Josif Visarionovič Staljin u kolektivnom pamćenju ostao je upisan prije svega kao neumoljivi diktator i arhitekt masovne represije. Rjeđe se, međutim, govori o njegovoj drugoj, gotovo paradoksalnoj strani: o Staljinu kao strastvenom čitaocu i vlasniku biblioteke od više od 25.000 knjiga. Od klasika književnosti do vojnih priručnika i historijskih studija, knjige su bile sastavni dio njegovog svakodnevnog života i političkog promišljanja. Kako je čovjek koji je duboko poštovao pisanu riječ mogao istovremeno provoditi jednu od najkrvavijih diktatura 20. stoljeća? I zašto znanje i kultura nisu ublažili, nego su često pratili brutalnost vlasti?

U jednoj naizgled bezazlenoj porodičnoj epizodi, dvojica najmlađih sinova Josifa Visarionoviča Staljina, Vasilij i Artem Sergejev, dopustili su da im vjetar raznese stranice starog udžbenika historije. Dječija igra na otvorenom brzo se pretvorila u lekciju koja je ostavila dubok trag. Njihov otac, tada već apsolutni vladar Sovjetskog Saveza, reagirao je bijesom, ali i nečim mnogo složenijim: dugim objašnjenjem o stoljećima znanja sabranog u knjigama, o ljudskom radu, znoju i krvi uloženim u njihovo nastajanje. Naredio im je da pažljivo slože svaku stranicu i time, kako je smatrao, nauče kako se ophodi prema knjigama.

Ta epizoda otkriva jednu od najslabije istraženih, ali ključnih dimenzija Staljinove ličnosti: njegov dubok i trajni odnos prema literaturi. Ljubav prema knjigama rodila se još u djetinjstvu i pratila ga do posljednjih dana života. Za razliku od nekih drugih totalitarnih vladara 20. stoljeća, Staljin nikada nije zagovarao spaljivanje knjiga. Naprotiv, smatrao je da znanje, čak i ono neprijateljsko, uvijek može biti korisno.

Tokom života prikupio je biblioteku od više od 25.000 knjiga. Njegova čitalačka strast bila je gotovo jednaka njegovoj političkoj ambiciji. Na policama su se nalazila djela marksističkih klasika, ali i romani, drame i historijske studije najrazličitijih autora. Čitao je Balzaca i Shakespearea, Zolu i Wellsa, Conrada i Churchilla. Knjige je poklanjao i djeci, birajući naslove koji su, po njegovom uvjerenju, mogli oblikovati karakter, disciplinu i ideološku svijest.

Njegov odnos prema literaturi nije poznavao ideološku isključivost kakvu je provodio u političkom životu. Kada je sin Vasilij stupio u ratno zrakoplovstvo, dobio je na poklon knjigu čiji je autor bio njemački pilot povezan s nacističkim režimom. Staljinu nije smetalo porijeklo autora; vjerovao je da se i iz neprijateljskog pera može izvući pouka. Posebno mjesto u njegovoj biblioteci imala su djela o vojnoj historiji, strategiji i državnoj moći.

Čitanje za Staljina nikada nije bilo puka razonoda. Knjige su bile alat. Čitao je kako bi učio, kako bi bolje razumio mehanizme vlasti, društva i historije, ali i kako bi potvrđivao vlastite ideološke pozicije. Sve što je prolazilo kroz njegove ruke vrednovano je političkim kriterijem. Velika književnost, u njegovim očima, bila je ona koja je, makar posredno, doprinosila ideji progresivne budućnosti i jačanju komunizma.

Paradoks koji i danas zbunjuje historičare jeste pitanje kako je čovjek toliko uronjen u svijet knjiga mogao postati jedan od najkrvavijih diktatora modernog doba. Zašto kultura, znanje i intelektualna radoznalost nisu ublažili njegovu sklonost ka represiji? Odgovor se, barem djelimično, nalazi upravo u njegovoj biblioteci. Staljin je znanje doživljavao kao sredstvo kontrole, a ne kao prostor slobode.

Progon pisaca i intelektualaca bio je sastavni dio njegovog sistema vlasti. Ipak, oni nisu bili jedine žrtve. Režim je jednako nemilosrdno uništavao partijske birokrate, seljake i pripadnike etničkih zajednica koje je smatrao ideološki nepouzdanima. No, sudbina književnika i umjetnika ostala je posebno vidljiva jer su njihove priče, zahvaljujući sačuvanim rukopisima, dnevnicima i svjedočenjima porodica, snažno obilježile kolektivno pamćenje o Velikoj čistki.

Statistike su zastrašujuće. Ogroman broj pisaca koji su učestvovali u kulturnom životu Sovjetskog Saveza tridesetih godina nije dočekao kraj Staljinove vladavine. Hiljade su uhapšene, a veliki dio njih ubijen ili je umro u logorima. I dok se taj kulturni svijet urušavao, Staljin je nastavljao da čita,  neumorno, metodično, bez empatije.

Posebno je zanimljivo da nikada nije prestao čitati djela svojih političkih neprijatelja. Tekstove Lava Trockog, svog najvećeg rivala nakon Lenjinove smrti, pažljivo je proučavao, izvlačeći iz njih i argumente i slabosti. Iako mu je Lenjin ostao ključna referenca, duboko je cijenio i historičare koji nisu pripadali marksističkoj tradiciji, naročito one koji su pisali o ruskoj državnoj moći i autokratskoj tradiciji.

Njegova biblioteka nije bila samo zbirka knjiga, već i prostor svakodnevnog rada. Već prije dolaska na vlast posjedovao je oko hiljadu naslova. Kasnije je uveo lični pečat za svaku knjigu, osmislio vlastiti sistem klasifikacije i zaposlio bibliotekarku. Glavna prostorija njegove dače u Moskvi bila je pretvorena u veliku biblioteku, dok se ostatak zbirke nalazio u susjednim zgradama.

Sudbina te biblioteke simbolično se spojila sa sudbinom njenog vlasnika. Nakon što je doživio srčani udar, Staljin je danima ležao mrtav upravo u toj prostoriji, okružen knjigama. Njegovi saradnici nisu se usudili ući, paralizirani strahom koji je vladao i nakon njegove smrti.

Plan da se njegova dača pretvori u muzej napušten je sredinom pedesetih godina, nakon što je novi sovjetski vrh javno osudio represiju i kult ličnosti. Knjige su rasute po drugim bibliotekama i arhivima, ali je značajan dio sačuvan, uključujući stotine primjeraka ispunjenih bilješkama i podvlačenjima samog diktatora.

Među njima su i naslovi koji pokazuju da je, pred kraj Drugog svjetskog rata, razmatrao čak i promjene sovjetskog ustavnog poretka, proučavajući iskustva zapadnih demokratija. Hladni rat i novo zaoštravanje represije brzo su ugasili te mogućnosti.

Staljin je ostao jedna od najmračnijih figura 20. stoljeća: čovjek koji je obožavao knjige, ali nije vjerovao u slobodu; intelektualac koji je znanje pretvorio u oružje; strastveni čitalac čija kultura nije spriječila masovni zločin, nego mu je, u određenom smislu, dala racionalni okvir.

IZVOR: ABC