Ibrahim Kajan. 2024. Samo prolaznik – Autobiografski fragmenti. SABAH. Zagreb.

Ibrahim Kajan (Mostar, 1. 11. 1944.) istaknuti je bošnjački, bosanskohercegovački i hrvatski književnik, pjesnik, publicist i esejist. Od 1969. živi u Zagrebu u kojemu je dao izniman prinos kulturnom organiziranju bošnjačke zajednice. Bio je osnivačem i dugogodišnjim predsjednikom Kulturnoga društva Bošnjaka Hrvatske „Preporod“ te pokretačem i glavnim urednikom časopisa Behar. Pokrenuo je i informativni list Behar Journal te časopis za mlade Jasmin. Studirao je u Dubrovniku i Zagrebu, a doktorirao književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru u kojemu je radio i kao profesor te vršitelj dužnosti dekana.

Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih pisaca i PEN Centra BiH, a od 2022. i redoviti član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Kajan je autor brojnih pjesničkih zbirki, drama, putopisa, eseja, romana i publicističkih knjiga. Njegovo stvaralaštvo prožeto je temama bošnjačkoga identiteta, povijesti i kulture, a dobitnikom je i više književnih nagrada.

Sintagma samo prolaznik uporabljena u naslovu knjige višeznačna je jer sugerira Kajanovu skromnost na nekoliko razina te s jedne strane upućuje na biografsku skromnost i egzistencijalnu spoznaju o ljudskoj prolaznosti, a s druge strane na njegov osobni, intimni pogled na svijet. Dakle, gledajući čitav njegov opus, ali i ovu novoizišu knjigu Kajana nikako ne bismo mogli okarakterizirati sintagmom „samo prolaznik” koju nam, skromno, nudi u naslovu svoje knjige. On je profesor, znanstvenik, antologijski pjesnik, antologijski književnik, publicist, putopisac, romanopisac, esejist, zapravo jedan od najvećih živućih bošnjačkih književnika.

Usto, kad je riječ o organiziranju Bošnjaka, o prvoj manjinskoj bošnjačkoj kulturnoj udruzi, zapravo govorimo o čovjeku koji je sa svojim kolegama i prijateljima utemeljio i formirao Kulturno društvo Bošnjaka Preporod te okupio ljude u najtežim trenutcima po Bosnu i Hercegovinu, ali i Republiku Hrvatsku, pa se tim svojim nemjerljivim doprinosom može smatrati pionirom u oblikovanju identiteta Bošnjaka u Hrvatskoj. Dakle, kad se govori o podizanju i buđenju bošnjačke svijesti i identiteta, Ibrahima Kajana možemo okarakterizirati ne samo jednim od najvažnijih svjedoka toga vremena nego kreatorom toga vremena, a o tome nam razdoblju također govori u svojim fragmentima.

Knjiga Samo prolaznik – Autobiografski fragmenti Ibrahima Kajana prema znanosti o književnosti mogla bi pripadati ili žanru autobiografije kao nefikcijskom tekstu, ali u onom širem smislu ili pak nefikcijskoj stvaralačkoj prozi s jakim autobiografskim momentima. Ona predstavlja svojevrsnu sintezu osobnoga i kolektivnoga pamćenja pri čemu autobiografski tekst katkad prerasta u esejističku i lirsku refleksiju o vremenu, prostoru, ljudima i identitetu. Njegovo „prolaženje“ nije samo prostorno i vremensko, nego i egzistencijalno, oblikovano s jedne strane ranjivošću, a s druge otporom. Ova knjiga nije dakle  klasična autobiografija, ona je fragmentno svjedočanstvo o životu jednoga intelektualca, književnika i građanina u širem kulturno-povijesnom kontekstu Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kajan u svojim fragmentima nije glavni akter povijesti, nego onaj koji ju promatra, prepoznaje, opisuje i komentira. On ne pretendira na definitivnu istinu, nego ju svjedoči iz osobne perspektive svjestan subjektivnosti i ograničenosti svojega pamćenja. Svi njegovi fragmenti ili sva poglavlja u knjizi skladno funkcioniraju kao pojedinačne minijature te zajedno oblikuju autorovu autobiografsku prozu koja povezuje osobna iskustva s društveno-povijesnim događajima. Iako nisu strogo kronološki organizirani, fragmenti prate autorov emocionalni i misaoni razvoj preko različitih ljudi od rodnoga Mostara i zagrebačkih vojničkih dana do kasnijega kulturnoga i političkoga angažmana. Takav pristup knjizi daje mozaičnu strukturu, a svakom fragmentu pridaje dokumentarnu vrijednost. Posebno mjesto zauzimaju oni zapisi u kojima Kajan promišlja pisanje pod ideološkim pritiscima, marginalizaciju te ulogu književnosti kao čuvarice pamćenja.

Zapisivao je tako, među ostalim, kratka sjećanja na ljude koje je poznavao, na prijatelje i poznanike. Neki od njih nisu više među živima, pa se s njima želio oprostiti onako kako najbolje zna – perom. Oprostio se tako od dragih umrlih zagrebačkih prijatelja – književnika Envera Čolakovića, pjesnika Saliha Alića, prof. dr. Sulejmana Mašovića, prof. dr. Nedžada Pašalića, publicista Zije Sulejmanpašića, bečkoga prijatelja, akademika dr. sc. Smaila Balića, albanskoga književnika Rifata Kikaja i mnogih drugih. Nizom je prigodnih evokativnih tekstova, izbjegavajući općost koja se postiže hladnom i uštogljenom intonacijom i jezikom posmrtnih govora, dozivao u svijet i sadašnjicu dobrotu, ljudskost i vedrinu koju su ti, njegovi, ljudi nosili u svojem životu i prenosili na druge, a on ih je najviše pamtio upravo po tome!

Kajanovi Autobiografski fragmenti započinju 1967. godinom u Mostaru, a posljednji je fragment datiran u 1992. godinu s mjestom radnje u Tripoliju. I tako nas Kajan svojim životom i svojom pričom vodi kroz 25 godina drugih života i tuđih priča. Tuđih, a njegovih! Priča koje su međusobno isprepletene na različite načine, u različitim razdobljima, s različitim dodirnim točkama. Toliko različite, a opet složene u mozaik jednoga života neobičnim nitima, baš onako kako je moralo biti. Kajan tako vodi čitatelja svojim putovima i putovanjima, proživljenim i doživljenim životom, jezikom i stilom karakterističnim za Kajana te prepričanim dijalozima koji su toliko živi da imamo osjećaj kao da su se netom dogodili i kao da smo mi u njima ako ne sugovornici, onda barem slušatelji… negdje sa strane, za susjednim stolom. Nespojivost ljudi, krajeva i sudbina, spojio je jedan život, a Kajan nas kroz njega vodi svojim spisateljskim umijećem.

Jedan od motiva za nastanak zapisa Kajanovih sjećanja njegovo je autonomno, intimno otkriće svojega vlastita naroda, naroda poniženoga, naroda bezimenoga, naroda negiranoga, naroda osiromašenoga, zaboravljenoga, ali i samozaboravljenoga, naroda kojega je, kao mladi vojnik na odsluženju vojnoga roka u JNA, u „kasarni“ Maršal Tito u Zagrebu, „pronašao“ 1968. godine u antikvarijatu Matice hrvatske u Ilici. Kajan je zapravo svoj identitet otkrio ne kroz institucijsko obrazovanje ili društvene poticaje, nego kroz intimno, gotovo slučajno i duboko potresno iskustvo. I to nam opisuje! Nakon što je prodavaču rekao da je iz Mostara i da se zove Ibrahim, prodavač mu je s dna neke police izvadio tridesetak knjiga bošnjačkih autora s kraja 19. i početka 20. stoljeća, za koje nikada prije nije čuo.

Taj susret s davno zaboravljenim imenima – Osman, Edhem, Ahmet, Abdurezak – bio je za Kajana šok, ali i otkriće. Shvatio je da pripada narodu izbrisanom iz lektira, knjižnica i kolektivnoga pamćenja. Taj susret s književnim i duhovnim predcima bio je za njega početak puta: uštedjevši od vojničke plaće kupio je deset knjiga desetorice bošnjačkih pisaca. Svoje iskustvo toga trenutka Kajan ne prikazuje samo kao osobno buđenje, već i kao simboličan čin otkrivanja i ponovnoga uspostavljanja identiteta čitava naroda – naroda koji je bio potisnut do točke nepostojanja, ali koji je u tišini nastavio postojati na dnu zaboravljenih polica iličkoga antikvarijata, čekajući da ga netko ponovno pronađe. Kasnije će upravo njima i njihovim književnim nasljednicima posvetiti velik dio svojega života, stvaralaštva i memoarskih zapisa.

Kajan u svojim zapisima dijeli osobna iskustva, sjećanja i snove – od gubitka starijega brata, služenja vojnoga roka, preseljenja u Zagreb do poetske utjehe koju je nalazio u pisanju. Posebno emotivno piše o majci i njezinoj vjeri, prisjeća se književnih početaka, primanja u Društvo hrvatskih književnika, ali i cenzure kojoj je bio izložen. S ponosom spominje uvrštanje svoje pjesme Hadždž u prvu antologiju muslimanskoga pjesništva te prepričava anegdote o Musi Ćazimu Ćatiću, Ujeviću i Matošu. Kajanov život isprepleten je velikim književnim imenima, a njegova sjećanja oduševljavaju i nadahnjuju.

Kajanovi autobiografski fragmenti prožeti su jednim lajtmotivom, mišlju da pišući o drugima otkrivamo i sebe. Posebno mu je bilo važno pisati o onima koji su, bez vlastite krivnje, postali žrtvama političkih manipulacija, poput Envera Čolakovića s kojim se sprijateljio 1968. Kajan ga prikazuje iz osobnoga iskustva želeći mu vratiti dostojanstvo i osloboditi ga nametnutih etiketa. Posebno opisuje Čolakovićev bijes zbog ideološke lekture njegova eseja, što je vidio kao nastavak povijesnih nepravdi. Kajan svojim sjećanjima zapravo razbija stereotipe i brani Čolakovićevu čast.

U Kajanovim je fragmentima stalno prisutna svijest o jeziku i identitetu „prekriženoga“ naroda. Pišući o bošnjačkim piscima poput Ćatića, Čolakovića, Nametka i Bjelevca, ali i o osobnim iskustvima poniženja, Kajan razotkriva bol zbog nepostojanja priznanja bosanskoga jezika i bošnjačkoga identiteta. Posebno ga pogađa to što se bosanski jezik negira kao zaseban, a bošnjački pisci bivaju potisnuti ili ignorirani. Kajan piše i o nepovoljnoj jezičnoj politici bivše Jugoslavije, utemeljenoj na Novosadskom dogovoru iz 1956., koja je zanemarila bosanski jezik i nametala „istočnu varijantu“ umjetno iskonstruirana naziva svima u BiH, čime je bosanskohercegovački jezični prostor bio podvrgnut i svojevrsnoj jezičnoj kolonizaciji.

Kajanova ljubav prema vlastitu narodu i svijest o njegovoj nevidljivosti počinje slučajno – antikvarijatom u Ilici – ali se nastavlja kroz njegov život, djelo i sudbinu. Život je Kajanov zapravo bio prepun života i on ga nesebično dijeli s nama. I ono samo svoje, najintimnije. Saznat ćemo tako kako i zašto mu je otac Ahmed postao domobranom, kako mu je obitelj doživjela izjašnjavanje novouspostavljenim imenom Musliman 1971. te kako je sa suprugom i kćeri skromno živio u Zagrebu. Otkriva nam i posljednje trenutke uz oca te oproštaj posljednjom cigaretom smotanom očevom rukom. Prisjeća se susreta sa Šantićevom Eminom, putovanja u Egipat i Tursku, ideje osnivanja hrvatskoga Preporoda i Behara, Libije, Tripolija i Gadafija. Ljudi! I opet ljudi!

Kajanova je autobiografija vrijedan prinos bošnjačkoj kulturi i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U vremenima kad se kolektivna sjećanja često svode na ideološke konstrukcije Kajanov tekst vraća čitatelju iskustvo osobnoga doživljaja života i prošlosti te ljepote iskrenoga svjedočenja. Nadalje, Kajanova sjećanja i njegovi zapisi vraćaju dostojanstvo zaboravljenima, marginaliziranima, obespravljenima i bezimenima. Pisana iz osobnoga iskustva, knjiga Samo prolaznik – autobiografski fragmenti ima jedno šire značenje: ona je kulturna povijest jednoga vremena, ona je pogled iznutra koji svjedoči kako književnost može biti mjesto u kojemu se brišu granice između osobnoga i kolektivnoga, prošlosti i sadašnjosti, a kao amanet za budućnost. Sve je Kajanovo utkano u ovu autobiografiju… Kajan kao esejist, kao putopisac, kao memoarist, kao znanstvenik, ali ponajprije Kajan kao pjesnik i književnik iznimnoga dara.