Potraga za nacističkim „sivim milijardama”, za skrivenim računima, zlatu i umjetninama opljačkanim od evropskih Jevreja, više od sedamdeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata i dalje je priča u Evropi. Priča koju posljednjih godina iznosi izraelski rabin i dugogodišnji posrednik u Njemačkoj, Efraim Meir, jedna je od najneobičnijih i najmračnijih nastavaka te sage: ne samo zbog mogućeg traganja za gotovo sumama na švicarskim računima, već i zbog misterioznih, rukom crtanih mapa koje navodno ukazuju na mjesta na kojima su nacisti skrili opljačkane umjetnine i dragocjenosti

Sve je počelo 2007. godine, kada je Efraima Meira kontaktirao advokat iz istočne Njemačke s pričom koja je zvučala kao da je izašla iz špijunskog romana. Prema njegovim informacijama, na računima u tadašnjoj Basler Handelsbank u Švicarskoj, banci koja je kasnije ušla u sastav UBS-a, navodno je 1945. godine ležalo gotovo 947 milijardi švicarskih franaka. Računi su bili anonimni, otvarali su ih SS-oficiri, a punili opljačkanim jevrejskim i drugim privatnim i bankarskim imetkom širom okupirane Evrope.

Navodno ključni čovjek, osoba koja je posjedovala dokumente potrebne za pristup tim računima, bio je Detlef Köhler, sin nekadašnjeg pripadnika SS-a Wolfganga Köhlera. Nakon četiri godine istraživanja, provjera i potrage za tragovima, Meir je 2011. godine zajedno s advokatom Haraldom Reichartom stigao pred vrata u Zwickauu. Nisu znali šta da očekuju. Ono što je uslijedilo bilo je, prisjeća se Meir, „potpuno nevjerovatno”.

Kada je stariji Köhler ugledao bradatog rabina, kako kaže, „prvog Jevreja kojeg je u životu vidio”, zagrlio ga je i rekao: „Imam poklon za vas.” No poklon nisu bile bankovne šifre ili papiri, već skupina čudnih, ručno crtanih karata. Na prvi pogled prikazivale su brodove, linije i oblike koji nisu imali smisla. No kada se okrenu naopako i uporede sa stvarnim mapama, pojavljuju se konture terena i mogući položaji skrivenih nacističkih ostava, posebno umjetnina opljačkanih tokom rata.

Jedna od lokacija, tvrdi Meir, odgovara bunkeru u blizini nekadašnjeg koncentracionog logora Buchenwald. Problem je što se radi o privatnom zemljištu, a postoji i realna opasnost od mina i zamki. „Prvo moramo završiti pravnu borbu oko računa. Nakon toga otvorićemo i skladišta”, kaže Meir.

Meir i njegov bečki advokat Gerhard Podovsovnik sada pokušavaju ponovno otvoriti međunarodni spor zaključen 1998. godine u SAD-u, kada su švicarske banke pristale na kompenzacije potomcima žrtava Holokausta. No, tvrde oni, UBS je tada zataškao dio arhiva. Već naredne sedmice kreću u SAD u potrazi za finansijskom podrškom za dug i skup proces. „Protiv nas je jedna od najvećih banaka svijeta, s neograničenim resursima. Moramo se pripremiti kao za rat“, kaže Podovsovnik.

Prema Köhlerovoj priči, njegov otac Wolfgang je 1943. godine, sa samo 17 godina, pristupio SS-u i ubrzo postao Sturmbannführer. U proljeće 1945. došao je do tajnog zadatka u Thüringenu, gdje je, kako se pretpostavlja, preuzeo teretni voz prepun opljačkanih umjetnina, zlata i dokumenata. Među SS-mrežama u raspadu Trećeg Reicha govorilo se o tajnoj strukturi, kasnije nazvanoj ODESSA, koja je pokušavala sakriti opljačkane dragocjenosti i pripremiti puteve bijega. Prema sinu, Wolfgang Köhler je bio cijenjen zbog svoje preciznosti i navodno „čistog dosijea”, te zato dobio na čuvanje ključne dokumente.

Nakon rata je bio u britanskom logoru, a onda se, iz nepoznatih razloga, 1947. preselio u sovjetsku zonu, kasnije DDR. Sin tvrdi da je godinama nestajao na tajanstvene vikend-izlete „u lovačkoj odjeći, iako nije bio lovac”, da je radio kao restaurator i čak se dopisivao s Picassom. Mnogi vjeruju da je sarađivao sa Stasijem. Sve vrijeme, dokumenti o računima i karte bili su sakriveni u tajnom odjeljku njegovog stola, sve do njegove smrti 1999.

Od tada, priča o Köhleru povremeno izbija u njemačkim i lokalnim medijima, često praćena teorijama o izgubljenim nacističkim blagima. U nekim verzijama priče spominje se i legendarno Bernsteinzimmer, Ćilibarna soba iz Sankt Peterburga, ukradena 1941. godine i nestala bez traga. Lokalni istraživači tvrdili su da je Stasi imao iskaze jednog prevoznika koji je dragocjeni teret navodno predao „majoru Köhleru”. No dio stručnjaka smatra da su te priče pretjerane, pa čak i namjerne dezinformacije.

Skeptici u švicarskom bankarskom sektoru smatraju da su misteriozne karte dokaz da je cijeli slučaj neozbiljan. No Meir i Podovsovnik tvrde da posjeduju uredne kopije dokumenata s potpisima, pečatima i evidencijama računa. Njihov cilj je, kažu, ispraviti historijsku nepravdu: prema Bergierovom izvještaju iz 2002. godine, švicarske banke su desetljećima prikrivale nacističke depozite, a ogroman broj legitimnih nasljednika nikada nije dobio ništa. „Hiljade ljudi su prevarene“, kaže Meir. „Ako postoji i najmanja šansa da otkrijemo gdje je završilo opljačkano jevrejsko bogatstvo, dužni smo to učiniti.”

Meir tvrdi da će, ako uspije, sav novac biti usmjeren u humanitarne projekte, ponajviše u Izraelu. Time želi ispuniti želju Detlefa Köhlera, koji je, kako kaže, želio „olakšati savjest” i raskinuti s očevim nasljeđem.

Tada će se znati hoće li ovaj slučaj završiti kao jedna od najvećih pravnih bitaka o nasljeđu nacističkih zločina ili kao još jedna legenda u beskonačnom labirintu evropskih skrivenih blaga.

IZVOR: Der Standard