Historičar Fuad Ohranović u svojoj doktorskoj disertaciji „Trgovački odnosi Bosanskog ejaleta i Dubrovačke Republike od 1645. do 1699. godine“ detaljno istražuje ovo turbulentno razdoblje, oslanjajući se na bogatstvo arhivskih izvora iz Dubrovnika, Sarajeva, Mostara, Kotora i Istanbula. U razgovoru za “Bosnu” Ohranović objašnjava ključne nalaze svoje disertacije, otkriva manje poznate detalje iz arhivskih dokumenata i razmatra šta iz ovih stoljetnih iskustava možemo naučiti danas. Doktorska disertacija je odbranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom dr. Vjerana Kursara i dr. Vesne Miović.

Fuad Ohranović (Višegrad, 1985) je bosanskohercegovački historičar i arhivist. Diplomirao je historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je 2014. godine i magistrirao. Profesionalnu je karijeru započeo 2009. u Historijskom arhivu Sarajevo, gdje je radio kao arhivist i viši arhivist. Od aprila 2016. do jula 2019. te ponovo od jula 2020. do aprila 2021. obavljao je dužnost direktora Historijskog arhiva Sarajevo. Od aprila 2021. godine imenovan je za zamjenika direktora Arhiva Bosne i Hercegovine.

Ohranović se bavi istraživanjem arhivske građe, posebno osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini (1463–1878). Objavio je niz stručnih i naučnih radova iz oblasti arhivistike i historije, uključujući studije o osmanskim dokumentima koji se čuvaju u Arhivu BiH. Također se ističe javnim angažmanom u promoviranju značaja arhiva za kulturnu baštinu i identitet Bošnjaka, te je čest sagovornik u medijima o pitanjima historijskog naslijeđa, revizionizma i očuvanja arhivske građe.

Bosna i Dubrovnik – dva susjeda čije su sudbine stoljećima bile isprepletene trgovinom, politikom i diplomacijom. Od srednjeg vijeka, pa sve do kraja osmanske vladavine, trgovačke veze između Bosanskog ejaleta i Dubrovačke Republike bile su od životne važnosti za obje strane. Ipak, 17. stoljeće, razdoblje koje je obilježilo više decenija ratova, političkih previranja i prirodnih katastrofa, stavilo je te odnose na najveće iskušenje.

U svojoj doktorskoj disertaciji „Trgovački odnosi Bosanskog ejaleta i Dubrovačke Republike od 1645. do 1699. godine“, Ohranović detaljno istražuje ovo turbulentno razdoblje, oslanjajući se na bogatstvo arhivskih izvora iz Dubrovnika, Sarajeva, Mostara, Kotora i Istanbula. Njegov rad otkriva kako su Kandijski i Bečki rat, mletačka konkurencija, hajdučke družine i veliki potres 1667. godine oblikovali trgovačke tokove i svakodnevni život na prostoru od Jadrana do unutrašnjosti Balkana.

BOSNA: U svojoj disertaciji bavili ste se vrlo specifičnim i zahtjevnim periodom od sredine do kraja 17. stoljeća, kada su trgovački odnosi Bosne i Dubrovnika bili pod stalnim pritiskom ratova, političkih promjena i prirodnih katastrofa. Šta Vas je potaknulo da se odlučite upravo za ovu temu i kako ste procijenili njen značaj za današnje razumijevanje historije?

OHRANOVIĆ: Iz današnje perspektive gledano, ova tema je važna zbog toga jer se bavi historijom međunarodne trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa u vremenima kada su udarani temelji svjetskih silama i novim trgovačkim putevima i rutama, a koji i danas igraju važnu ulogu u svjetskoj trgovini. Možemo kao i danas, pratiti međusobni odnos velikih i malih država, te utjecaj ratova i nestabilnosti na ekonomiju i privredu, a direktno na običnog čovjeka.

Za mene je ova tema bila prirodan nastavak ranijeg naučnog puta i istraživanja. Naime, tema mog magistarskog rada odbranjenog na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu 2014. godine bila je upravo privredna saradnja Bosne i Dubrovnika u prvoj polovini 17. stoljeća. Moj mentor na magistarskom radu bio je prof. dr. Enes Pelidija koji me je u našim razgovorima usmjerio na ovo pitanje, ukazujući na značaj ovog neistraženog segmenta naše historije.

Tema privrede imala je neku vrstu privlačnosti jer je sa sobom nosila mogućnost otkrivanja detalja iz svakodnevnice u Bosni i Dubrovniku tokom osmanskog perioda, odnosno pogleda unazad na život i preživljavanje običnog čovjeka u 17. stoljeću. Bavljenje običnim čovjekom i njegovim svakodnevnim životom u različitim historijskim epohama nešto je više u fokusu historiografije u posljednjem periodu. Upisom na doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, prirodno se nametnula mogućnost nastavka istraživanja teme bosansko-dubrovačkih trgovačkih i privrednih odnosa u drugoj polovini 17. stoljeća, u vremenima nestabilnosti i velikih ratova, odnosno od početka Kandijskog rata 1645. godine pa do kraja Bečkog rata 1699. godine.

Tu ima i druga perspektiva, onako više simbolična, kao Bošnjak i državljanin Bosne i Hercegovine na doktorskom studiju u Zagrebu, želio sam istraživati temu koja se bavi historijskim procesima na prostorima koji danas pripadaju Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te međusobnim vezama ovih država u prošlosti. Moji mentori dr. Vjeran Kursar i dr. Vesna Miović su prepoznali značaj ovog istraživanja i uz njihovu podršku i sugestije hvala Bogu došli smo do kraja doktorskog istraživanja i odbrane disertacije 25. aprila 2025. godine u Zagrebu.

BOSNA: Period koji istražujete obilježila su dva velika rata, Kandijski i Bečki, koji su gotovo u potpunosti diktirali političku i ekonomsku dinamiku na Balkanu. Možete li nam približiti na koji način su ovi ratovi konkretno oblikovali trgovinske tokove između Bosanskog ejaleta i Dubrovačke Republike?

OHRANOVIĆ: S početkom Kandijskog rata 1645. godine došlo je do ogromnog poremećaja u izvozno-uvoznoj trgovini Bosanskog ejaleta. Posebno u odnosu prema Veneciji s kojom je Osmansko Carstvo vodilo višedecenijski Kandijski rat do 1669. godine. Borbe između Osmanlija i Mlečana vođene su i u Dalmaciji i Boki kotorskoj, a te je borbe zapravo najvećim dijelom vodilo domaće stanovništvo sa prostora današnje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.

Od kraja 16. stoljeća, kao ozbiljan konkurent dubrovačkoj luci nametala se mletačka luka u Splitu, pa je dobar dio bosanskih trgovaca, muslimana, katolika, pravoslavaca i jevreja, direktno trgovao ili na neki način sudjelovao u trgovini sa Venecijom preko splitske luke. Osim trgovaca važnu ulogu u trgovini imali su organizatori prijevoza trgovačke robe (kramari) i prijevoznici (kiridžije).

Kada je počeo Kandijski rat 1645. godine osmanske su vlasti zabranile trgovinu sa Venecijom, pa je Dubrovnik koji je priznavao vrhovnu vlast sultana i plaćao tribut Osmanlijama ostao jedini prihvatljivi pomorski izlaz za balkansku uvozno-izvoznu trgovinu prema lukama današnje Italije gdje je roba najvećim dijelom odlazila. To je dovelo do ogromnog porasta izvozno-uvozne trgovine preko Dubrovnika, a posljedično i do povećanja prihoda Dubrovačke Republike, te natjeralo i samu Veneciju da svoje trgovačke odnose sa Bosanskim ejaletom preusmjeri na Dubrovnik. To je učinilo Dubrovnik glavnom lukom za izvoz i uvoz robe na osmanske pokrajine na Balkanu.

Ipak, rat je uzimao danak: nestabilnost, inflacija, siromaštvo, pljačke na putevima i ubistva, jako su pogađale trgovinu i ekonomiju pa je nakon početnog zamaha u prvim godinama Kandijskog rata kada je bilo kapitala stečenog u nekim povoljnijim uslovima, ekonomija nezaustavljivo počela stagnirati.

Nakon završetka Kandijskog rata 1669. godine, period do 1683./84. kada je počeo Bečki ili Morejski rat, dakle manje od 15 godina, bilo je kratko razdoblje da bi se trgovina vratila na nivo prije 1645. godine. Također osmanski poraz pod Bečom 1683. i dešavanja do 1699. godine značajno su promijenile mapu osmanskih posjeda u Evropi i dovele do egzodusa muslimanskog stanovništva, što je moralo imati utjecaja na sve sfere života, uključujući ekonomiju i trgovinu. U jednom trenutku tokom Bečkog rata, Bosanski ejalet bio je u gotovo potpunom okruženju mletačke i habsburške vojske, potpuno odsječen od ostatka osmanske teritorije. To je dovelo do prekida karavanskih ruta prema Istanbulu i dalje prema istoku, pa je trgovina Bosne i Dubrovnika bila lokalnog karaktera, ponekad svedena i na sami pogranični pojas.

Nakon mletačkog osvajanja Čitluka, Gabele i Klobuka u ljeto 1694. godine, a onda i prelaskom Zažablja pod vlast Venecije, Dubrovačka Republika je bila u potpunosti okružena Mletačkom Republikom, pa je do 1699. godine, odnosno nekoliko posljednjih godina 17. stoljeća u potpunosti prekinuta trgovina Dubrovnika i Bosne nakon više vijekova kontinuiteta.

BOSNA: Koliko je taj trgovinski procvat zaista bio mjerljiv i koji su proizvodi najviše doprinijeli tom usponu?

OHRANOVIĆ: Bosanska trgovina sa Splitom nije prekinuta odmah, ali je već od jeseni 1645. godine bila u opadanju. Kada su intenzivirane borbe u Dalmaciji tokom 1646. i 1647. godine, splitska je luka napuštena od strane osmanskih i bosanskih trgovaca, a trgovačke rute su okrenute prema Dubrovniku. Na tome su zdušno insistirale i osmanske vlasti u Bosni. To je dovelo do ogromnog porasta prihoda dubrovačke luke koji su podsjećali na zlatna vremena iz 16. stoljeća, a prije osnivanja splitske luke i kada je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu vojne i ekonomske moći.

Dakle ogroman novac i trgovačka roba slile su se u dubrovačku luku, pa je čak manjkalo i brodova za prijevoz robe zbog povećanog intenziteta. Prema određenim procjenama, tih je godina vrijednost trgovačke robe izvezene iz Osmanskog Carstva u Dubrovnik na godišnjem nivou bila i do 200.000 zlatnih dukata. Iz dubrovačkih knjiga pomorskih osiguranja iz tog perioda vidljiv je intenzitet osiguranja tovara kože, vune i voska, koji su najvećim dijelom dolazili iz Bosanskog ejaleta ili sasvim sigurno prolazili kroz Bosnu iz drugih osmanskih balkanskih pokrajina dalje prema Evropi.

Preko Dubrovnika na Apeninski poluotok izvožene su sirovine: kože, vosak, vuna, ali i gotovi proizvodi bosanskih zanatlija. Također za sam Dubrovnik i njegove stanovnike iz Bosne su izvožene žitarice, stoka i meso. Iz Dubrovnika su u Bosnu uvoženi različiti proizvodi poput riže, ulja, voska, kafe, šećera, sapuna i tkanina… Najznačajniji dubrovački uvozni proizvod u Bosanski ejalet bila je so, čiji su monopol Dubrovčani branili svim sredstvima.

BOSNA: Katastrofalni potres koji je pogodio Dubrovnik 1667. godine imao je dalekosežne posljedice, ne samo za grad već i za širi regionalni trgovinski sistem. Možete li nam objasniti kako se ovaj događaj odrazio na ekonomske veze s Bosanskim ejaletom?

OHRANOVIĆ: Potres iz 1667. je bio veliki udarac za Dubrovnik. Grad je bio u ruševinama, a dobar dio stanovnika stradao je od ove katastrofe. Prema nekim procjenama u potresu je Dubrovnik izgubio više od jedne trećine stanovništva, odnosno oko 2.000 ljudi. Prema drugim je procjenama stradalo oko 4.000 ljudi. Tačne brojke teško je utvrditi. Prije 1667. godine unutar dubrovačkih gradskih zidina živjelo je oko 5000 ljudi. Prema popisu iz 1673/74. godine, dakle nekoliko godina nakon katastrofe, u samom gradu popisano je samo 1300 stanovnika.

Ipak, bez obzira na katastrofu, Dubrovnik je i dalje bio ekonomski jak jer je njegov trgovački potencijal ležao u trgovačkoj luci i brodovima, a zatim i ogromnim iznosima koji su čuvani u bankama italijanskih gradova. Prema nekim autorima i izvorima Dubrovčani su nakon potresa i dalje raspolagali svotom od 400 000 zlatnih dukata što je bio ogroman novac. Također, ne treba zaboraviti ni mrežu dubrovačkih trgovaca i njihovih kolonija širom Balkana, koja je iako dobro umanjena u odnosu na prvu polovinu 17. stoljeća, i dalje bila važan faktor u ekonomskoj stabilnosti Dubrovačke Republike.

Dakle, bez obzira na katastrofu koja je nanijela strašan udarac, ključne poluge za ekonomski oporavak bile su sačuvane. Ono što je nakon potresa usporilo dubrovačko-bosansku trgovinu bili su drugi procesi. Kraj Kandijskog rata bio je na pomolu, a time i normalizacija mletačko-osmanskih trgovačkih odnosa i povratak trgovaca u splitsku luku, a zatim i jačanje domaćih bosanskih trgovaca koji su se u svom poslovanju vodili vlastitim interesima i mogli su između Dubrovčana i Mlečana birati gdje im je povoljnije poslovati.

BOSNA: Spominjete da se u drugoj polovini 17. stoljeća bilježi jačanje sloja domaćih trgovaca u Bosanskom ejaletu. Koji su glavni faktori doprinijeli tom procesu i kako je on promijenio dotadašnji balans snaga s dubrovačkim trgovcima?

OHRANOVIĆ: Nakon osvajanja Beograda 1521. i bitke na Mohaču 1526. godine došlo je do stabilizacije osmanske vlasti na Balkanu. Tu priliku su dubrovački trgovci, na našim prostorima prisutni od srednjeg vijeka, jednostavno iskoristili. Osmanlijama su bili potrebni trgovci koji mogu svojim vezama dosegnuti izvan granica, ali i luka koja može imati neutralni status u vremenima ratova, za što je Dubrovnik bio idealan. Tokom 16. stoljeća na osmanskom Balkanu ključnu ulogu u međunarodnoj trgovini, odnosnu izvozu preko dubrovačke luke imali su Dubrovčani naseljeni po dubrovačkim kolonijama širom Balkana.

Između 1520. i 1620. godine na Balkanu je radilo i trgovalo 1.977 dubrovačkih trgovaca. Od tog broja, 1.080 dubrovačkih trgovaca ili 54.6%, trgovalo je u šest dubrovačkih kolonija: u Beogradu, Sofiji, Sarajevu, Novom Pazaru, Prokuplju i Provadiji. Najviše je dubrovačkih trgovaca u ovom periodu bilo u Beogradu (553), a nakon toga u Sofiji (202). Treći je grad po brojnosti dubrovačkih trgovaca bilo Sarajevo gdje su bila 172 dubrovačka trgovca. Oni su od lokalnog stanovništva kupovali sirovine koje smo ranije naveli (kože, vunu, vosak) i preko dubrovačke luke izvozili u Ankonu, Barlettu, Veneciju, Napulj i druge italijanske gradove i luke.

Osim kupovine sirovina, imali su i dobre veze sa esnafima i zanatlijama od kojih su kupovali gotove zanatske proizvode. U Sarajevu, kojem je temelje udario Isa-beg Ishaković, razvilo se oko osamdeset različitih zanata koji su se bavili prerađivanjem sirove i štavljene kože, vune, tekstila, drveta, te različitih vrste metala.

Vremenom, domaće stanovništvo Bosnaskog ejaleta, muslimansko i nemuslimansko ulazi u sektor trgovine. I pojedine zanatlije umjesto izrade proizvoda i njegove prodaje trgovcima sami ulaze u sektor trgovine i šalju robu karavanama. Ovaj proces dešava se od druge polovine 16. stoljeća. Istovremeno dolazi do opadanja dubrovačkih kolonija i broja njihovih trgovaca u Bosanskom ejaletu i šire na prostoru Balkana. Paralelno tokom druge polovine 16. stoljeća počinje uspon i jevrejskih trgovaca koji su otvaranjem splitske luke 1592. godine dobili dodatni prostor za napredovanje zajedno sa drugim trgovcima Bošnjacima- muslimanima, katolicima i nešto kasnije tokom 17. stoljeća i pravoslavnima.

Dakle ovdje je jasno da su u prvim decenijama osmanske vlasti ključnu ulogu u izvoznoj trgovini preko dubrovačke luke imali nemuslimani. Prvo Dubrovčani, a kasnije uz domaće bošnjačko muslimansko, katoličko i pravoslavno stanovništvo, i jevrejski trgovci. Nažalost, početkom godine smo iz jednog izdanja u kojem je za potrebe političke propagande u bosanskohercegovačkom entitetu Rs zloupotrijebljena institucija državnog Arhiva Bosne i Hercegovine, čitali kako navodno Osmanlije nisu dali nemuslimanima trgovati nego da se samo bave zanatima. Izvori, ali i sva relevantna literatura uključujući i onu naučnu iz Beograda, svjedoče upravo suprotno.

Da se vratim na Vaše pitanje, tokom 17. stoljeća taj domaći sloj trgovaca će ojačati toliko da se sami dubrovački trgovci žale vlastima u Dubrovniku kako ih iz posla pokušavaju istisnuti i domaći bosanski katolici. To jačanje domaćih trgovaca bio je logičan slijed događaja i razvoja društva nakon stabilizacije prilika u prvoj polovini 16. stoljeća. Taj je proces osim toga bio i rezultat opadanja dubrovačke ekonomske moći koja je opet rezultat širih događaja na Mediteranu i prebacivanju ekonomskog fokusa sa Sredozemnog mora na Atlantski okean. u 16. stoljeću.

BOSNA: Koji su bili glavni drumovi između Bosne i Dubrovnika u 17. stoljeću i koliko je putovanje trajalo?

OHRANOVIĆ: Putni pravac od Dubrovnika do Sarajeva vodio je preko Trebinja, Stoca, Mostara i Konjica. Od Sarajeva se dalje do Istanbula moglo doći na dva načina. Jedan putni pravac, s putovanjem dugim 49 sati, bio je preko Prače, Goražda i Čajniča u Pljevlja i dalje prema Istanbulu. Drugi pravac išao je preko Rogatice i Višegrada u Novu Varoš, a putovanje je trajalo 51 sat. Istanbul je bio povezan s Beogradom i Budimom putom preko Edirna, Plovdiva, Sofije i Niša, a onda dalje prema osmanskim balkanskim pokrajinama. Kada ne bi svraćali u Sarajevo, dubrovački trgovci i karavane su najčešće putovale prema Foči preko Gackog, a onda dalje prema Novom Pazaru.

BOSNA: Vaš rad obiluje primjerima hajdučkih prepada i pljački trgovačkih karavana. Koliko je ovaj problem bio rasprostranjen i na koji način su se trgovci i vlasti nosili s takvim sigurnosnim izazovima?

OHRANOVIĆ: Cijela druga polovina 17. stoljeća bila je obilježena nesigurnošću na putevima. Opasnost od hajduka podržanih od Mletačke Republike bila je velika u pograničnom području. Osim hajduka, nerede su pravili i drugi razbojnici pa čak i neki odmetnuti osmanski odredi koji su provodili samovolju u vremenima nestabilnosti. Također, imali smo i neku vrstu osvetničkih napada, u kojima su osmanski podanici iz Novog (Herceg Novi) smatrajući, vrlo često i opravdano, da Dubrovčani pomažu hajducima, iz osvete napadali dubrovačke karavane, a vrlo često i karavane muslimanskih trgovaca koji su putovali prema Dubrovniku ili iz Dubrovnika u unutrašnjost. Zbog toga su osmanske vlasti karavanama davale i oružanu pratnju kako bi omogućile sigurno putovanje.

BOSNA: Mletačka Republika, posebno kroz luku Split, bila je ozbiljan konkurent Dubrovniku u trgovini s Bosnom. Možete li nam približiti kako je mletačka konkurencija mijenjala trgovačku dinamiku i utjecala na gubitak nekih dubrovačkih monopola?

OHRANOVIĆ: Cijelo 17. stoljeće Mletačka Republika je nastojala okrenuti balkansku osmansku trgovinu prema Veneciji, te dalje kontrolisati distribuciju robe prema Evropi. Dubrovnik je bio tu velika konkurencija i zbog veza sa papskom Ankonom u koju su dobrim dijelom odlazili dubrovački brodovi natovareni osmanskom trgovačkom robom. Tako da u pozadini borbe za preuzimanje bosanske i osmanske izvozno-uvozne trgovine, imali smo tržišnu utakmici između Mletačke Republike i Papske države u kojoj je Dubrovnik vrlo često tražio diplomatsko utočište.

Naravno, Venecija je smatrala Jadran svojim posjedom, a Dubrovnik je zbog svojih veza sa Rimom i istanbulom često kvario koncept mletačke moći. Dubrovački monopol na prodaju soli na trgu u Gabeli, ljubomorno čuvan stoljećima, krajem 1673. godine konačno je dokinut odlukom Porte po kojoj su Mlečani dobili pravo da prodaju so u Gabeli zajedno sa Dubrovčanima.

BOSNA: Vaša disertacija se oslanja na bogat arhivski materijal iz Dubrovnika, Sarajeva, Mostara i Kotora, uključujući osmanske dokumente i pomorska osiguranja. Koji su od tih izvora dali najznačajnije nove uvide i jeste li naišli na nešto što Vas je posebno iznenadilo?

OHRANOVIĆ: Disertacija je bazirana na neobjavljenim i objavljenim izvorima najviše iz arhiva u Dubrovniku i Kotoru, te u Sarajevu i Mostaru. S obzirom na to da je tema vezana za Dubrovačku Republiku, od najveće koristi bila je arhivska građa Državnog arhiva u Dubrovniku, a posebno moram naglasiti knjige i članke moje mentorice dr. Vesne Miović upravo temeljene na toj arhivskoj građi, kao i njene prevode osmanskih dokumenata.

Arhivska građa Državnog arhiva Crne Gore-  Historijski arhiv Kotor najvećim dijelom je dala uvid u odnose mletačkih vlasti prema Bosni i Dubrovniku, te osvijetlila djelovanje hajduka koji su definitivno bili dio mletačkom sistema uprave u Crnoj Gori i Dalmaciji. Arhivska građa iz Bosne i Hercegovine pretežno je davala podatke o unutrašnjim pitanjima Bosne tokom 17. stoljeća, najvećim dijelom iz oblasti sigurnosti na putevima i težnjama osmanskih vlasti da stave pod kontrolu obijesne pojedince ili čak čitave vojne jedinice koje su provodile samovolju u vremenima nestabilnosti zbog ratova.

BOSNA: Unatoč ratovima, blokadama i političkim krizama, Bosna i Dubrovnik su, kako navodite, uspjeli održati kontinuitet trgovačke suradnje. Šta je, po Vašem mišljenju, bila ključna snaga koja je omogućila opstanak tih veza?

OHRANOVIĆ: Činjenica je da su Bosna i Dubrovnik imali tijesne trgovačke i privredne veze od najstarijih vremena. I čuvena Povelja bosanskog bana Kulina iz 1189. godine vezana je za trgovinu sa Dubrovnikom. Dakle imamo tu historijsku vezu i upućenost Bosne na Dubrovnik i obratno. Okolnosti nakon osmanskih osvajanja u 15. stoljeću i dubrovačko prisustvo tokom srednjeg vijeka u Bosni, bili su prirodan slijed koji je doveo do nastavka bosanske trgovine preko Dubrovnika koja neće biti upitna sve do kraja 16. stoljeća i početka uplitanja Mlečana u bosansku trgovinu. Dakle, obostrani interes, historijske veze, susjedstvo itd. utjecali su na ovu saradnju.

Ne treba smetnuti sa uma ni važan faktor neupitnog moćnog utjecaja Bošnjaka na procese u vrhu osmanske države, koji su upravo tokom 16. stoljeća, kada je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu moći, obnašali pozicije velikih vezira i drugih vezira na Porti, admirala, te ostalih značajnih pozicija u vrhu ove tadašnje svjetske supersile. Zbog jezika i bliskosti svi su oni lakše komunicirali sa Dubrovčanima koji su imali mogućnost da im prenose informacije iz Evrope.

BOSNA: U disertaciji navodite lokalne pijace i razmjenu robe u pograničnim krajevima. Možete li opisati kako su ti svakodnevni kontakti funkcionisali i tokom ratova?

OHRANOVIĆ: Trgovi u pograničnom području bili su mjesta okupljanja stanovnika s obje strane granice. Trgovalo se zanatskim i prehrambenim proizvodima, ribom, mesom, stokom i slično. Krčme u dubrovačkim selima bile su česta destinacija uglavnom osmanskih nemuslimanskih podanika najčešće vlaškog porijekla, mada raspolažemo podacima i o kupovini alkohola od strane osoba koja su nosila muslimanska imena. Tokom ratova ova trgovina i saradnja je nastavljena, uz naravno strožije kontrole na granici i stalnu opasnost od hajdučkog ili razbojničkog napada na putu, jer je pogranično područje bilo na stalnom udaru tokom rata.

BOSNA: Koliko je uloga Dubrovnika kao „diplomatskog mosta“ između Osmanskog Carstva i Evrope bila presudna za održavanje trgovine?

OHRANOVIĆ: Nesporno je da su Osmanlije u 15. i 16. stoljeću vrlo lahko mogli osvojiti teritorij Dubrovnika. To je bio mali prostor, nikakve vojne moći. Umjesto toga, prihvatili su dubrovački tribut ili danak, prepoznavajući značaj i mogućnost dubrovačke luke i Dubrovčana kao mosta prema Evropi. Posebno im je bila jasna dubrovačka veza sa Papskom državom tačnije Rimom i Ankonom. Zato je u vremenima ratova u 16. i 17. stoljeću Dubrovnik bio most prema Evropi, prepun uhoda i špijuna svih boja i nacija. Dubrovčani su informacije prenosili Osmanlijama, ali i obratno, prenosili su podatke Evropi o dešavanjima na Porti i drugim mjestima gdje su imali svoje ljude, trgovce i agente.

BOSNA: U disertaciji spominjete i dolaske dubrovačkih liječnika u Bosnu. Kakva je bila njihova uloga i koliko je ona pridonosila povjerenju između dvije strane?

OHRANOVIĆ: Dubrovački ljekari i apotekari dolazili su liječiti bošnjačke vezire, begove i age. Također u Dubrovniku su nabavljani različiti lijekovi. Dubrovački ljekari su sticali povjerenje kod bosanskih prvaka, a naravno da su bili njihova veza sa dubrovačkim vlastima koje su ih i slale u Bosnu. Osim njih na glasu su bili i dubrovački graditelji i majstori koji su sudjelovali u izgradnji različitih objekata širom Bosanskog ejaleta.


BOSNA: Vakufi su bili važna ekonomska osnova gradova u Bosni. Kako su oni konkretno pomagali ili posredno utjecali na trgovinu s Dubrovnikom?

OHRANOVIĆ: Uloga vakufa u privredi Bosne je nemjerljiva. To je posebna tema o kojoj se može satima pričati. Osim što su podigli bosanske gradove, vakufi su zbog kapitala kojeg su imali bili financijsko utočište i jedina vrsta današnjim rječnikom kazano „kreditnih“ ustanova mnogim trgovcima koji su upravo od vakufa posuđivali novac za svoje potrebe. Prekomorska putovanja, osiguranje robe i karavane, pratioci i slično, iziskivali su značajna ulaganja, pa su mnogi trgovci pozajmljivali novac pa ga vraćali nakon povrata ulaganja i povratka sa putovanja. Od vakufa su novac posuđivali i nemuslimani, pa je tako neki Raič, sin Ivana, 1632. godine bio dužnik vakufu Fatime-kadun za svotu u iznosu od 1.290 srebrenih akči.

BOSNA: U radu spominjete jevrejsku zajednicu u Dubrovniku i njihovu trgovinsku mrežu. Koliki je bio njihov značaj za vezu s Bosnom?

OHRANOVIĆ: Jevreji dolaze iz Španije tokom druge polovine 16. stoljeća. Vrlo brzo će se uključiti u privredne i trgovačke procese u Bosanskom ejaletu. Nakon otvaranja luke u Splitu u zadnjoj deceniji 16. stoljeća, jevrejski trgovci preko ove luke izvoze robu u Veneciju i dalje po Evropi. Naravno trgovali su i sa Dubrovnikom, i preko dubrovačke luke izvozili trgovačku robu. Tokom 17. stoljeća rame uz rame sa bosanskim trgovcima, muslimanima, katolicima i pravoslavcima, tada su se svi zvali Bošnjaci, jevrejski trgovci postaju dio šarenog bosanskog ćilima i stub trgovine Bosanskog ejaleta.

BOSNA: Osim soli, žita i vune, preko Dubrovnika su stizali i luksuzni proizvodi iz Evrope. Koji su to artikli bili i ko su bili njihovi glavni kupci u Bosni?

OHRANOVIĆ: Uglavnom su uvožene tkanine i svila. Na cijeni je bio engleski tekstil, ali i kafa, alkohol, šećer, južno voće… Kupci ovih artikala bili su naravno iz bogatijeg sloja bosanskog stanovništva, koji su sebi mogli priuštiti skuplje tkanine i odijela, ali i drugi luksuz koji nije bio dostupan svima.

BOSNA: Grad Novi se u radu često spominje kao mjesto sukoba i optužbi protiv Dubrovnika. Šta ga je činilo tako važnim u toj priči?

OHRANOVIĆ: Herceg Novi bio je važna geostrateška tačka Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka zbog toga jer se nalazio na granici sa Kotorom i Mletačkom Republikom odnosno njihovim posjedima u Boki kotorskoj. S druge strane susjed je bila Dubrovačka Republika pa su Novljani i Novi do pred sam kraj 17. stoljeća i definitivni pad ovog grad pod vlast Venecije, bili itekako važan faktor koji je diktirao tempo odnosa tri države : Osmanskog Carstva, Mletačke Republike i Dubrovnika. U arhivskoj građi iz 17. stoljeća, konkretno u Dubrovniku i Kotoru, ima bezbroj dokumenata koji svjedoče o jednom mikrosvijetu i saradnji na granici. Teško se u arhivskoj građi može naći primjer susjeda na kojeg se svima toliko žalite, a sa njim više sarađujete od primjera međusobnih odnosa Dubrovčana i Novljana.