Legendarna priča o nastanku Satisfactiona kaže da je pjesma rođena u noći sedmog maja 1965. godine, kada je Keith Richards, sam u hotelskoj sobi u Clearwateru na Floridi, usred noći, probuđen iz sna – umorna uma, zamagljena alkoholom i ko zna čime još – posegnuo za gitarom i počeo svirati
Osam gitarskih akorda, odsviranih kroz izobličeni zvuk – fuzz – koji im daje sirovost, težinu i nezaboravnu silinu. Sotonski, suh, asketski i savršeno pogođen riff, uz stihove jednostavne, ali neponovljive snage. Govorimo, naravno, o “(I Can't Get No) Satisfaction”, najpoznatijoj pjesmi Rolling Stonesa, himni jedne čitave generacije i simbolu čitave epohe.
Prošlo je 60 godina otkako je pjesma ugledala svjetlo dana, a i dalje je itekako prisutna – vitalna i aktualna kao prvog dana. Možda zato što u tih šest desetljeća nikada nismo uspjeli potpuno ugasiti vlastito nezadovoljstvo.
Legendarna priča o nastanku Satisfactiona kaže da je pjesma rođena u noći sedmog maja 1965. godine, kada je Keith Richards, sam u hotelskoj sobi u Clearwateru na Floridi, usred noći, probuđen iz sna – umorna uma, zamagljena alkoholom i ko zna čime još – posegnuo za gitarom i počeo svirati. U tom je trenutku smislio genijalni riff. Instinktivno je zgrabio svoj mali Philips kasetofon, pritisnuo snimanje i zabilježio devedesetak minuta zvuka – među kojima se nalazio i sneni, raniji nacrt Satisfactiona – nakon čega je ponovo pao u dubok san. Slijedećeg jutra nije se ničega sjećao.
“Nisam imao pojma šta sam snimio”, prisjeća se Richards u svojoj autobiografiji Life iz 2010. godine. “Kad sam se probudio, kaseta je bila pri kraju. Premotao sam je unatrag, pustio, i čuo otprilike 30 sekundi pjesme – vrlo uspavane verzije – nakon čega je slijedilo 45 minuta hrkanja.”
No Richardsu su ti akordi bili dovoljno zanimljivi da je kasetu ponio Micku Jaggeru, koji je dovršio pjesmu. Pet drskih Britanaca, okupljenih u Rolling Stonese, ušli su 12. maja 1965. u RCA-jev studio u Hollywoodu i snimili pjesmu bez ikakvih ukrasa – izravno, strogo i moćno.
Ubrzo nakon toga, Keith Richards je na radiju u SAD-u čuo pjesmu – i bio bijesan. Njihov menadžer, Andrew Loog Oldham, pustio ju je u eter a da ih nije ni pitao ili obavijestio. No nije bilo vremena za ljutnju. I Can't Get No (Satisfaction) je šestog juna objavljena u Americi, a u svega nekoliko dana zasjela je na prvo mjesto top lista – i u SAD-u i u Velikoj Britaniji. Bio je to prvi globalni broj jedan za Stonese, koji je zacementirao njihov status svjetskih rock zvijezda.
“Imala je sve sastojke,” kazao je Mick Jagger u intervjuu za Rolling Stone 1995. godine. “Naslov koji se ne zaboravlja, riff koji ulazi pod kožu, sjajan gitarski zvuk i tekst koji savršeno oslikava duh vremena.” Taj duh bio je obilježen seksualnom frustracijom, ali i sve dubljim osjećajem društvene otuđenosti. Uz to, stihovi pjesme mogu se interpretirati na više razina: od socijalne razočaranosti, seksualne nezadovoljenosti, pa sve do frustracije Stonesa zbog muzičke industrije i rastućeg komercijalnog pritiska kojem su bili izloženi.
No prije svega, pjesma je uhvatila duh kulturne uzavrelosti 1960-ih, kad su mladi počeli dovoditi u pitanje društvene norme, konzumerizam i općeprihvaćeni konformizam. Tekst, unatoč svojim seksualnim aluzijama, izravno proziva površnost društva i invazivnost reklama. “Govori o osjećaju otuđenosti, o tome kako ne možeš pronaći ništa autentično u svijetu punom praznih poruka”, rekao je sam Jagger.
“I can’t get no satisfaction”, kako ide refren, brzo je postao slogan generacije: nismo zadovoljni, želimo više, i želimo to odmah. Taj trenutak je bio ključan – poruka je stigla u pravo vrijeme, i bila je utjelovljena u riffu koji je Rolling Stone magazin 2010. proglasio drugim najboljim svih vremena (iza Sweet Child O’ Mine od Guns N’ Rosesa).
Tako je Satisfaction postao nešto mnogo više od pjesme: postao je simbol dubokog razočaranja u establišment, buntovna zastava generacije koja se više nije htjela miriti s onim što im se nudi. I takav ostaje do danas. (IZVOR: El Connfidencial)
