Dok historijske hronike srednjovjekovne Bosne obično bruje o zveketu mačeva, diplomatskim poveljama i muškim intrigama oko prijestolja, tihi hod svilenih haljina hodnicima Bobovca i Kraljeve Sutjeske ostao je decenijama u dubokoj sjeni. Ko su, zapravo, bile žene koje su činile najuži krug bosanskih kraljica? Kako su se obrazovale, koga su voljele, i kakvu su ulogu imale u tkivu međunarodne dvorske kulture?

Danas pojam „dvorska dama“ često asocira na pasivnu pratnju ili puku dekoraciju na dvoru. Međutim, riječ „dama“ vuče korijen iz latinskog domina, što doslovno znači gospođa ili gospodarica kuće. U kontekstu srednjovjekovne Bosne, ove žene nisu bile samo pratilje; one su bile integralni dio „dvora“, institucije koja je u svojoj biti predstavljala vladarev dom, ali i upravni centar države.

Kada govorimo o hijerarhiji, ona je bila stroga i neumoljiva. Na bosanskom dvoru, kao i na onima u ostatku Evrope, postojala je jasna podjela. Više dvorske dame bile su plemkinje, kćerke najmoćnijih velikaša, čija je služba bila stvar prestiža, a ne ekonomske potrebe. S druge strane, postojale su i „niže“ služavke koje su obavljale fizičke poslove, ali granica je često bila zamagljena. Teskeredžić navodi fascinantan primjer Margarete, kćeri viteza Reniera Mona, koja je služila na evropskim dvorovima uprkos svom visokom porijeklu, što nam govori da je sama blizina vladarskoj porodici bila najveća nagrada.

Kako se postajalo dvorskom damom na dvoru Kotromanića? To nije bio slučajan odabir, već rezultat višegodišnjeg, rigoroznog odgoja. Prema traktatima tog vremena, poput onog Vincenta Beauvaisa o odgoju kraljevske djece, primarni cilj bio je očuvati nevinost i krepost. Mlade plemkinje su gotovo isključivo boravile unutar zidina dvorca kako bi bile pošteđene „loših utjecaja vanjskog svijeta“.

Iz kojeg društvenog sloja su poticale i gdje su obrazovane dvorske dame? Većina dvorskih dama poticala je iz stalno nastanjenog plemstva, ali imamo primjera kada su pored toga dovođene iz puka. Obrazovanje su dobijale na dvoru, a na prvom mjestu bilo je važno sačuvati nevinost djevojaka. Da bi se to postiglo trebale su gotovo isključivo boraviti u kući gdje bi se nečim pozabavile, da ne bi kojim slučajem došle na druge misli. Jednostavno kazano, očekivalo se da rade, mole i uče. Pod radom se podrazumijevalo da savladaju predenje, tkanje i šivanje.

Danas bi to nekome moglo zvučati trivijalno, ali u 14. vijeku vještina veza bila je simbol visokog dostojanstva. Poznat je primjer plemkinja koje su godinama izrađivale crkvene paramente ili poklone za strane dvorove, čime su direktno učestvovale u reprezentaciji bosanske države.

Zanimljiva je mogućnost da je Elizabeta Kotromanić, kćerka bana Stjepana II i kasnija ugarska kraljica, bila autorica djela o odgoju djece. Vitez Žefroa de la Tur u svom djelu iz 14. vijeka spominje „kraljicu Mađarske“ koja je „lijepo i blago znala kažnjavati i podučavati svoje kćeri, kako je to sadržano u njenoj knjizi“. Ako prihvatimo tezu da je riječ o Elizabeti, dobijamo sliku bosanske žene koja nije samo pasivni primalac kulture, već i njen aktivni stvaralac na evropskom nivou.

Dvora je bio svojevrsna diplomatska akademija. Dvorovi su u srednjem vijeku funkcionisali kao mjesta gdje su saveznici slali svoju djecu na odgoj. To je bila neka vrsta srednjovjekovnog “Erasmusa”, ali s mnogo većim ulogom.

Kada je bribirski knez Grgur poslao svoju petnaestogodišnju kćer na dvor Stjepana Tvrtka I, on je nju povjerio na čuvanje i odgoj Tvrtkovoj majci, Jeleni Šubić. Ovo nam otkriva da su starije žene na dvoru, poput Jelene, bile ključne figure koje su oblikovale ponašanje, manire i političku lojalnost budućih generacija plemkinja. Slično tome, knez Pavle Radinović je kao dječak boravio na Tvrtkovom dvoru, gdje su se prema njemu ophodili kao prema vlastitom djetetu. U tom ambijentu, dvorske dame su bile te koje su stvarale atmosferu doma i povjerenja, što je kasnije olakšavalo sklapanje političkih brakova i saveza.

Iako je disciplina bila stroga, život na dvoru nije bio lišen sjaja i zabave. Dvorske dame bile su centralne figure u javnom životu. One su bile te koje su na gozbama dočekivale strane poslanike „finom riječju“, pokazujući da Bosna nije “barbarska” zemlja, već ravnopravan član evropskog kulturnog kruga.

Po pravilu je za literarno obrazovanje bio zadužen dvorski kapelan; posebno za to uposlen kućni učitelj; ili su mlade djevojke slate u obližnje redovničke ustanove. Iz svega ovoga trebale su postati skromne i duhovno čiste, ponizne, uzdržljive, te znati se lijepo ponašati. Muškarac bi kod takvih žena uočio dvorsku naobrazbu što bi i naglasio. Ovo sve se ispoljavalo najočitije na dvorskim igrama, gozbama, plesovima, kao i na viteškim turnirima, kada su sa prozora ili zidina bodrile svoje miljenike.

Takođe su na spomenutim dešavanjima dvorske dame bile te koje su imale finu riječ za nekog gosta. One bi ponekad dočekale posebnog gosta, te bi mu se posebno posvetile. Neke od njih su bile vične plesu, pjevanju i poeziji, te bi svoje goste ili ukućane obradovale nekim performansom.

Najveći spektakl bili su, bez sumnje, viteški turniri. Teskeredžić podsjeća na učešće bosanskih velikaša na velikom turniru u Budimu 1412. godine. Iako izvori primarno govore o vitezovima, ne smijemo zaboraviti da turnir bez dama nije postojao. One su sa zidina i prozora bodrile svoje miljenike, bacale im marame i rukave kao znak naklonosti, i na kraju dodjeljivale nagrade. Upravo u tom ambijentu cvjeta „dvorska ljubav“ (fin'amor), idealizirani odnos u kojem dama postaje centar viteškog obožavanja. Bosanske dame su bile obrazovane da razumiju tu igru, da znaju uzvratiti stihom ili pjesmom, što svjedoči o njihovoj visokoj pismenosti i muzikalnosti.

Najveći problem za historičare je činjenica da su ove žene često neimenovane u službenim dokumentima. One se obično spominju kao “dame iz svite” ili “kraljičina pratnja”. Ipak, Teskeredžić nas vodi kroz testament kraljice Katarine Kotromanić, koji je poput svjetionika u tami. Zahvaljujući njenoj oporuci iz Rima, danas znamo imena žena koje su joj ostale vjerne i u najtežim danima izbjeglištva.

Najistaknutija među njima bila je Marija Mišljenović. Ona je bila kćerka kneza Jurja Mišljenovića, čiji je otac služio na dvoru kralja Tomaša. To pokazuje da je pozicija dvorske dame često bila nasljedna i duboko ukorijenjena u porodičnoj tradiciji lojalnosti dinastiji. Marija je bila toliko bliska kraljici da je u svojoj vlastitoj oporuci ostavljala srebreni krst Jeronimu, sinu svoje pokojne prijateljice Paule Mirković.

Tu su i sestre Helena Semković i Marija, koje su zajedno dijelile sudbinu u Italiji. Helena je 1479. godine u crkvi sv. Jeronima podigla spomenik Pauli Mirković, što nam govori o nevjerovatnoj solidarnosti i prijateljstvu koje je vladalo među bosanskim ženama u tuđini. One nisu bile samo služavke; one su bile zajednica koja je čuvala identitet propalog kraljevstva hiljadama kilometara daleko od kuće.

Poznato nam je još nekoliko dvorskih dama, a to su: Praksina, Ana i Margarita. Tako je kraljicu Katarinu pri jednom putovanju za vrijeme izbjeglištva u Italiji pratila svita sastavljena od pet žena i dva muškarca. Ipak se treba naglasiti da ove tri prethodno spomenute dvorske dame nisu imale isti značaj, jer se one ne spominju u oporuci kraljice Katarine.

Pripadnost bosanskog dvora evropskom vrhu dokazuje se i kroz luksuz kojim su te žene bile okružene. Teskeredžić navodi primjer hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji je angažovao vrhunske zlatare iz Briža, poput Rambolta i Rajmunda Vahtera. Podatak da je herceg u jednom trenutku dugovao 5000 dukata tim zlatarima govori o ogromnim sumama koje su se trošile na nakit, posuđe i predmete za svakodnevnu upotrebu na dvoru.

Dama na bosanskom dvoru nosila je haljinu od najfinije mletačke svile, pojaseve od kovanog srebra i ukrase koji su često bili remek-djela dubrovačkih zlatara. Taj materijalni sjaj služio je kao poruka stranim diplomatama: Bosna je moćna, bogata i kulturna.

Srednjovjekovne dvorske dame u Bosni nisu bile samo sjene na slikama historije. One su bile “kućne gospođe” u najpunijem smislu te riječi, one koje su dvor činile dvorom. Od tihih jutara provedenih uz vez i molitvu, do bučnih turnira i dostojanstvenog izgnanstva u Rimu, ove žene su bile čuvarice bosanske tradicije i kulture.

Izvor: Irfan Teskeredžić: „Dvorske dame u srednjovjekovnoj Bosni“