Zbog neposlušnosti prema veziru Sarajlije su očekivale da će biti prvi na vezirovom vojnom udaru. Spremili su se da upute izaslanike u sve bosanske kapetanije i kadiluke sa zahtjevom da cijelo stanovništvo ustane na zajednički otpor.

Ali-paša Derendelija je dopunjavao čašu žuči domaćim pašalučkim ajanima, prvenstveno Sarajlijama. Probudio se u njemu stari dert. Htio je obnoviti obračun s Bošnjacima, povratiti vlastiti ugled i izgubljenu moć te obnoviti slavu osmanskog oružja. Sa postojećim snagama to nije mogao pa je kanio ponovo dovesti vojsku iz drugih pašaluka i krajeva. U čvrstoj nakani da vrati svoj ugled i milost kod Dvora, Ali-paša je ponovo pokušao da u Bosni stvori «red i mir», uvjeren kako ima i pamet i snagu za to. Svom imenjaku paši Fidahi ću, zvorničkom muselimu, trećeg januara ove godine je zapovijedio da žurno skupi sto četrdeset čamaca potrebnih za prebacivanje Arbanasa iz Beogradskog pašaluka u Bosnu.

Rečeno je da će Drinu prijeći neko liko stotina vojnika, potrebnih veziru za ličnu zaštitu i sigurnost. Pravu namjeru i broj vojske vezir je krio jer mu je trebalo da u isto vrijeme stigne u Bosnu sva sila na koju je računao: devet hiljada Arbanasa iz tog pašaluka, petnaest hiljada iz Novog Pazara i pet hiljada iz Prištine. Tom snagom, i onom koju je već imao u Travniku, a koju su mu poslali neki kapetani i spahije, mogao je uraditi šta je naumio. Naporedo s tim među domaće stanovništvo je odašiljao umirujuće, čak blage poruke kako nastupa doba izmirenja i povjerenja unutar pašaluka, te između njega i domaćih ajana, kao i između Carstva i Austrije. Ko mu nije poznavao ćud, pomislio bi da to govori državnik pun plemenitih ljudskih obzira, pokazanih prema podanicima žednim mira i pravde.

No i ovaj put su se okolnosti okrenule protiv njega. Zvornički muselim Ali-paša jeste izvršio naređenje, jeste obezbijedio čamce i prvih nekoliko stotina Arbanasa je zaista nesmetano prebačeno 439 u Bosnu i upućeno u Travnik, ali kad se uočilo da to nije «lično obezbjeđenje», nego tek prethodnica velike vojske, muselim je u ja njičarski odžak u Sarajevo poslao hitnu informaciju o tome šta vezir sprema. Zajedno sa svim bašama u Sarajevu, s kapetanima Gradač ca, Pećigrada, Ostrošca i Bihaća, Gradaščevićem, Pećkim, Bešire vićem i Osmanbegovićem, te najuglednijim kadilučkim ajanima, usaglasio ocjenu da se na njih sprema neviđen udar. Prvi i najžešći napad bio bi upravo na Sarajevo.

Memiš-aga Mačković je sa šeher skim prvacima odmah sročio kratku ali jezgrovitu i nedvosmislenu poruku, koju je po čauš-baši poslao u Travnik. U poruci mu čak nije naznačio ni poštovanje uz titulu. «Ne misli, Ali-pašo, da smo bene i bilmezi i ne znamo šta smjeraš. Ako smo kad pokazali da smo bilmezi i slabi, to je bilo lani u novembru, kad smo ti poštedili život nakon pregovora i povjerovali ti na riječ. Ti si i poslije toga ostao ista zmija. Ali nismo mi više isti. Zato čuj: ako ti više ijedan vojnik bahne ovamo ili pokušaš unijeti ijedan kuršum, nastat će krvaviji i žešći boj od onog u kome si pred nama bježao. Glava ti neće ostati gdje je sad i neće biti otpremljena u Carigrad, nego će se otkotrljati do tamo. Sad je do tebe! Bujrum!»

Nekoliko dana kasnije, bješe dvadeset prvi januar, vezir Ali-paša je bez oklijevanja vratio pristiglu «ličnu zaštitu» preko Drine a novopazarskom i prištinskom paši poručio da ne dolaze jer mu sigurnost nije ugrožena i ne treba mu pomoć.

U to vrijeme razvilo se živo dogovaranje vodećih baša domaćih janjičara. Njihovi tatari su dan-noć jurili po pokrajini i prenosili pisane poruke. Zbog neposlušnosti prema veziru Sarajlije su očekivale da će biti prvi na vezirovom vojnom udaru. Spremili su se da upute izaslanike u sve bosanske kapetanije i kadiluke sa zahtjevom da cijelo stanovništvo ustane na zajednički otpor. U tom cilju pozvali su se i na vezirovu mobilizaciju da bošnjačka vojska ponovo ide ratovati u Beogradski pašaluk.

U poruci koju je dobio Murat-beg Gradaščević od bašage Mačkovića pored ostalog je pisalo: «Kapetane, nakon što se od šezdeset hiljada popisanih Bošnjaka, koliko valija kani dići i poslati preko Drine, jer je raja u Beogradskom pašaluku ponovo podivljala, odaziva se zanemarljiv dio, a i to samo onaj koji živi uz Drinu i koji bi valija ionako pokupio pošto im prolazi kroz naselja. Sasvim je iz vjesno da će azgin svoj bijes iskaliti na nama, u prvom redu na baša ma. Mi ovdje već žurno radimo na pripremi otpora i očekujemo da to rade i svi ostali u pašaluku. Trebalo bi dići svo stanovništvo. Ono se valiji ne odaziva, jer nema razloga, nu nama hoće. Misliš li i ti da hoće?»

«Ne mislim», stajalao je u odgovoru gradačačkog kapetana. «I ne mislim ovako samo ja nego i naši prijatelji, kapetani Bihaća, Ostrošca, Peći i Zvornika. Narod nam je toliko prorijeđen i uništen, uz to i siromašan, što u bojevima, što od kuge, što od nerodica, što od smrti glađu, da prosto nema ni truna volje da se bori za bilo koga i za bilo što. Jah, on se ne odaziva valiji, nu nek valija proba, kao što prijeti, napasti tuđom vojskom na nas, pa će se onda vidjeti koliko će se, i bez popisa, dići naroda na odbranu.