Tipično za Vuka Draškovića, njegova politička transformacija sinhrono je dobijala svoj izraz i u njegovim knjigama. Usudio bih se reći da je u tom procesu, barem što se mene kao čitatelja tiče, i njihova književna vrijednost rasla. Njegov roman “Monah Hokaj”, koji je iz štampe izašao 2023. godine, zatvara taj razvojni krug i dovršava najvažniji smisao jedne značajne ideološke, političke i umjetničke evolucije

Piše: Mesud Šadinlija

Prije desetak godina dobio sam na recenziju nekoliko, trebalo je biti naučnih, radova za jedan već odavno zaboravljeni zbornik, s još i prije toga zaboravljene naučne konferencije. Među njima bio je i uradak mladog kolege koji se pregnuo analizirati, naslovom rada istaknutu, sliku Bošnjaka u srpskoj kinematografiji. Jako zanimljiva i izazovna tema, no problem je bio u tome što je analiza urađena isključivo na osnovu gledanja filma “Nož” reditelja Miroslava Lekića, koji je premijerno prikazan 1999. godine. Bilo je više razloga za negativnu recenziju, ali sam, uz neoprostivu mladalačku pretencioznost da se na osnovu gledanja jednog filma daje ocjena cijele kinematografije, posebno istaknuo to da se tekst, osim ovlaš i u jednoj napomeni, i ne dotiče romana “Nož” Vuka Draškovića, na osnovu kojeg je napisan filmski scenarij.

U svoje vrijeme ovaj roman predstavljao je prvorazredni jugoslavenski kulturološki i politički fenomen. Po reakcijama koje su i pisac i djelo provocirali, i po utjecaju koji su imali na potmulo buđenje nacionalističkih resantimana, teško bi bilo pronaći sličan umjetnički čin u Jugoslaviji. Piščeva biografija početkom 80-ih godina prošlog stoljeća obilježena je svjetonazorskom vratolomijom u kojoj se od komunističkog idolopoklonika i discipliniranog aparatčika prometnuo u antikomunistu i ekstremnog srpskog nacionalistu. Iz toga je nastala njegova lična i politička harizma koja je bila neodvojiva od osnovne ideje romana “Nož”, da nacionalne nesreće i masovna krvoprolića na ovim prostorima proističu iz usuda vještačkih (vjerskih, ideoloških, političkih…) podjela među jednorodnom (srpskom) braćom, koju potisnuta svijest o toj jednorodnosti dodatno fanatizira i potiče na surove međusobne obračune.

Jedino rješenje tako postavljene historijske drame u literarnoj stvarnosti “Noža” i u tadašnjoj političkoj viziji njegovog autora, naziralo se u prevladavanju podjela među zakrvljenom braćom (i polubraćom) i njihovim pomirenjem u krilu majčinske srpske nacije. Roman je, uprkos zabranama vlasti, čitan u danas nezamislivim razmjerama i učinkovitošću stihije širio ovu ideju u srpskim masama. Drašković je ubrzo svoju literaturu počeo prekivati u praktičnu politiku egzaltiranim monarhističkim ravnogorstvom i ekstremističkim istupima, poput prijetnji da će odsijecati ruke koje budu dizale neke druge barjake osim srpskih. I autor i djelo imali su popularnost, utjecaj i destruktivni potencijal do kojih se spomenuti film nije mogao propinjati, što zbog nedostatka vlastite umjetničke vrijednosti, što zbog bitno promijenjenih društvenih i historijskih okolnosti u kojima je nastao u odnosu na vrijeme nastanka romana. I nije se ni propeo, ni blizu.

To je bila suština jedne od primjedbi na osnovu kojih sam gradio zaključke o vrijednosti tog “naučnog” teksta, koji, na kraju, nije bio ni prihvaćen za objavljivanje u zborniku. Naime, ispostavilo se da je autor na naučni skup došao s već objavljenim radom, koji je pred samu konferenciju izašao u jednom sarajevskom časopisu, doduše pod nešto manje pretencioznim naslovom od konferencijskog, ali s identičnim sadržajem. Takav postupak nije tretiran kao incident, iako je to bio, i lahko je izignoriran od organizatora, a cijeli skup predat je ubrzanom zaboravu, baš onako kako se to i inače u savremenoj bosanskoj akademskoj zajednici najčešće radi, zvučnim najavama novih kapitalnih i epohalnih naučnih projekata. Moje primjedbe i sugestije tako su ostale nepotrebne, a zgodna prilika da se skrene pažnja na potencijalnu produktivnost multipersepktivnog pristupa fenomenu Drašković ostala je neiskorištena. Nedavni ponovni susret s Draškovićevom novijom literaturom i mlako neartikulirana reakcija bošnjačke sredine na nju, potakli su me da ovim tekstom pokušam iskreirati još jednu takvu priliku.

Prije gotovo pola stoljeća Vuk Drašković jeste davao veliki doprinos jačanju srpske nacionalne ideologije i bio protagonist ekstremne nacionalističke politike. Snaga njegovog ideološkog utjecaja i momentum sile njegovog političkog uspona proisticali su iz uspjeha i popularnosti njegovih romana. U romanu “Nož” on je svoj osebujan književni talenat (zlo)upotrijebio tako što je vješto probrao kiselo grožđe najprizemnije i najprimitivnije srpske nacionalističke mitomanije i grubo ga, haman nogama obuvenim u srpske žandarske cokule, izgnječio i iscijedio u toksičan literarni napitak od kojeg su njegovi sunarodnici u velikom broju gubili razum i padali u zlokoban šovinistički zanos.

To je, još i više nego njegovo praktično političko djelovanje, davalo doprinos radikalizaciji međunacionalnih odnosa i posljedičnom stradanju stanovništva tokom agresivnih ratova koje je Srbija vodila u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Njegova odgovornost, i kao pisca i kao političara, po tim pitanjima je neupitna, i nikako ne smije biti zaboravljena. Ali, Draškovićeva lična i književna klasifikacija isključivo kao izvora ekstremnog srpskog nacionalizma i inspiratora zločina počinjenih 90-ih godina prošlog stoljeća, i njena neopoziva petrifikacija, koliko god bila tačna u vremenu na koje se odnosi, ipak isključuje neke bitne dinamičke elemente iz cjeline slike.  

Ubrzo nakon početka postjugoslavenskih ratova, kada je nasilje eskaliralo i masovni zločini postali evidentni, Drašković je počeo mijenjati svoje stavove prema srpskoj nacionalnoj politici i njenim ciljevima i sredstvima. Taj otklon je u njegovoj praktičnoj političkoj djelatnosti s vremenom bivao sve izraženiji i radikalniji, za šta je plaćao veliku cijenu kroz konstantan pad političke popularnosti. Od nesumnjivog vođe demokratske opozicije i lidera najbrojnije antimiloševićevske političke stranke, postepeno je dospio na srpsku političku marginu.

Tipično za Draškovića, ova politička transformacija sinhrono je dobijala svoj izraz i u njegovim knjigama. Usudio bih se reći da je u tom procesu, barem što se mene kao čitatelja tiče, i njihova književna vrijednost rasla. Njegov roman “Monah Hokaj”, koji je iz štampe izašao 2023. godine, zatvara taj razvojni krug i dovršava najvažniji smisao jedne značajne ideološke, političke i umjetničke evolucije.

Glavni junak romana, Hercegovac imenom Simon Olujić, po okončanju studija historije u Sarajevu kontaktira s američkom četničkom emigracijom i dobija poziv da tamo ode na postdiplomski studij. Tu se, a kako bi drukčije i moglo biti u Draškovićevom životu, politici i literaturi, umiješa UDB-a, koja hapsi i svojim metodama lomi mladića da odustane od te namjere. Zatim se u priči pojavljuje njegov ujak, inače visoki oficir UDB-e iz Beograda, koji ga oslobađa zatvora i kao snajperistu regrutira u specijalnu jedinicu, jednu od onih koje su za ostvarenje svojih nacionalnih i velikodržavnih planova uoči rata pripremale srpske vojne i policijske strukture.

Zbog svoje ubitačne preciznosti stiče nadimak Hokaj (od engleskog: hawk's eye) – Oko sokolovo. Obukom UDB-e dehumaniziran i sveden na bespogovornog izvršitelja naredbi, te moralno prepariran nacionalističkom propagandom od dostojanstvenika pravoslavne crkve, političara, umjetnika i drugih kreatora nacionalne ideologije, ovaj Simon-Hokaj postao je brutalni ubica, koji od početka Opsade Sarajeva ubija njegove građane, muškarce, žene i djecu bez razlike i bez trunke griže savjesti. Zbog toga među Srbima biva hvaljen i slavljen.

Preokret nastaje kada, slušajući na Palama izvještaje Televizije Bosne i Hercegovine, shvati da je tog dana pucajući sa Špicaste stijene na Baščaršiji ubio svoju predratnu ljubav i njihovog sina, za kojeg do tada nije ni znao da postoji. Doživljava potpun psihički slom i biva smješten u psihijatrijsku bolnicu u Beogradu, u kojoj ostaje sve dok ne počnu stizati najave da ga je Haški tribunal optužio za ratne zločine koje je počinio u Sarajevu. Tada ga Srpska pravoslavna crkva preuzima iz beogradske ludnice i skriva u svojim manastirima u Crnoj Gori. Tako postaje lažni mohah Hokaj, naslovni lik romana, a snajperistu Simona Olujića uskoro proglašavaju mrtvim i insceniraju njegovu sahranu u rodnom hercegovačkom selu.

Osim snažne introspekcije kojom glavni junak preispituje svoj život, pred nama u ovoj priči, sigurnom pripovjedačkom rukom vođene, promiču neimenovane ali prepoznatljive osobe i institucije, za koje bolje obaviješteni čitaoci znaju da su imale bitnu ulogu u ratovima, ratnim zločinima i njihovom prikrivanju. U Draškovićevom djelu, što umjetničkom imaginacijom, što piščevim poznavanjem stvarnih ljudi na osnovu kojih su književni likovi nastali, prikazani su tako da im možemo pristupiti s neočekivanih strana i steći uvide koji na drugi način ne bi bili mogući. Pisac i sam sebe uvodi u tu galeriju, tako što negdje na početku Hokajeve ispovjedi, koja je ustvari jedan stenogram suđenja samom sebi, glavni junak spominje pisca čije su knjige po Hercegovini budile srpsku nacionalnu svijest, a na kraju odlučuje da njen rukopis pošalje upravo njemu. Priča obuhvata i boravak u Ukrajini, gdje mitropolit šalje Hokaja daleko od dometa onih koji tragaju za ratnim zločincima, s uputom da ostane što duže i da pronađe dokumente o postojanju i sudbini mitske Nove Srbije.

Kad uvidi da su preuzete uloge i započeti procesi u samoj Ukrajini i u odnosu na Rusiju, po obrascima i ideološkoj logici, zapanjujuće identični onome što se prethodno događalo u njegovoj zemlji, Hokaj shvata da će se na isti način ponoviti i zločini i nesreće, i vraća se manastirskoj osami u brdima Crne Gore. Nakon smrti crnogorskog mitropolita, koji je bio njegov pokrovitelj i zaštitnik u skrivanju od međunarodnog suda, Hokaj odlučuje da se vrati u rodno selo u Hercegovini i dovrši suđenje sebi i svojoj ratnoj prošlosti. Presuda je smrtna, a prije njenog samoizvršenja lažni monah vraća se svom pravom identitetu i s ovog svijeta odlazi pod svojim imenom.

Priča biva privedena kraju u ozračju jednog više nego jasnog uvjerenja da veliki nacionalni ciljevi i velikodržavni planovi, koji su oduvijek podrazumijevali odljuđivanje i ogrezlost u zločinima onih koji su na sebe preuzimali njihovu realizaciju, i podrazumijevat će to zauvijek, nisu ni sveti, ni neophodni u životima naroda u ime kojih se snuju i kuju. Presuđujući sebi, junak Draškovićevog romana izriče neopozivu presudu i ovim planovima i njihovim planerima i izvršiteljima. U odnosu na završetak romana “Nož”, gdje udaljena zvona sa sarajevskih crkava onomatopejski zvone zvukom otegnutog izgovora riječi nož, kao zloslutna najava nastavka međusobnih istrebljenja, i gdje se uopće ne dovodi u pitanje čitav smisao tih iracionalnih cikličnih antagonizama, “Monah Hokaj” je svojim završetkom nedvosmislen i jasan: zlo treba prestati, odnose među narodima treba na drugi način urediti, od nacionalnih projekata koji generiraju zlo i vode njihovoj dehumanizaciji treba odustati.

I tu smo konačno na mjestu na koje nas nijedan nacionalno jasno profiliran plod srpske kulture, umjetnosti i nauke nikada ranije nije doveo. Ne samo svi “srpski građanski politički pokreti i ljudi”, koji su se, kako navodi Vasa Čubrilović, osnovnih ideja širenja srpske države i nacije držali cijelim tokom 19. i 20. stoljeća, već ni srpski umjetnici, mislioci i duhovnici, svi zajedno i u kontinuitetu, nikada nisu prešli liniju upitnosti planova guslanih i pripjevavanih u Prvom srpskom ustanku, artikuliranih u Garašaninovom programu spoljne i nacionalne politike Srbije, mapiranih u idejama Srpskog kulturnog kluba i njegovih ratnih izdanaka “Homogene Srbije”, građenih na imperativu “Svi Srbi u jednoj državi”, zahtijevanih kao “Jugoslavija kakva je moguća”, i na kraju snivanih kao nekakav metastazični “Srpski svet”. Relevantne primjere teško bi bilo identificirati i na malobrojnoj anacionalnoj i antinacionalnoj srpskoj duhovnoj margini. Povremeni individualni kritički diskursi odnosili su se na vrlo različite aplikativne aspekte, na komparativne prednosti i nedostatke izvedbi u pojedinim historijskim periodima, ne referirajući se na suštinu nacionalne ideologije.

Upravo ovdje nas je svojom literaturom doveo Vuk Drašković, onaj isti pisac čije su knjige budile srpsku nacionalnu svijest i podgrijavale zapretane nacionalne animozitete, i onaj isti političar čija je zvijezda visoko zasjala u nacionalističkoj opoziciji vladajućem komunističkom režimu u Srbiji, da bi zatim ugasla u njegovom otklonu od zločinačke politike koju je taj režim poveo u ime srpske nacije. Drašković se nikada nije odrekao nijednog svog romana, niti je odbacio ideje svoje zrele političke faze, i ni na koji način nije moguće osporiti njegovu nacionalnu određenost i relevantnost u okvirima srpske nacionalne kulture. Nijedna historija srpske književnosti neće moći zaobići opus Vuka Draškovića. Time je značaj ovog duhovnog miljokaza upravo epohalan, što bošnjački viktimološki puritanci sasvim previđaju okamenjujući značenje njegove početne umjetničke i političke faze kao definitivne u odnosu na Bošnjake.

Istovremeno se previđa i činjenica da takva poruka napokon otkriva mjesto na duhovnoj mapi historijskog saputništva bošnjačkog i srpskog naroda na kojem je moguć početak realne nade u njihov historijski dogovor, koji je jedina alternativa obnavljanju sukoba i teških stradanja. Bez odricanja od nacionalnih planova, koji u krajnjem ishodu podrazumijevaju srpsku hegemoniju i ne računaju s punim državnim suverenitetom Bosne i Hercegovine, makar dopuštali dijalog s predstavnicima Bošnjaka, nije moguće postići efektivan i trajan dogovor. To nije bilo moguće u historijskoj epizodi liderstva Spahe i Stojadinovića, jednako kao ni u izvedbi Zulfikarpašića i Miloševića. Nije moguć dogovor ni s nadobudnim Vučićem, sadašnjim srpskim liderom, mimo ovakve polazne osnove i bez njegove istinske katarze u odnosu na politiku u koju je vjerovao tokom 90-ih i čiji kredo je izricao prijetnjom o ubijanju sto muslimana za jednog Srbina. Prijetvorno prešutkivanje stvarnih političkih uvjerenja i preimenovanje planova nacionalne politike, nisu osnova za historijski dogovor.

Naravno, bilo bi preoptimistično očekivati da bi jedan roman ili bilo koja druga književna forma, iz bilo čijeg pera da su izašli, sami za sebe mogli biti polazna osnova razgovora legitimnih i relevantnih predstavnika srpskog i bošnjačkog naroda. Ali jedna dalekosežna umjetnička i duhovna poruka, poput ove apostrofirane u Draškovićevom najnovijem romanu, može i treba dati doprinos artikulaciji platforme oko koje bi se mogla okupiti obostrano reprezentativna struktura sposobna da unaprijedi taj proces, vjerovatno ne isključivo u formi političkog, već i nekakvog šireg kulturnog i društvenog dijaloga, iz kojeg bi napokon počela proisticati perspektiva beskonfliktne budućnosti i dobrosusjedske i prijateljske saradnje dvaju naroda.

Sve su prilike da će nam za takvo oživotvorenje nade koju je nagovijestio pozni Drašković, ako je uopće i dočekamo, trebati još mnogo strpljenja. Također i u pogledu očekivanja da bi Vukova literarna evolucija mogla naglo promijeniti i ćud ljubitelja njegovih ranih radova, i označiti kraj destruktivnog utjecaja koji oni još imaju u velikom dijelu srpske populacije. Nedavno je bosanski politički kulak Milorad Dodik na društvenim mrežama upravo insertima iz filma “Nož” pozivao Bošnjake da se vrate pravoslavlju i u krilo srpske nacije, i u tome sugerirao rješenje bosanskohercegovačke krize, koju je upravo on eskalirao svojim kriminalnim i separatističkim djelovanjem. Takve političke zloupotrebe ove književnosti mogu se očekivati još zadugo, a promjene mogu uslijediti samo kao rezultat eventualnog produženog trajanja ovdje prizivanih pozitivnih trendova. Zbog Dodika i sličnih malignih pojava ne treba gubiti nadu i odustajati od nastojanja da se krene dalje od Draškovićevog miljokaza na duhovnoj mapi nacionalne koegzistencije na Balkanu, dalje od cikličnih sukoba, prema miru i saradnji.

A ako toga ne bude, i ne bude spremnosti za dijalog i sporazum? Pa ništa, vjerovatno zbog toga neće nastupiti smak svijeta, i nećemo nestati ni mi, ni Srbi. Što bi rekao anamon Matija Bećković – ćeraćemo se, nadmudrivat ćemo se, vjerovatno i ratovati, i tako još dugo, iako možemo i drukčije i bolje. Gledano iz bošnjačke perspektive, optimistički nagovještaji i nade koji ukazuju na mogućnosti dijaloga i historijskog sporazuma sa Srbima, čine još prečim i realnijim otpočinjanje takvog pacifikacijskog procesa i u saradnji s Hrvatima, narodom od kojeg nas dijele nesravnjivo tanji sedimenti međusobno prolivene krvi. I s njima možemo i drukčije i bolje.

A i trebali bismo.