Ljudi poput mene bili su mete islamofobije koja je zahvatila Zapad nakon „rata protiv terora“ koji je predvodila Amerika Sada strahujem da je na pomolu zastrašujući nastavak

Prije dvadeset i pet godina, George W. Bush uvjerio je evropske lidere da podrže njegov „rat protiv terora“. Taj katastrofalni projekt odnio je milione života i izazvao masovno raseljavanje ljudi širom Bliskog istoka. Normalizirao je rasizam i mržnju prema muslimanima, izbjeglicama i rasnim manjinama u SAD-u i Evropi. Strahujem da bi govor Marca Rubija na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, sa pozivima na odbranu bijele, zapadne, kršćanske civilizacije od navodno kontaminirajućih  migranata koji se u tom diskursu prikazuju kao rasna prijetnja“ i ovacije koje je dobio od evropskih elita mogao označiti zastrašujući nastavak.

Rubijev jezik o zajedničkoj i nadmoćnoj američkoj i evropskoj civilizaciji razlikuje se od retorike njegovih političkih šefova, Donalda Trumpa i JD Vancea. Njegov ton je umjereniji, ali njegov pristup je zavjerenički. Rubio govori o migracijama i identitetu te civilizacijskoj tjeskobi, umjesto o terorizmu i tvrdim sigurnosnim prijetnjama, kao što je to činio Bush. U govoru u Minhenu laskao je Evropljanima podsjećajući na kolonijalnu prošlost kontinenta. Negirao je da zagovara ksenofobiju ili mržnju, te je svoj poziv na odbranu nacionalnih granica predstavio kao potpuno legitiman, dužan čin i „temeljni čin suvereniteta“.

Poruka nativističkog isključivanja, međutim, ostala je nepromijenjena. Budući da sam živjela i izvještavala o posljedicama 11. septembra, itekako sam svjesna rasističkog podteksta i islamofobnih poruka koje se kriju iza takvog diskursa obojenog bijelim supremacizmom, kao i strahova, pa čak i nasilja koje on može potaknuti.

Tjeskobne rasprave pokrenute prije svih tih godina o mjestu islama u Evropi, o lojalnosti i pripadnosti te o muslimanima kao nemogućem „drugom“ kojeg je nemoguće integrirati, i danas progone evropske muslimane.

Ovo nije alarmizam. U vrijeme geopolitičke nesigurnosti, ne najmanje zbog Ukrajine, evropski lideri razumljivo ne žele otuđiti već ionako nepredvidivog američkog saveznika. Ali rasizam, ma koliko bio kodiran i prikriven kao prirodan i moralan, mora biti razotkriven. Sudeći po aplauzu koji je Rubio dobio u Minhenu, bojim se da su mnogi evropski lideri već signalizirali spremnost da mu idu naruku, bilo zato što dijele Trumpov svjetonazor ili zato što im se to čini geopolitički oportunim.

Ako želimo zaštititi višestranačku liberalnu demokratiju i suprotstaviti se krajnjoj desnici, moramo biti znatno oprezniji ne samo prema otrovnim govorima s druge strane Atlantika, već i prema bliskim vezama Trumpa s evropskim ksenofobnim strankama te brojnim načinima na koje američki političari pokreta Maga legitimiraju ideologije krajnje desnice. Sama činjenica da bi američki State Department uskoro mogao finansirati evropske think-tank organizacije i dobrotvorne ustanove usklađene s tom politikom trebala bi zazvoniti na uzbunu širom kontinenta.

Kada slušam Trumpa, Rubija i njihove evropske sljedbenike, pitam se zašto tako malo političke elite EU ima hrabrosti naglas reći da smo već čuli ovaj stigmatizirajući jezik isključivanja i da znamo kuda on može odvesti. Da nećemo slijediti američki primjer. Da kolonijalizam nije bio slavna epoha, već je uzrokovao ogromnu smrt i razaranje. Da su i Jevreji nekada bili prikazivani kao prijetnja bijeloj kršćanskoj Evropi i optuživani da iznutra slabe nacije.

Danas su mete onoga što britanski pisac Hanif Kureishi naziva evropskom „kolektivnom halucinacijom“ o moći neželjenih stranaca da koloniziraju i kontaminiraju – migranti, muslimani te crni i smeđi ljudi. Ali narativ o tome ko pripada, a ko ne, opasan je i razoran za sve nas.

Teško je plivati protiv struje. Španski premijer Pedro Sánchez, rijedak među evropskim liderima jer pokušava govoriti činjenicama, a ne fikcijom o migracijama, suočio se sa snažnim otporom ne samo krajnje desnice, već i visokih kreatora politika EU koji njegovu odluku da regularizira 500.000 neregularnih migranata i tražilaca azila prikazuju kao podrivanje poruke EU o odvraćanju.

Evropski komesar za migracije Magnus Brunner, konzervativni austrijski političar, upozorio je da Španija „mora osigurati da [njene] odluke ne izazovu negativne posljedice u drugim dijelovima Unije“, pritom zanemarujući činjenicu da su stotine hiljada neregularnih migranata već integrirane u evropska tržišta rada te da mnoge države EU potpisuju sporazume o mobilnosti radne snage sa zemljama globalnog juga, dok istovremeno u javnosti pribjegavaju napadima na migrante.

Umjesto da priznaju te neugodne činjenice, u Briselu su fokusirani na osiguravanje podrške Evropskog parlamenta Brunnerovim „jednostavnijim i učinkovitijim procedurama povratka“, kako bi se pojačale i ubrzale deportacije osoba bez dokumenata, uključujući i potencijalno slanje u centre izvan teritorije EU. Prema organizacijama za zaštitu ljudskih prava, ti planovi proširili bi i normalizirali racije i nadzorne mjere nalik onima koje provodi američka služba ICE širom kontinenta.

Evropski lideri zaista bi morali znati bolje. Umjesto da se tako lako zavedu i umire Rubijevim lažnim laskanjem, trebali bi pronaći moralnu hrabrost da se suprotstave podjelama koje širi pokret Maga i da, poput Sáncheza nedavno, postave pitanje: „Kada je priznavanje prava postalo nešto radikalno? Kada je empatija postala nešto izuzetno?“

Znam koliko je lako prikloniti se dominantnom narativu i koliko je teško ostati vjeran vlastitim vrijednostima. Ubrzo nakon 11. septembra, jedan kolega me je povukao u stranu i rekao da, ako želim „uspjeti u Evropi“, trebam prestati osuđivati islamofobiju i uskladiti se s novim dominantnim narativom o muslimanima kao inherentno nasilnima ili, još bolje, osuditi islam kao nazadan i barbarski. U suprotnom, upozorio je, bit će vrlo teško.

Možda je bio u pravu u vezi s teškoćama. Ali ono što me, više od dvije decenije kasnije, i dalje pogađa jeste koliko je taj prijedlog tada bio šokantan. Ideja da su evropski i muslimanski identitet suštinski nespojivi još nije bila mainstream. Činjenica da danas isti sentiment, izgovoren od Rubija, u Minhenu dočekuje aplauz umjesto osporavanja, zabrinjavajući je znak koliko predrasude i pristranost, kada se ne prozovu, mogu postati ukorijenjene u evropskom diskursu i politici na svim nivoima.

Shada Islam je komentatorica za pitanja Evropske unije sa sjedištem u Briselu. Vodi New Horizons Project, kompaniju za strategiju, analizu i savjetovanje, ovaj je komentar objavio Guardian