Nekada miljenik Zapada i najizgledniji nasljednik libijskog režima, Saif al-Islam Gadafi ubijen je u preciznoj, profesionalno izvedenoj likvidaciji u zabačenom libijskom gradu Zintanu. Njegova smrt zatvara poglavlje jedne političke iluzije: priče o reformatoru koji je trebao modernizirati autoritarni sistem, ali je u presudnom trenutku stao uz oca i zaprijetio „rijekama krvi“. Od loža evropskih opera do godina zatočeništva, od ruskog protektorata do simboličke kandidature za predsjednika, sudbina Gadafijevog sina oslikava haos postrevolucionarne Libije

Zabačeni gradić na planinskoj visoravni sjeverozapadne Libije daleko je od lože u bečkoj Operi, gdje je nekada, uz holivudsku glumicu i model Carmen Electru, sjedio Saif al-Islam Gadafi. Ipak, upravo u Zintanu je prošle sedmice ubijen čovjek koji je godinama slovio za budućnost Libije, razmetni sin diktatora koji je trebao postati reformator.

Saif al-Islam, sin ubijenog libijskog vođe Muammare Gaddafija, ubijen je u vrtu svoje kuće. Prema riječima njegovog advokata, četvorica naoružanih napadača, opisani kao komandosi, izvela su preciznu i profesionalnu operaciju. Pedesettrogodišnji Gadafi mlađi, navodi se, „direktno se suočio“ s napadačima prije nego što je ubijen. Lokalni izvori tvrde da je atentat bio neuobičajeno sofisticiran.

„Ovo nije bio sukob milicija. Napad je bio tempiran, koordiniran i profesionalan. Napadači su znali kada će biti tamo, onesposobili su nadzor, izvršili operaciju i nestali. Takav nivo planiranja isključuje uobičajene milicijske obračune“, rekao je Anas El Gomati, direktor tripolijskog think-tanka Sadeq Institute.

U haotičnom i fragmentiranom svijetu libijske politike, međutim, dok glasine bujaju, nema vjerodostojnih informacija o tome ko stoji iza ubistva. „Motiv je posvuda. Dokaza nema nigdje“, kaže El Gomati. „U Libiji čitamo dimne signale u zemlji u kojoj požar nikada ne prestaje.“

Bio je to sumoran završetak života u kojem je Saif al-Islam postao drugi najmoćniji čovjek u zemlji, odmah iza svog oca. Povjeravane su mu ključne diplomatske misije, a Zapad ga je dugo doživljavao kao prihvatljivo lice libijskog režima.

Družio se s evropskim političkim elitama, naročito u Londonu, gdje je platio milione za luksuznu kuću u Hampsteadu. Njegov odlazak u bečku Operu 2006. godine bio je simbol perioda u kojem je pokušavao Libiju izvući iz međunarodne izolacije. Iako je važio za umjereniju verziju oca, Saif al-Islam nije zazirao od ekstravagancije: posjedovao je dva tigra, nosio skupa odijela, priređivao raskošne zabave i uživao u društvu manekenki. Istovremeno se predstavljao kao iskreni reformator, spreman da postepeno gurne autokratsku porodicu prema demokratskoj budućnosti.

Nije sve ostalo na riječima. Kada je Libija 2003. godine odustala od nuklearnog programa, potez koji je doveo do ukidanja dugogodišnjih sankcija, vjerovalo se da je upravo Saif al-Islam odigrao ključnu ulogu. Zapadu je nudio i pristup libijskoj nafti, uvjeren da će time osigurati povoljne političke i trgovinske aranžmane. Govorio je o potrebi donošenja ustava koji bi garantirao ljudska prava. U potezu koji je razbjesnio sigurnosni aparat režima, pružio je ruku pomirenja islamističkim grupama, što je dovelo do oslobađanja brojnih zatvorenika.

U Britaniji se kretao u krugovima visokog društva. Među njegovim poznanicima bio je i Peter Mandelson, koji se 2009. našao na udaru kritika nakon što je otkriveno da je učestvovao u lovačkoj zabavi s Gadafijem mlađim na imanju lorda Rothschilda. Mandelsonov ured tada je saopćio da on „nikada ne bi ubio fazana“. Saif al-Islam se, prema pisanju medija, sastajao i s princem Andrewom. No, nakon izbijanja libijskog građanskog rata 2011. godine, zapadni prijatelji su se panično distancirali.

Direktor Londonske škole ekonomije Howard Davies bio je prisiljen podnijeti ostavku zbog „grešaka u procjeni“, uključujući prihvatanje donacije od 1,5 miliona funti od Gadafija mlađeg i savjetovanje režima. Univerzitet je potom istraživao i optužbe da je Saif al-Islamov doktorat bio plagiran ili napisan uz pomoć plaćenih savjetnika.

Sve je moglo izgledati drugačije. Kada je pobuna protiv njegovog oca počela, mnogi su očekivali da će se Saif al-Islam pojaviti na televiziji s porukom kompromisa. Umjesto toga, gledatelji su svjedočili prijetećem govoru u kojem je upozorio da će Libija potonuti u „rijeke krvi“ ako protesti ne prestanu. „Jezik koji je koristio bio je identičan očevom“, rekao je tada jedan zapadni diplomata. „Maska je pala. Instinkt zaštite dinastije preuzeo je kontrolu.“

Demonstrante je nazivao „štakorima“, a vlada je, poručio je, spremna boriti se „do posljednjeg metka“. Reformator je nestao; ostao je nasljednik koji je izabrao stranu.

Revolucija je, uz pomoć NATO-a, uspjela. Muammar Gadafi je uhvaćen i pogubljen. Saif al-Islam je pobjegao, prerušivši se u beduinskog plemenskog člana, ali je uhvaćen na putu prema Nigru.

Godinama je bio zatočen u Zintanu. Uprkos nalogu Međunarodnog krivičnog suda i smrtnoj presudi iz Tripolija iz 2015. godine, lokalne milicije odbijale su ga predati, svjesne njegove političke vrijednosti. Libija se nakon 2011. raspala na suparničke centre moći. Danas postoje dvije administracije, jedna u Tripoliju, druga u Tobruku,  uz bezbroj milicija i stranih sponzora.

U tom haosu Saif al-Islam je 2021. godine pokušao povratak na scenu, registrirajući kandidaturu za predsjednika. Prema analitičarima, njegov dolazak u Sabhu bio je moguć samo uz zaštitu ruskih plaćenika iz Wagnerove grupe. „Bio je simbol, ništa više“, kaže El Gomati. „Bez teritorije, bez milicije, bez organizacije.“ Ipak, ankete su pokazivale da bi mogao osvojiti i do 40 posto glasova, dovoljno da poremeti krhku ravnotežu moći. Izbori nikada nisu održani.

Sada je i on mrtav. Četvero preživjele Gadafijeve djece živi u inostranstvu, bez stvarnog utjecaja. Dinastija je završila. „Ne vjerujem da je ikada znao ko je zapravo“, zaključuje El Gomati. „Nije bio ni demokrat ni reformator, bio je nasljednik koji je nadživio vlastito nasljeđe, glumac koji je mijenjao uloge sve dok neko nije odlučio da je predstava trajala predugo.“

IZVOR: The Observer