Agresija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran ubrzano prerasta u regionalni sukob s rastućim brojem civilnih žrtava i sve dubljim političkim podjelama na Zapadu. Dok Washington i Tel Aviv insistiraju na vojnom pritisku, španska vlada otvoreno osporava legalnost napada i pokušava okupiti evropske države oko politike deeskalacije

Rat između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana ušao je u novu, opasniju fazu. Ono što je počelo kao niz koordiniranih zračnih udara pretvorilo se u regionalni sukob čije posljedice već sada prelaze granice jedne države ili jednog fronta. Broj poginulih raste iz sata u sat, političke pozicije se zaoštravaju, a međunarodni poredak ponovo pokazuje koliko je krhak kada velike sile odluče djelovati mimo institucija koje bi trebale garantovati stabilnost.

Prema podacima iranske državne televizije, koja se poziva na Crveni polumjesec, od početka napada poginulo je oko 555 ljudi u Iranu. Samo u posljednjim satima dvadesetak osoba izgubilo je život u Teheranu, dok je u južnoj provinciji Fars poginulo još najmanje 35 ljudi. Ukupan broj žrtava u širem regionu sada se procjenjuje na oko 600. Radi se o brojci koja vjerovatno nije konačna i koja jasno pokazuje da sukob više nije ograničen na vojne ciljeve, nego zahvata i civilnu infrastrukturu i urbane centre.

Istovremeno, rat se širi i geografski. U Libanu je premijer Nawaf Salam objavio potpunu zabranu svih vojnih aktivnosti Hezbollaha i napada pokrenutih s teritorije te zemlje. Odluka je uslijedila nakon što je ta šiitska organizacija rano ujutro izvela napad na Izrael, što je izazvalo dvije serije bombardovanja u Libanu u kojima je poginulo više od trideset ljudi. Time je još jednom potvrđeno koliko je granica između lokalnog sukoba i regionalne eskalacije na Bliskom istoku tanka.

Sukob je dodatno dobio međunarodnu dimenziju nakon što je Iran izveo napad dronovima na britanske vojne objekte u Akrotiriju, na Kipru. Taj potez uslijedio je svega nekoliko sati nakon odluke britanskog premijera Keira Starmera da dozvoli Sjedinjenim Državama korištenje britanskih baza za napade na iranske raketne depoe. Teheran je time poslao jasnu poruku da će svaka zemlja koja pruži logističku podršku napadima postati legitimna meta.

Sekretar iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Laridžani izjavio je da njegova zemlja u ovim okolnostima neće pregovarati sa Sjedinjenim Državama. Time su praktično zatvorena vrata diplomatiji u trenutku kada je ona najpotrebnija. U regionu u kojem su tenzije već godinama visoke, ovakav razvoj događaja dramatično povećava rizik od šireg rata.

Dok Washington i Tel Aviv insistiraju na vojnom pritisku, u Evropi su se otvorile duboke političke pukotine. Najglasniji protivnik ovakvog pristupa unutar Evropske unije postala je Španija.

Vlada Pedra Sáncheza jasno je naglasila da ni na koji način ne podržava iranski režim, ali istovremeno smatra da je unilateralna akcija Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua neprihvatljiva. Madrid je pokrenuo intenzivnu diplomatsku inicijativu s ciljem da Evropska unija zauzme čvršći stav protiv eskalacije.

Tokom videokonferencijskog sastanka ministara vanjskih poslova EU, Španija je čak privremeno blokirala usvajanje zajedničkog saopćenja jer je smatrala da je tekst previše blag. Uz podršku Švedske, Irske, Danske i Slovenije, Madrid je pokušao progurati oštriju formulaciju. Uprkos tome, konačni dokument ostao je daleko od onoga što je španska vlada željela.

Razlog je jasan: nekoliko velikih evropskih država ima potpuno drugačiju procjenu situacije. Njemačka je već signalizirala spremnost da, zajedno s Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom, preduzme „neophodne odbrambene mjere“ kako bi se uništile iranske vojne sposobnosti. Italija se, također, nalazi bliže poziciji Izraela i Sjedinjenih Država.

Ova podjela otkriva dublji problem evropske politike: Evropska unija, uprkos svim deklaracijama o zajedničkoj vanjskoj politici, i dalje reaguje fragmentirano kada izbije velika međunarodna kriza.

Španski premijer Pedro Sánchez bio je izuzetno jasan u osudi napada. Po dolasku u Barcelonu na Mobile World Congress upozorio je da je riječ o opasnom presedanu. „Naši strahovi su potvrđeni. Sjedinjene Države i Izrael napali su Iran unilateralno, bez konsultacija s međunarodnom zajednicom“, rekao je Sánchez.

On je naglasio da je iranski režim represivan i da je godinama destabilizirao region, ali da to ne može biti opravdanje za kršenje međunarodnog prava. „Sve ove akcije krše međunarodno pravo, uzrokuju stotine nevinih žrtava i guraju cijeli region u spiralu straha koja će donijeti još veću globalnu nestabilnost. Problem nije samo u sredstvima. Problem je što i cilj i sredstva mogu dovesti do još veće katastrofe“, upozorio je španski premijer.

Sánchez smatra da se svijet nalazi na raskrsnici: između politike sile i politike saradnje. Prema njegovim riječima, Evropa mora jasno izabrati put diplomatije.

Na opasnost eskalacije upozorio je i španski kralj Felipe VI tokom svečanosti otvaranja sajma u Barceloni. On je govorio o „jasnom riziku regionalne eskalacije“ i „nepredvidivim posljedicama“ sukoba.

Kralj je pozvao na maksimalnu suzdržanost u upotrebi sile i naglasio potrebu zaštite civilnog stanovništva. Također je istakao da je diplomatsko rješenje jedini način da se izbjegne haotična situacija i povratak brutalnim obrascima konfrontacije.

U kontekstu sve većeg broja civilnih žrtava, ove poruke imaju posebnu težinu.

Unutar same Španije politička scena je duboko podijeljena.

Ministar vanjskih poslova José Manuel Albares ponovio je da unilateralne akcije SAD-a i Izraela nemaju mjesta u okviru Povelje Ujedinjenih nacija. Prema njegovim riječima, Evropska unija mora insistirati na deeskalaciji, dijalogu i diplomatiji.

Istovremeno je naglasio da Madrid ne zatvara oči pred represijom iranskog režima nad vlastitim stanovništvom, posebno nad ženama i političkim protivnicima. Međutim, smatra da vojni napad nije rješenje.

S druge strane, lider opozicione Narodne partije Alberto Núñez Feijóo zauzeo je znatno drugačiju poziciju. On je indirektno podržao napade, poručivši da je svijet bolje mjesto kada padne tiranski režim.

Prema njegovom tumačenju, dilema je jednostavna: ili se staje uz režim ajatolaha ili uz zapadne demokratije. Takav pristup direktno se sukobljava sa Sánchezovim insistiranjem da je moguće istovremeno kritikovati iranski režim i protiviti se nelegalnom ratu.

Još oštrije reagovali su pojedini članovi vladajuće koalicije.

Druga potpredsjednica vlade i ministrica rada Yolanda Díaz izjavila je da Donald Trump i Benjamin Netanyahu predstavljaju prijetnju globalnoj sigurnosti. Prema njenim riječima, želja iranskog naroda za slobodom ne može se ostvariti bombama.

Díaz je također upozorila da bi rat mogao imati ozbiljne ekonomske posljedice i da će vlada poduzeti mjere kako bi zaštitila radnike ukoliko dođe do šire destabilizacije.

Ministrica za mlade i djecu Sira Rego otišla je i korak dalje, ocijenivši napad kao primjer „logike prava jačeg“. Prema njenom mišljenju, riječ je o imperijalističkoj intervenciji koja potvrđuje opasnu tendenciju da se sila postavlja iznad međunarodnog prava.

Radikalniji dio ljevice otvorio je i pitanje članstva Španije u NATO-u. Liderka Podemosa Ione Belarra zatražila je da premijer objasni kakvu je ulogu u napadima imala američka baza u Roti.

Ako se potvrdi da je baza služila kao ključni logistički centar, upozorila je, Španija bi se mogla naći među potencijalnim metama odmazde. Belarra je ponovila zahtjev svoje stranke da se zemlja povuče iz NATO-a i zatvori strane vojne baze.

Takve izjave pokazuju da rat na Bliskom istoku već ima direktne političke posljedice u Evropi.

U međuvremenu, španski ministar vanjskih poslova pozvao je iranskog ambasadora u Madrid kako bi izrazio protest zbog iranskih napada na zemlje Zaljeva. Albares je zatražio njihovo trenutno obustavljanje, upozorivši da oni ugrožavaju sigurnost oko 30.000 španskih državljana koji žive u regionu.

Ovaj potez pokazuje složenost španske pozicije: Madrid istovremeno kritikuje američko-izraelske napade, ali i iranske vojne operacije.

Sve više analitičara upozorava da se region približava tački s koje povratak više neće biti moguć. Ako sukob uključi Liban, Siriju, Irak i zemlje Zaljeva, posljedice bi mogle biti dramatične – ne samo za Bliski istok nego i za Evropu.

Ekonomski udar, novi izbjeglički talasi, rast terorizma i destabilizacija globalnog energetskog tržišta samo su neki od scenarija o kojima se već govori u diplomatskim krugovima.

U takvom kontekstu postaje jasno zašto pojedine evropske vlade insistiraju na hitnoj deeskalaciji. Međutim, bez jedinstvene evropske strategije i bez spremnosti Washingtona i Teherana da ponovo otvore diplomatske kanale, prostor za takvu politiku sve je uži.

Rat koji je počeo kao pokušaj demonstracije sile sada prijeti da preraste u jednu od najopasnijih kriza posljednjih decenija. A kada se jednom pokrene logika eskalacije, historija pokazuje da ju je izuzetno teško zaustaviti.