja omogućava svakome ko ima pristup internetu da sudjeluje u dešifriranju i prepisivanju starih rukopisa, pisama, dnevnika i službenih dokumenata koji su pohranjeni u digitalnim arhivima Europeane. Platforma nudi materijale na brojnim jezicima, uključujući i one s naših prostora.