Korijeni ove zastava-ofanzive duboki su. Jedan dio objašnjenja leži u ekonomiji. Radnici, naročito u industrijskim gradovima, već decenijama osjećaju da su izdani. Plate stagniraju, stanovi nedostaju, javne usluge se raspadaju. Laburisti, sindikati, pa i konzervativci, niko nije ponudio rješenje. U tom vakuumu, zastava postaje jednostavan način da se izrazi pripadnost i pobuna istovremeno

Jedne ljetne večeri u Littondaleu, u srcu Yorkshirea, Kenan Malik je zakoračio u lokalni pub prekriven Union Jack zastavama. Da je to bilo sedamdesetih, zastave bi značile samo jedno – neprijateljski teren. Nacionalna fronta je u to vrijeme marširala pod istim tim bojama, a s tribina stadiona se orilo: “There ain’t no black in the Union Jack.”

Ali u 2010-im, to isto mjesto nudilo je toplinu i dobrodošlicu. Malik je shvatio da su simboli promjenljivi: isti komad platna može u jednom vremenu nositi mržnju, a u drugom osjećaj zajedništva.

Nijedan simbol ne pripada samo jednoj interpretaciji. Palestinska kefija za nekoga je znak solidarnosti, za drugoga izraz antisemitizma. Hidžab jednoj ženi predstavlja identitet, drugoj podsjetnik na podređenost.

Isti paradoks danas obavija englesku zastavu. Crveni križ na bijelom polju može biti znak ponosa, ali i zastrašivanja. Upravo zato je nova kampanja pod imenom Operacija Podigni zastavu izazvala toliko rasprava.

Pokrenuta u Birminghamu, akcija se munjevito proširila Engleskom. Grupa koja se naziva Weoley Warriors objavljuje fotografije zastava na stubovima javne rasvjete, zidovima, kružnim tokovima. Poruka je jednostavna: vratiti križ Svetog Jurja u svakodnevni život.

Prikupljaju novac putem interneta, hiljade funti ulažu u jarbole i platna. Na društvenim mrežama ih podržavaju i britanski desničari i globalne figure poput Elona Muska ili američkog senatora J. D. Vancea.

No, dok jedni u tome vide obnovljeni patriotizam, drugi primjećuju sjenku koja prati svaku novu zastavu, sjenku nasilja, grafita mržnje i antiimigrantskih protesta.

Korijeni ove zastava-ofanzive duboki su. Jedan dio objašnjenja leži u ekonomiji. Radnici, naročito u industrijskim gradovima, već decenijama osjećaju da su izdani. Plate stagniraju, stanovi nedostaju, javne usluge se raspadaju. Laburisti, sindikati, pa i konzervativci, niko nije ponudio rješenje. U tom vakuumu, zastava postaje jednostavan način da se izrazi pripadnost i pobuna istovremeno.

Drugi dio priče je ideološki. Jezik krajnje desnice, koji je nekada bio nečuven u javnosti, sada je dio svakodnevnih rasprava. Priča o “remigraciji”, o “invaziji migranata”, o “gubitku domovine”, sve su to rečenice koje se sada bez stida izgovaraju na radiju, u parlamentu ili na univerzitetima.

Posljedice nisu samo u riječima. U Basildonu su muškarci, dok su crtali križeve Svetog Jurja, istovremeno vrijeđali muslimansku majku i njeno dijete. U Yorku je demoliran kineski restoran. U Durhamu su na zidovima osvanuli grafiti koji poručuju da “muslimani nisu dobrodošli u sela”.

Isti simbol koji se vihori iz dvorišta kao znak pripadnosti, na drugom mjestu postaje signal napada i isključenja.

Za političare, zastava je postala mina. Konzervativci je slave kao znak “novog patriotizma”. Nigel Farage i Reform UK koriste je da raspiruju populizam. Keir Starmer pokušava biti oprezan: naglašava vlastiti patriotizam, ali se suzdržava od osude pokreta. Zna da bi ga to moglo koštati podrške među radnicima.

I dok jedni traže više zastava na ulicama, drugi podsjećaju da upravo pod njima bukte antiimigrantski protesti.

Križ Svetog Jurja vuče porijeklo iz srednjeg vijeka. Ali tek u posljednjim decenijama postaje dominantna engleska zastava. U 20. stoljeću, Union Jack je bio mnogo prisutniji, naročito na sportskim događajima i političkim mitinzima.

Promjena dolazi devedesetih, kada Škotska i Vels dobijaju vlastite simbole, a Engleska traži novi način da se istakne. No, stari teret ostaje: huligani sedamdesetih i osamdesetih, Nacionalna fronta i rasistički grafiti i dalje oblikuju doživljaj tog simbola.

Za jedne, zastava je poziv na jedinstvo. “To je naša zastava od 14. stoljeća,” kaže Nick Dutt iz Kraljevskog društva Svetog Jurja. “Ekstremisti su je uzurpirali, ali je moramo vratiti.”

Za druge, to je oružje isključivosti. Linija između patriotizma i nacionalizma postaje sve tanja, a često je brišu upravo oni koji zastavu koriste da obilježe “svoj” teritorij i izbrišu tuđi.

U razgovorima na ulici otkriva se sva složenost odnosa prema zastavi. Stariji muškarac iz Newcastlea kaže da mu zastava na prozoru znači ponos i sjećanje na ratne veterane. Mladića iz Londona podsjeća na navijačko nasilje koje je gledao kao dijete. Žena pakistanskog porijekla iz Birminghama kaže da je veseli kada vidi zastavu na stadionu, jer se i ona osjeća dijelom te priče. Njena sestra, međutim, zastavu doživljava kao upozorenje: “Kada je vidim na svom kraju, uvijek mislim da će neko pokucati na naša vrata.”

Debata o zastavama u Engleskoj nije samo pitanje estetike ulice. Ona je odraz dubljih kriza, ekonomske nesigurnosti, političkog vakuuma i straha od promjene.

Križ Svetog Jurja može biti simbol ponosa i zajedništva. Ali jednako tako može biti signal podjela i mržnje. Njegovo značenje neće odrediti oni koji ga najglasnije viču, nego vrijednosti koje društvo odluči graditi pod tim bojama.

Kenan Malik podsjeća: “Nije stvar u zastavi, već u borbi za vrijednosti koje želimo da nas određuju.” To je bitka koja će odrediti ne samo izgled engleskih ulica, nego i budućnost same britanske ideje zajedništva.

IZVOR: The Observer, El Confidencial