Kroz četiri i po stoljeća, džamija je preživjela promjene carstava, ratove i zaborave. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu našla se na prvoj borbenoj liniji. Granate su padale oko nje, ali nijedna je nije pogodila

Na blagom uzvišenju, iznad kamenih kuća i voćnjaka stare Goduše, sela nadomak Visokog, stoji građevina koja vrijeme ne mjeri satima, već stoljećima. Stara džamija, podignuta prije 460 godina, stoji tu kao tihi čuvar ovog kraja — jednostavna, od kamena sa obližnjih brda, s malom munarom koja se ne nadmeće s nebom, već skromno bdije nad dolinom.

Džamija i selo spominju se u sidžilu sarajevskog mule za 1565/66. godinu, a pretpostavlja se da je prvobitno izgrađena s drvenom munarom. Nad ulazom u džamiju bio je i natpis kojeg danas nema.

Mještani kažu da su je podigli turski vojnici koji su čuvali karavanski put između Visokog i Sarajeva. Njena lokacija nije slučajna — s uzvisine se vidi daleko, a istovremeno ostaje skrivena od pogleda onih koji bi joj mogli nauditi.

Džamija pripada tipu jednoprostornih džamija dimenzija 11,44 x 7,22 m. Pokrivena je četvorovodnim krovom sa pokrovom od crijepa. Debljina zidova iznosi oko 65 cm.

Harem pored džamije krije nišane neuobičajeno malih dimenzija, svaki sa svojom pričom, od kojih su mnoge izgubljene u tišini vremena. Nekada je ovdje stajao i pješčani sat, pokazivač prolaznih dana i podsjetnik da je i vječnost satkana od trenutaka.

Stotinama godina džamija je služila kao konačište i mjesto za molitvu trgovcima koji su ovim putem karavanima prevozili robu.

Kroz četiri i po stoljeća, džamija je preživjela promjene carstava, ratove i zaborave. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu našla se na prvoj borbenoj liniji. Granate su padale oko nje, ali nijedna je nije pogodila. “Pravo čudo”, govore stariji mještani, prisjećajući se dana kad je i kamen disao strahom.

Ipak, vremenu ništa ne odolijeva. Temelji popuštaju, podovi se troše, unutrašnjost traži ruku majstora. Prva značajna obnova se desila krajem 19. st., što se može zaključiti na osnovu izgleda sadašnje kamene munare koja je vjerovatno tada izgrađena. Iz istog perioda je sačuvan i mihrab. Svi ostali dijelovi džamije rekonstruirani su 60-ih godina prošloga stoljeća.

Posljednja veća obnova bila je 2007. godine, ali potrebna je nova, temeljita, kako bi ova čuvarica vjere i tradicije nastavila trajati.

Prije šest godina, Stara džamija u Goduši dobila je i zvanično priznanje koje odavno zaslužuje — proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. To znači da bi, uz stručnu brigu i obnovu, i buduće generacije imale priliku stati pred njene kamene zidove, osjetiti miris starog drveta, pogledati prema munari i shvatiti da pred sobom vide možda najskromniji, a opet najpostojaniji svjedok bošnjačke kulturne historije i islamske duhovnosti.

Prošle je godine asfaltiran i put do same džamije, a za ramazan je u njoj klanjana svaka teravija. Mještani Goduše izgradili su novu, mnogo veću džamiju u središtu sela, ali o Staroj džamiji će se brinuti i dalje jer je ona istinski simbol njihovog postojanja na ovim prostorima, a Godušani svoje najmilije i danas ukopavaju u njenom haremu.