Iako je značajan element, kako Turska priznaje, postojanje PKK-a ne mora biti odlučujuće za razvoj borbe kurdskog naroda. Zapravo, posljednjih godina pojavila se niz horizontalnih organizacija i mreža koje olakšavaju sudjelovanje i smanjuju ulogu stranačke organizacije, barem u teoriji, na ulogu puke ideološke reference

Održavanje Kongresa PKK u gotovo rekordnom vremenu, kao i odluka o napuštanju aktivnosti i raspuštanju, nisu događaji koji su iznenadili nas koji desetljećima podržavamo kurdski pokret. Znamo da je kult ličnosti predsjednika Abdullaha Ocalana teška crvena linija koju je izazovno osporiti. S obzirom na to, nakon njegovog govora prošlog februara u kojem je najavio da je PKK ispunio svoju svrhu i da je preostalo samo organizirati njegovo raspuštanje, bilo je samo pitanje vremena kada će ovaj prijedlog postati stvarnost.

Možda je ono što je najviše privuklo pozornost bilo odsustvo informacija o temama koje su zapravo raspravljane na Kongresu u kontekstu značajne regionalne nestabilnosti. Čini se jasnim da izvan službenih objava mora postojati intenzivna aktivnost među različitim kontaktima, kako političkim tako i diplomatskim, koji se vrte oko trenutnih uslova za stvarni razvoj mirovnog procesa s konkretnim sadržajem.

Iako je značajan element, kako Turska priznaje, postojanje PKK-a ne mora biti odlučujuće za razvoj borbe kurdskog naroda. Zapravo, posljednjih godina pojavila se niz horizontalnih organizacija i mreža koje olakšavaju sudjelovanje i smanjuju ulogu stranačke organizacije, barem u teoriji, na ulogu puke ideološke reference.

Vrijedi podsjetiti da je s padom Sovjetskog Saveza započeo proces refleksije unutar PKK-a, u kojem su poduzeti koraci za promjenu nekih aspekata koji su povezivali njegov imidž i organizacijski model s marksističko-lenjinističkom tradicijom iz doba Hladnog rata. Tako je islamska religija, koja je igrala vrlo marginalnu ulogu u životu PKK-a, počela dobivati određeno mjesto u praksi stranke, baš kao što je tradicionalna slika srpa i čekića zamijenjena plamtećom bakljom, koja je bila bliže povezana s ulogom vatre u predislamskim tradicijama regije ili s Nevruzom, novom godinom u perzijskom kalendaru, kurdskim nacionalnim danom.

Moglo bi se reći da je do otmice/hapšenja Ocalana 1999. godine PKK prolazio kroz vlastitu ideološku obnovu, vrlo polako i u skladu s uvjetima kraja prošlog stoljeća. Razvoj njegove obrane tokom suđenja u Turskoj omogućio je dublje istraživanje promjena koje su već bile u toku, do te mjere da je stvorena takozvana nova paradigma.

Ova paradigma, barem u teoriji, prekinula je s ključnim elementima prošlosti – politikom odozgo prema dolje, centralizacijom, personalizmom i militarizmom – i otvorila put razdoblju obilježenom otvorenijim i participativnijim modelom koji je učvrstio niz promjena poput istaknutosti mladih i žena, uključivanja ekoloških referenci i napuštanja starih dogmi.

Ove su se promjene odrazile na pokušaj promjene odnosa između PKK-a i turske države. U tu svrhu, PKK je brzo raspušten i zamijenjen KADEK-om (Kongres za slobodu i demokratiju u Kurdistanu). Time se namjeravalo produbiti unutarnje promjene i otvoriti mogućnost pregovora s turskom državom. Međutim, ova se otvorenost ubrzo suočila s ograničenjima nametnutim kako u Turskoj tako i na Zapadu: PKK, KADEK i druge kurdske organizacije proglašene su nezakonitima i dodane na popis terorističkih organizacija.

Sve je to rezultiralo kontradiktornim bilansom. PKK je pokrenuo novu orijentaciju, demokratski konfederalizam. Time je uspio riješiti krizu koja je potresla organizaciju nakon Ocalanova uhićenja, ali nije uspio otvoriti nikakav put za pregovore s turskom državom. Stoga je odlučeno ponovo usvojiti naziv PKK kao rezultat procesa obnove. Ova nova utopija dala je obnovljeni zamah procesu koji je zapao u krizu nakon hapšenja i suđenja vođi.

Tokom Ocalanovog boravka u zatvoru, bilo je naizmjeničnih razdoblja kontakata s turskom vladom i razdoblja prekida s izolacijom u samici. Tako je između 2008. i 2010. godine postojalo de facto primirje. Godine 2013. pokrenut je proces pregovora, koji je bio uzdrman razvojem građanskog rata u Siriji i ubrzo nakon toga prekinut. Razmjene i komunikacije nastavljene su, što je dovelo do Ocalanove službene izjave iz zatvora u februaru 2025.

Uporedo s krajem Hladnog rata, pokrenuti su različiti međunarodni procesi pregovora s ciljem okončanja nekih sukoba koji su tinjali tokom ere vojnih blokova. Da spomenemo neke od najznačajnijih, to su bili procesi povezani s Esquipulas sporazumima u Srednjoj Americi, koji su utrli put izborima u Nikaragvi 1990.; Chapultepec sporazumi, koji su okončali rat u El Salvadoru; te, ubrzo nakon toga, oni koji su utjecali na Gvatemalu i doveli do demobilizacije gerilske skupine URNG.

Možda su najupečatljiviji procesi oni koji su se odvijali u Kolumbiji tokom posljednjih trideset godina. Unatoč svim njihovim ograničenjima, prvi je bio onaj koji je zahvatio M-19 i druge manje organizacije 1991. godine. S druge strane, FARC je razvijao uzastopne procese primirja, pregovora i prekida od 1990-ih do potpisivanja Havanskih sporazuma 2016. Čak je i ELN, kojeg se smatra grupom najotpornijom na pregovore s vlastima, učestvovao u kontaktima i razmjenama s trenutnom kolumbijskom vladom od 1990-ih, koji su se odvijali u Njemačkoj, Španiji i na Kubi.

Sve ovo ima za cilj prenijeti ideju da otvaranje ozbiljnog procesa pregovora usmjerenog na konačnu demobilizaciju i napuštanje oružane borbe podrazumijeva otvaranje produženih razdoblja koja mogu proći kroz faze stagnacije i druge faze napretka u pregovorima. Svaki slučaj ima svoje posebne karakteristike, i metode jednog procesa ne moraju nužno biti korištene za drugi proces izvan uporednog okvira.

Primjeri se mogu proširiti onima koji su se razvijali na drugim geografskim širinama (Mindanao na Filipinima ili Aceh u Indoneziji), čak i dosežući Evropu s primjerom Sjeverne Irske i Sporazuma na Veliki petak, govoreći samo o onim procesima koji su dosegli konačni sporazum o demobilizaciji. Baskijski slučaj može biti posebno zanimljiv za kurdski pokret, jer uključuje proces odricanja i raspuštanja koji španska država nije priznala.

U poređenju s njima, čini se da je PKK ušao u novu fazu bez, do sada, ikakvih uzvratnih koristi. Postoji osjećaj žurbe (ili iscrpljenosti?) na kurdskoj strani, željne otvaranja nove faze kada vladina strana jedva da je napravila potez. Prekid Ocalanove izolacije i njegova izjava utrli su put novom razdoblju koje, za kurdski pokret, uključuje proces pregovora.

Bez ikakvih konkretnih postignuća od strane turske države, objavljeno je napuštanje oružane borbe i raspuštanje organizacije. Kao što je dobro poznato, u politici je važno ono što se vidi, kao i aspekti koji nisu odmah očigledni. Stoga će biti korisno promatrati razvoje događaja u bliskoj budućnosti kako bi se napravila točnija procjena koraka o kojima saznajemo.

U svakom slučaju, to ne bi trebalo spriječiti postojanje brojnih pitanja o evoluciji kurdskog pokreta, regionalnoj stabilnosti i sumnjama u vezi s učvršćivanjem napretka koji je pokret postigao u posljednjih nekoliko desetljeća.

Prvo pitanje tiče se jesmo li svjedoci pokušaja integriranja kurdskog pokreta u politički sistem Turske. Ako je ova hipoteza moguća, bile bi potrebne značajne promjene, koje, barem u neposrednoj budućnosti, još nisu vidljive: značajne pravne izmjene koje bi utjecale na trenutni ustavni okvir, kao i učinkovito priznavanje prava na okupljanje, izražavanje, udruživanje, priznavanje kulturne raznolikosti i oslobađanje hiljada političkih zatvorenika, da spomenemo samo neke.

Erdoganova želja da ostane na vlasti po svaku cijenu mogla bi pogodovati ovoj ideji, koja zahtijeva doprinos nacionalističke krajnje desnice (MHP) i presretanje sekularne i kemalističke CHP, koja je do prije nekoliko godina bila temelj na kojem se temeljio turski režim. Razvoj ovog pristupa dao bi posebnu istaknutost parlamentarnom grupom DEM.

Druga zabrinutost tiče se evolucije Sirije nakon pada Ba'ath režima Bašara al-Assada. Sve sugerira da smo ušli u fazu u kojoj će doći do podjele sfera utjecaja unutar Sirije, sjever za Tursku i jug za Izrael. Kako će se kurdski pokret prilagoditi ovoj novoj stvarnosti ostaje nepoznanica. Desetljećima su osuđivane kolonijalna podjela regije i stvaranje umjetnih granica. Sada imamo na horizontu znakove promjena koje bi bile nametnute trijumfom cionističkog kolonijalnog projekta, scenarij koji do nedavno nije bio predviđen u političkim analizama. Kurdski pokret će morati balansirati kako bi poboljšao svoju poziciju u Turskoj bez odustajanja od onoga što je postignuto u sjeveroistočnoj Siriji.

U novom sirijskom scenariju, problem kako će se političke stvarnosti generirane kurdskim pokretom izvan Turske uklopiti mora biti riješen: slučaj Rojava i Autonomna uprava sjeveroistočne Sirije (AANES). Paradigma demokratskog konfederalizma poslužila je za organizaciju kurdskog područja Sirije, proširujući se na geografsko područje koje nadilazi strogo kurdski teritorij (Rojava). Još uvijek je paradoks da je vodstvo pokreta smješteno u Turskoj, ali se njegov politički entitet razvio u inozemstvu. Spoj ova dva dijela mogao bi dovesti do tenzija.

Nestanak PKK-a kao političkog okvira mogao bi imati ograničene posljedice sve dok pankurdski projekt Zajednice Kurdistana (KCK) ostaje alternativa, pružajući prostor za jedinstvo i konvergenciju među organizacijama koje podržavaju ideju konfederalizma iz bilo kojeg dijela trenutno podijeljenog Kurdistana. Izrada novog ustava za Siriju i potreba za novim pravnim okvirom u Turskoj trebala bi se iskoristiti kao prilika za traženje načina za održavanje prekograničnih odnosa između različitih dijelova kurdskog teritorija.

Jedan element posebne zabrinutosti je postojanje okvira garancija za poštivanje bilo kakvih hipotetskih sporazuma koji se mogu postići, koji bi, između ostalog, trebali predvidjeti međunarodno priznanje za njihovu provjeru. U februaru, nakon Ocalanove izjave, govorilo se o početku novog razdoblja političkih pregovora. Tri mjeseca kasnije, ovaj proces nije ostvaren. Kurdski pokret nastavlja govoriti o potrebi insistiranja s raznim evropskim vladama da izvrše pritisak na Erdogana kako bi se dao stvarni sadržaj procesu koji nije započeo unatoč koracima koje je poduzeo PKK. Hitna zadaća bit će stvaranje međunarodno priznate grupe zadužene za osiguravanje poštivanja bilo kakvih sporazuma koji se mogu postići.

Posebno regionalno značenje imat će razvoj procesa demobilizacije i odricanja od oružane borbe. Za sada, u odsutnosti konkretnih sporazuma, mogli bismo govoriti o naglašenom pomaku udesno diljem cijelog Bliskog istoka. Do sada se činilo da je kurdski pokret jedina sekularna sila predana transformaciji političkih i državnih stvarnosti u regiji. S cionističko-džihadističkom vladom u Izraelu i hegemonijom različitih islamskih pokreta u arapskim zemljama regije, nada za sekularnu i emancipatornu moć ležala je u predanosti kurdskog pokreta i ulozi dodijeljenoj ženama, kolektivnom subjektu potlačenom od strane svih političkih aktera u sukobu. Utjecaj koji mogući sporazumi mogu imati na ovu stvarnost tek treba vidjeti.

U svakom slučaju, postoji jedan element koji vrijedi razmotriti izvan raspuštanja PKK-a. Kurdski narod postoji i postao je politički akter kojeg se mora uzeti u obzir prilikom analize problema koji utječu na države koje su dijelile Kurdistan više od stoljeća. Svaka od kriza koje su pogodile regiju, a bilo ih je mnogo, imala je odjeka u kurdskim područjima. Kurdske političke aktere, ne uvijek dobro povezane jedne s drugima, učvrstili su svoju prisutnost, a njihova prisutnost protegnut će se izvan demobilizacije koju je najavio PKK.

Putanja kurdskog pokreta u cjelini obilježena je različitim trenucima prkosa i pobune protiv država koje podupiru podjelu uspostavljenu nakon završetka Prvog svjetskog rata. Nema odustajanja od osporavanja kolonijalne podjele, granica koje su nastale Sporazumom iz Lausanne, niti ima odustajanja od ljevičarskog porijekla pokreta koji je nastao u Bakuru (turskom Kurdistanu) 1970-ih, što mu daje radikalan i transformativan identitet koji ima pola stoljeća borbe i političkog iskustva iza sebe.

(IZVOR: Tino Brugos, član uredničkog kolegija magazina Viento Sur)