Smrt Slavka Aleksića, jednog od četničkih vojvoda iz opsade Sarajeva, dogodila se u trenutku kada je ponovo aktuelizirana priča o tzv. „Sarajevo safariju“, monstruoznom fenomenu u kojem su strani državljani plaćali srpskim snagama da pucaju na civile u opkoljenom Sarajevu. U kratkom razmaku umrla su i druga imena duboko umiješana u opsadu, što otvara pitanje slučajnosti. Je li Aleksić umro prirodnom smrću ili je uklonjen kao nezgodan svjedok?

Iznenadna smrt Slavka Aleksića, nekadašnjeg komandanta „Novosarajevskog četničkog odreda“ i jednog od najprepoznatljivijih vojvoda s linija opsade Sarajeva, otvorila je niz pitanja. U okolnostima u kojima je ponovo aktualizirana priča o tzv. „Sarajevo safariju“, o strancima koji su tokom rata dolazili na sarajevska brda, na položaje koje je držala Vosjka Republike Srpske kako bi pucali na civile, Aleksićeva smrt ne može se posmatrati kao izoliran događaj. Ona se, htjeli to ili ne, uklapa u širi obrazac nestajanja ljudi koji su o tim događajima znali previše i koji su, u novim istragama, mogli postati i svjedoci i osumnjičeni.

Važno je odmah reći: nema pravosnažne presude, nema forenzičkog nalaza dostupnog javnosti, nema sudskog zaključka koji bi Aleksićevu smrt označio kao ubistvo. Postoje, međutim, ozbiljne indicije, neuobičajen tajming i političko-pravni kontekst koji ovu smrt čine sumnjivom i koji zahtijevaju javnu raspravu, ako već ne i institucionalnu istragu.

Aleksić je umro u trenutku kada se u Italiji, pred pravosudnim institucijama u Milanu, ponovo otvaraju dosjei vezani za „Sarajevo safari“. Taj monstruozni fenomen, u kojem su, prema svjedočenjima, bogati strani državljani plaćali srpskim vojnicima da snajperima pucaju na civile u opkoljenom gradu, decenijama je bio potiskivan na margine, tretiran kao ratna legenda ili preuveličavanje. Danas, međutim, taj slučaj više nije novinarska hipoteza, nego predmet formalnih istraga. U takvom kontekstu, ljudi koji su kontrolirali položaje, logistiku i pristup sarajevskim brdima tokom agresije postaju ključne figure.

Slavko Aleksić bio je upravo jedna takva figura. Kao komandant četničkog odreda stacioniranog na Grbavici i u zoni Jevrejskog groblja, bio je u poziciji da zna ko je dolazio, ko je pucao, ko je davao dozvole i pod čijom političkom ili vojnom zaštitom su se ti „lovci na ljude“ kretali. U toj ulozi, Aleksić nije bio tek puki izvršilac; bio je čvorište informacija. A takva čvorišta, u svim ratovima i svim poslijeratnim obračunima, predstavljaju rizik, naročito kada se mijenjaju političke okolnosti.

Posebno je indikativno to što Aleksićeva smrt dolazi u kratkom razmaku nakon smrti još dvojice vojvoda duboko umiješanih u opsadu Sarajeva: vojvode Vasilija Vidovića, vođe tzv. Vasketovih četnika i Branislava Gavrilovića Brneta. Sva trojica pripadala su istom krugu ljudi, bili su komandanti paravojnih formacija i osobe koje nikada nisu pravosnažno procesuirane za ratne zločine. Kada u kratkom vremenu nestanu tri takva aktera, pitanje slučajnosti postaje legitimno.

Dodatnu težinu sumnjama daje činjenica da je Aleksić, prema javno dostupnim informacijama, neposredno prije smrti davao izjave medijima u kojima je negirao povezanost određenih političkih figura s „Sarajevo safarijem“, uz najave da bi mogao svjedočiti u njihovu korist. Istovremeno, njegovo ime se pojavljuje u kontekstu mogućeg prebacivanja u Beograd i boravka u vojno-medicinskoj ustanovi pod kontrolom sigurnosnih struktura Srbije.

Riječ je o ljudima koji znaju previše, jer su bili dio sistema koji je proizvodio zločine, ali su istovremeno dovoljno blizu njegovom vrhu da bi mogli ugroziti moćne. Njihova saznanja mogu rasvijetliti cijele mreže odgovornosti, ali njihova vjerodostojnost nikada potpuna jer je  opterećena ili strahom ili ličnim interesom i potrebom da se vlastita uloga umanji ili opravda.

Ako se Aleksićeva smrt posmatra u tom okviru, ona dobija dodatnu dimenziju. Njegov odlazak znači i nestanak jednog potencijalnog izvora informacija o opsadi Sarajeva koji nikada nije saslušan pred relevantnim sudovima o najtežim zločinima. Njegovom smrću, brojna pitanja ostaju bez odgovora: ko je organizirao dolaske stranih „turista“, ko je imao kontrolu nad snajperskim položajima, ko je politički pokrivao taj morbidni biznis.

Naravno, oprez nalaže da se ne upada u teorije zavjere. Smrt može biti prirodna. Bolest može biti uzrok. I sama činjenica da je neko bio ratni zločinac ili komandant paravojne jedinice ne znači automatski da je ubijen. Ali jednako tako, ne smije se ignorirati kontekst, motivi i korist koje određeni akteri mogu imati od nečije smrti. U ovom slučaju, korist je očigledna: Aleksić više ne može svjedočiti. Ne može proturječiti. Ne može potvrditi ni demantirati. Njegova verzija događaja otišla je s njim u grob.

U konačnici, pitanje nije samo je li Slavko Aleksić umro ili je ubijen. Pravo pitanje glasi: zašto ni nakon tri decenije bosanskohercegovačko pravosuđe nije rasvijetlilo najmonstruoznije aspekte opsade Sarajeva?