U okviru manifestacije “Otvorena sedmica Jerusalema”, posjetioci su mogli kročiti u dvije rijetko dostupne svetinje, Katedralu svetog Jakova u Armenskom kvartu i Sirijsku crkvu svetog Marka, smještene u srcu Starog grada. U armenskoj katedrali još uvijek se misa oglašava udaranjem drvenog malja, tradicijom iz vremena kada su Osmanlije zabranile zvona. U sirijskoj crkvi, pak, čuva se mjesto koje se smatra lokacijom Posljednje večere

Za razliku od prošlih vremena, u moderno doba nije nužno prolaziti kroz Jafska vrata da bi se ušlo u Armenski kvart, jedan od četiri dijela Starog grada Jerusalema. Može se doći i obilaznicom, ulicom Omara ibn al-Khattaba. Ipak, ta vrata iz 16. stoljeća, s teškim metalnim krilima sada prekrivenim naljepnicama s likovima mladih Izraelaca poginulih u ratu u Gazi ili na festivalu Nova, ostaju simbolični ulaz u drevno utočište i kolijevku vjere miliona ljudi širom svijeta.

Upravo tu susrećem Sharon Regev, vodiča koja će mi pokazati dva sakralna bisera armenskog i sirijskog hrišćanstva u Jerusalemu, Katedralu svetog Jakova i Sirijsku crkvu svetog Marka. U rukama drži plastificiranu fotografiju britanskog generala Edmunda Allenbyja, snimljenu 1917. godine dok prolazi istim tim vratima nakon poraza Osmanlija u Prvom svjetskom ratu.

Allenby, kao vjernik, tada je sjašio s konja i u Stari grad ušao pješice, iz poštovanja prema svetosti mjesta. “Uđite s istim osjećajem poniznosti”, kaže Regev dok nas vodi kroz uske ulice koje mirišu na kamen i tamjan.

Regev, diplomantica s trideset godina iskustva i bivša direktorica Odjela za međureligijske odnose izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, vodi nas kroz dio Jerusalema koji se prostire na najmanjoj površini, ali ima neprocjenjivu duhovnu težinu. “Jerusalem nema sličnog mjesta u svijetu. Kultura, vjere, historija, sve je ovdje isprepleteno”, kaže dok prolazimo pored malenih radionica i dvorišta u kojima se igraju djeca.

Objašnjava da Stari grad dijele četiri kvarta: najveći je muslimanski, s oko 30.000 stanovnika; zatim kršćanski s oko 6.000; jevrejski, koji je ispražnjen 1948. i obnovljen nakon 1967., s oko 4.500 stanovnika; te najmanji, armenski, s oko 3.000 duša.

Kod neuglednih metalnih vrata preko puta male prodavnice, stariji crkveni čuvar otključava teška gvozdena vrata armenskog manastira. “Još od vremena Osmanlija, zabranjeno je unošenje oružja u manastir, a nismo plaćali ni poreze,” objašnjava. “Unutra nema struje, samo svijeće. Vrata se otvaraju u pet ujutro, a zatvaraju u ponoć.” Ulazimo u labirint kamenih hodnika s nišama i šarenim mozaicima. Zidove krase držači za svijeće doneseni iz Armenije, a na kraju hodnika otvara se tiho dvorište okupano suncem, potpuno odvojeno od gradske vreve. Kroz njega prolazi sveštenik u crnoj halji s kapuljačom u obliku šiljka. Na pitanje Sharon o značenju kape, odgovara: “Predstavlja vrh planine Ararat, simbol Armenije, mjesta gdje je, prema tradiciji, pristala Nojeva arka.”

Regev podsjeća da je Armenija prva država koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju. Nakon Prvog svjetskog rata, u ovaj kvart stigle su hiljade izbjeglica koje su bježale od masakra nad Armencima. Pokazuje nam zdravstveni centar koji i danas služi zajednici te zgrade u kojima žive i sveštenici i svjetovni stanovnici, potomci prvih izbjeglica. “To je mali grad unutar grada”, kaže.

U daljini se začuje udaranje drvenim maljem o stub, znak da počinje misa. “U doba Osmanlija, crkvama je bilo zabranjeno zvoniti”, objašnjava Regev, “pa je ova tradicija ostala do danas.”

Unutrašnjost Katedrale svetog Jakova je čudo umjetnosti: plavo-bijeli mozaici, zlatni detalji, uljane slike i nizovi kandila, dok kristalni lusteri vise iznad bogato tkanih ćilima. Sveštenik kleči pred oltarom, a s bočne galerije mladi đakon pjeva molitve na staroarmenskom. Sve odiše tišinom i poštovanjem.

Regev ne ulazi u osjetljive teme odnosa između izraelskih vlasti i armenske zajednice, uključujući sporove oko zemljišta i napade ekstremista na svećenike. “Kao vodič, držim se historije i kulture,” kaže. “Deklaracija nezavisnosti obećava slobodu vjeroispovijesti i pristup svim svetim mjestima, i to zaista danas postoji u Jerusalemu.” Kaže da za izraelske posjetioce, većinom Jevreje, ovakvi obilasci često predstavljaju otvaranje očiju: “Mnogi nikada nisu razmišljali o tome kako kršćani doživljavaju Svetu zemlju. Kada to shvatimo, naše razumijevanje Jerusalema postaje bogatije.”

Nakon obilaska armenske svetinje, idemo nekoliko minuta dalje, do Sirijske crkve svetog Marka. Dočekuje nas đakon Mišel Zanbil, sedamdesetogodišnjak vedrog lica koji Sharon grli kao staru prijateljicu. Ubrzo nas uvodi u donju dvoranu gdje grupa hodočasnika iz Indije prisustvuje misi. “U indijskoj državi Kerala ima oko dva i po miliona sirijskih kršćana,” objašnjava Zanbil, “koje je još u prvom stoljeću preobratio sveti Toma.”

Sjedimo na drvenim klupama u sali isklesanoj u kamenu. Na pitanje koliko je crkva stara, smije se i odgovara: “Prva građevina podignuta je u 1. godini prije nove ere.” Prema sirijskoj tradiciji, ovdje se održala Posljednja večera, pranje nogu apostolima i događaj Duhova. Na spratu iznad nalazi se prostorija s natpisom na sirijskom jeziku uklesanim u kamen, otkrivenim 1940. godine, koji kaže da je to bio dom Marije, majke Marka Evanđeliste. Iza baršunaste zavjese blista zlatni oltar koji je nedavno restauriran u saradnji s meksičkim umjetnicima.

Sirijska zajednica u Jerusalemu je mala, između 100 i 150 porodica u gradu i još oko 500 u Betlehemu. “Moj narod je preživio progon”, kaže Zanbil. “Roditelji su mi iz Turske, ali su izbjegli zbog vjere. Djed i amidža ubijeni su u Sayfu, tokom tih pogroma u Prvom svjetskom ratu ubijeno je više od pola miliona sirijskih kršćana.

Zanbil već šest decenija služi crkvi. “Nisam zaređen, ali crkva mi je u krvi”, kaže i izvlači drvene krstiće koje dijeli indijskim hodočasnicima. Nakon godina teške situacije i pada broja posjetilaca, turisti se polako vraćaju, a crkva planira otvoriti mali muzej s vlastitim blagom. “Obnavljanje je Božiji plan, da se vratimo vjeri, da budemo bolji jedni prema drugima”, govori dok pokazuje nove svjetiljke koje će uskoro zasjati iznad oltara. “Ovdje možete osjetiti komad raja.”

IZVOR: Haaretz