„Bošnjaci imaju sasvim dovoljno institucionalnog prostora unutar svake države, naučnih i stručnih resursa, ljudskih kapaciteta, samo je potrebno da počnu slušati i uvažavati jedni druge, cijeniti ono što je neko drugi korisno i plemenito učinio, dogovarati se oko sistemskih rješenja i stvari će se pomicati.“

U povodu objave kapitalne knjige „Historija bošnjačke književnosti“ u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, razgovaramo s autorom prof. dr. Seadom Šemsovićem – književnim historičarem, borcem za kulturni integritet Bošnjaka i jednim od vodećih intelektualaca našeg naroda. Njegovo djelovanje se ne zatvara u akademske zidove Filozofskog fakulteta u Sarajevu; aktivan je u promišljanju obrazovnih reforma, bio je među pokretačima udžbenika za bošnjačku djecu u Sandžaku, a nedavno se aktivirao za povrat historijskog imena i simbola BZK “Preporod”. Kao član Matičnog odbora, koji okuplja sva bošnjačka vijeća iz regije, Šemsović zastupa ideju zajedničkog kulturnog fronta svih Bošnjaka. U ovom razgovoru donosi lucidne uvide u snagu književnosti, potrebu za obrazovnim suverenitetom i važnost regionalne koordinacije bošnjačkih institucija.

BOSNA: Vaša nova knjiga „Historija bošnjačke književnosti“, u izdanju Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, predstavlja sistematizirano, sveobuhvatno književnohistorijsko djelo, prvo takve vrste. Kako biste definirali njenu specifičnu težinu, posebno za obrazovni proces, u ovom slučaju ne samo u Bosni i Hercegovini već gdje god Bošnjaci provode neku vrst nastavnog procesa?

ŠEMSOVIĆ: Praksa je da svaka nacionalna književnost ima i po nekoliko književnohistorijskih pregleda ili prohoda kroz ukupni period razvoja date nacionalne literature. S jedne strane, objavljivanje knjige „Historija bošnjačke književnosti“ jeste ispunjavanje važnog i  nepopunjenog prostora u ukupnom stručnom i naučnom znanju o bošnjačkoj nacionalnoj književnosti, a s druge, odavno je prepoznat nedostatak ovakvog ujednačenog prohoda koji bi u mnogome nastavnicima olakšao pripremu i izvođenje nastave iz ove oblasti. Budući da Bošnjaci u zemljama u kojima žive, kako na južnoslavenskom prostoru, tako i u svijetu općenito, imaju raznolike pravne statuse, tako često raznoliko i ostvaruju neki od oblika nastave na maternjem, bosanskom jeziku – nekada u obliku izbornog ili obaveznog predmeta, a nekada i u ukupnom obrazovanju na svom jeziku.

Ova vrsta literature, pored naučno-stručnog iskoraka, predstavlja i svojevrstan informator-priručnik od kojeg se može krenuti u dalje upoznavanje sa bogatstvom ukupnog opusa bošnjačke književnosti – od usmenoknjiževnih, starobosanskih, orijentalnih pa do modernih i savremenih književnih uradaka. Knjiga je pisana jezikom koji može pratiti prosječno obrazovan čitalac, a sadržajem je premrežila sve značajnije pojave u historijatu razvoja bošnjačke književnosti. Usisala je sva značajnija književnoteorijska, književnohistorijska pa i brojna esejistička propitivanja književnih radova Bošnjaka iz Bosne, Sandžaka, domovinskih zemalja i dijaspore.

BOSNA: Jesu li Bošnjaci dovoljno svjesni kontinuiteta svoje književnosti i identiteta, koji seže mnogo dublje i šire nego što to udžbenici često prikazuju?

ŠEMSOVIĆ: Bošnjacima su potrebni brojni cjeloviti pregledi vlastitog znanja o sebi, od historije naroda, historije jezika, historije države Bosne i Hercegovine, historije svih vidova umjetnosti pa do enciklopedijskih presjeka. Naravno da su se u prethodnih stotinjak godina u mnogome razvile brojne društveno-humanističke discipline i da su naši naučnici dali nemali doprinos u svakoj od njih, ali su često cjeloviti pregledi u vidu temeljnih studija do sada izostajali. Zasigurno da smo dovoljno kao zajednica sazrjeli da sada možemo samostalno, na temelju vlastitih i novih naučnih sagledavanja, uobličiti takve „bijele knjige“.

Bez ikakve sumnje možemo konstatovati da su Bošnjaci na neka identitarna pitanja odgovorili još početkom sedamdesetih godina i da mi do danas ta njihova postignuća nismo uspjeli nadrasti. Tako da sasvim sam siguran da svaka generacija ima neki svoj mali, ali u cjelini značajan zadatak, koji treba ispuniti do kraja. Koliko se može zaključiti iz dosadašnjih poslova, odgovaranje na teme sintetskih pregleda historijskog razvoja, s jedne, te problemskih ispitivanja u dijagonalnom prohodu, jesu neke od označitelja ove „naše“ generacije – generacije koja je bliža pedesetoj nego četrdesetoj.

BOSNA: Kada smo kod temelja. Nedavno ste stali u liderstvo Pokreta za Povrat „Preporoda“. Zašto je to pitanje više od simbolike, i šta „Preporod“ treba biti danas – kulturna kuća naroda, akademija ili pokret? Kako uopće promišljati o imenu institucije kada neki tvrde da smo nadišli „preporađanje“? Dakle, ukidamo si vlastitu atomsku jezgru identiteta, mogućnost samoobnovljive energije.

ŠEMSOVIĆ: Nikada niko ne treba prestati s „preporađanjem“, kako pojedinac tako i zajednica. Kada prestanete s takvim vidom neprestanog obnavljanja, zapravo, već ste mrtvi. Stoga je od ključne važnosti truditi se i ulagati kako u pojedinačni tako i u kolektivni modalitet obnavljanja svih dimenzija sebe. Tako je simbolička vrijednost imena „Preporod“ od male grupe upravitelja sasvim pogrešno ocijenjena kao retrogradna i prevaziđena iz čistog nepoimanja šire slike zajednice i sasvim pogrešno postavljenih paradigmi. Iz nekog ne sasvim jasnog razloga pojedinci iz intelektualne zajednice pošto-poto žele raskinuti s prošlošću i kazati kako sve treba započeti od njih, i to na sasvim pogrešnim premisama. Da su te postavke imalo zdrave, do sada bi se u njihovom radu i djelovanju dao prepoznati taj duh moderniteta i kretanja prema nekom obnavljanju i oživljavanju.

Upravo je stoga i Pokret za Povrat „Preporoda“ inicijativa da se treba ići u postupak oživljavanja i obnavljanja, ali ne i razduhovljavanja Bošnjaka, nego upravo suprotno – oduhovljavanjem preko svih intelektualnih resursa koje smo nasljeđivali tokom prethodnih stoljeća. Iznimno loša politika rukovođenja ovom institucijom u posljednjih petnaestak godina učinila je od nje umišljenu veličinu koja „živi na staroj slavi“. To je jedna sasvim pogrešna perspektiva posmatranja stvari, što su pokazale i analize ukupnog rada „Preporoda“ od 1990. do 2025. godine o čemu sam govorio na okruglom stolu posvećenom očuvanju identiteta „Preporoda“.

BOSNA: Je li neko kidnapirao bošnjačke kulturne institucije i ko je tu ustvari disident? Vi, koji se bunite i kao naučnik pozivate na kontinuitet i razum, ili oni koji ga ukidaju i vraćaju nas u mrak gajretovskog nacionaliziranja?

ŠEMSOVIĆ: Ne mogu se ni na koji način članovi spomenute uprave tretirati disidentima, jer bi to značilo da oni unutar već konstruiranog i snažnog sistema traže de/re/konstrukciju identitarnih polaznih tačaka. Ukoliko znamo da Bošnjaci kao zajednica nikada nisu u potpunosti zacemetirano konstruirali slojeve vlastitih identiteta, nego su ih sasvim ovlaš definirali, njima de/re/konstruiranje nije ni potrebno, već moraju nastaviti s kontinuitetom vlastitog saznavanja o sebi i poučavanja drugih o sebi. Ti i takvi pretjerano okoštali identiteti bliski su mitomaniji i u ovom vremenu su nužno pod udarom relativizacije, za šta u bošnjačkom slučaju nema potrebe, jer su svoj identitet uvijek i izgrađivali izvan mitomanskih narativa i izvan kreiranja zamišljenog neprijatelja, možda upravo iz razloga što su imali dovoljno realnih da ne bi morali kreirati zamišljene.

Stoga je ovo borba da intelektualna zajednica nastavi da radi na pitanjima koja su od krucijalnog značaja, da razvija temeljna naučna znanja te da razvija obrazovni sistem svog naroda u svim nivoima, a da utemeljeno pogrešne odluke svojih predstavnika proglasi promašajem, a njih odbaci trajno. Povratak u bilo šta je zapravo nemoguće, a istrajavanje na takvim idejama je retrogradno i pogubno. Stoga je ideja za povratkom u gajretovsku ikonografiju u više različitih smislova pogubna. Ovakvim potezima ne može biti opravdanje dobra namjera, jer je rezultat koji takvo djelo proizvodi bez ikakve sumnje pogubno.

BOSNA: Postoje li kod Bošnjaka uopće „temeljna“ i „krovna“ udruženja? Šta bi to uopće značilo ako vidimo da nema kulturne industrije, da propadamo u svakom segmentu?  

ŠEMSOVIĆ: Samo one kulture koje su centralističke i koje su od polovine 19. stoljeća svoje temelje izgrađivale po modelu koncentričnih krugova, formirale su te i takve „krovne institucije“. U našem su slučaju sve one institucije koje kreiraju kvalitetne identitarne proizvode, krovne. Postoje institucije koje objedinjuju više podružnica, više podorganizacionih jedinica i slično, one su same po sebi u tom domenu krovne. Nemamo mi toliko vremena da sada gradimo nanovo institucionalne okvire i pritom zanemarimo proizvod. Nama je od presudne važnosti sam intelektualni proizvod – obrazovanje, mediji i politika. Čak smo i u naučnom smislu proizveli izvanredne rezultate, ali ih nismo uspjeli spustiti na obrazovni nivo, o tom znanju se nigdje ne uči, tim znanjem nikoga ne obrazujemo. Važni koraci naših institucija: krovnih, temeljnih i onih između, jeste upravo ulančavanje jednog iskoraka sa onim segmentima kojih se to iskoračenje i tiče. Ne može ni u kom slučaju naučni iskorak biti sam sebi svrha.

BOSNA: Radili ste bošnjačke udžbenike za škole u Sandžaku. Koje su najvažnije lekcije iz tog iskustva koje možemo primijeniti sada kada se u Hrvatskoj pokreće udžbenički Model C za bosanski jezik i kulturu?

ŠEMSOVIĆ: Model C u hrvatskom obrazovanju u potpunosti odgovara izbornom predmetu Bosanski jezik s elementima nacionalne kulture, koji je bio jedini oblik nacionalnog obrazovanja Bošnjaka u Republici Srbiji u periodu od 2003-2013. godine, kada biva uvedeno cjelovito obrazovanje na bosanskom jeziku. Takav je predmet od izuzetnog značaja i on po prirodi stvari sadrži elemente iz jezika, književnosti, historije, likovne, muzičke kulture te kulturne historije. U postupku kreiranja najprije programa nastave i učenja, a potom i udžbenika, dosta je teško izmjeriti koliko svake od ove oblasti treba biti zastupljeno, a potom, koliko pažnje treba biti posvećeno temama o Bošnjacima kao narodu, a koliko o Bošnjacima u datoj državi, u ovom slučaju o Bošnjacima u Republici Hrvatskoj.

Posebno će se to primijetiti u slučaju uvrštavanja pisaca i umjetnika, važno je da kanonski pisci ne budu potisnuti od strane lokalnih pisaca, a sve pod idejom da su oni učenicima i nastavnicima bliži. Ono čega u tim udžbenicima ne treba biti, ne trebaju biti prisutne lekcije koje se već obrađuju u udžbenicima za druge predmete od nacionalnog interesa – nema potrebe za ponavljanjem hrvatskih pisaca, svjetske književnosti i slično. S druge strane, od izuzetne je važnosti stručno usavršavanje nastavnika, budući da se najčešće radi o kadru koji je visoko obrazovanje stjecao izvan Bosne i Hercegovine, odnosno na hrvatskim univerzitetima te je i njihovo poznavanje identitarnih pitanja Bošnjaka uglavnom loše. Udžbenik koji bude namijenjen za ovaj predmet ni na koji način ne može biti udžbenikom za nastavnika, već on mora imati svoje priručnike i seminare.

BOSNA: U kojoj mjeri književnost i obrazovanje mogu igrati presudnu ulogu u očuvanju bošnjačkog identiteta u vremenu kada su tradicionalne institucije oslabljene?

ŠEMSOVIĆ: Obrazovanje je u svim sistemima temelj društva i njegovo ogledalo. Zbog toga ga razvijeni sistemi često obnavljaju i revitaliziraju, često tražeći nove modele. Najbolji primjer je koliko je neki osrednji pisac poznat u zajednici u odnosu na nekog vrhunskog domaćeg naučnika. Neuporedivo je brojnija recepcija imena i djela tog slabog pisca, koji je u nastavnom planu i programu, nego vrhunskog naučnika, kojeg u obrazovanju nema. Stoga je obrazovanje ključ za kreiranje identiteta, a književnost zasigurno jedan od najvažnijih produkata ljudskog duha. Kroz znanje „o“ i „iz“ književnosti kreiramo estetski ukus, moralna načela i u konačnici društveno korisnog čovjeka. Obrazovanje mora ponovno vratiti svoje temeljne ciljeve.

BOSNA: Angažirani ste i u Matičnom društvu koje okuplja bošnjačka vijeća iz više zemalja. Koji su trenutno prioriteti zajedničkog djelovanja Bošnjaka iz domovinskih zemalja?

ŠEMSOVIĆ: U Matičnom društvu bošnjačkih vijeća jedan sam od predstavnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, a pritom sam i predsjedavajući Odbora za bosanski jezik i književnost, na čemu sam naslijedio prethodnog predsjedavajućeg profesora Dževada Jahića. Okviri mog bavljenja kako u Matičnom društvu tako i u Odboru jesu pitanje jezičke i obrazovne politike u državama gdje Bošnjaci žive, kako u Bosni i Hercegovini tako i u domovinskim zemljama te u dijaspori. Budući da su statusi Bošnjaka u ovim državama različiti, različite su i mogućnosti uvođenja i primjene nekog od obrazovnih modela – izborni predmet, dvojezična nastava ili cjelovito obrazovanje na bosanskom jeziku. Pored toga, neujednačeno je posvećivana pažnja ovom segmentu statusnih pitanja te su ona neujednačeno i riješena – od izuzetno dobrih, osrednjih do krajnje loših, u što sasvim sigurno spadaju i različite teritorije same bosanskohercegovačke države.

S tim u vezi smo donijeli nekoliko zaključaka u kom smjeru trebamo ići u pospješivanju prisustva i popravljanju kvaliteta obrazovanja Bošnjaka iz nacionalne grupe predmeta: jezik i književnost, historija, geografija, likovna i muzička kultura. Najprije nam slijedi podrobnija analiza, sagledavanje proceduralnih pitanja svakog pojedinačnog sistema, uspostavljanje prijedloga za popravljanje stanja, te iznalaženje adekvatnog rješenja. Za sva bošnjačka vijeća u regionu izradit ćemo nekoliko modela, a na svakom od njih je da odluči koji model u kom trenutku može i želi implementirati. U kantonima gdje su Bošnjaci većina također je iznimno loše stanje, te ćemo i u tim jedinicama uprave započeti sa iznalaženjem rješenja. Posljednje dvije decenije struka i nauka je u potpunosti izbačena iz procesa kreiranja obrazovanja, a ovo je zvaničan put kojim trebaju biti vraćeni, a sve u cilju popravljanja kvaliteta obrazovanja. Tu se prije svega trebamo naučiti da prevaziđemo stranačke pripadnosti, a da izgradimo minimum konsenzusa o pitanjima obrazovanih i jezičkih politika.

BOSNA: Da li regionalna saradnja bošnjačkih institucija može dovesti do izgradnje mrežnih obrazovnih, kulturnih i naučnih struktura koje bi bile oslonac narodu, neovisno o državnim politikama?

ŠEMSOVIĆ: Kultura i nauka moraju biti izvan dnevnopolitičkog diskursa. Prirodno je da ih zapljuskuje i da teži da ih savlada i pokori, ali je u isto tolikom omjeru obaveza da se to ne dopusti. Dakle, moramo razumjeti da stvari postoje i razvijaju se sve dok jednoumlje na nadvlada. U tom napadanju i odbrani razvijaju se pojedinačne stvari, pa tako i kultura i obrazovanje. Bošnjaci imaju sasvim dovoljno institucionalnog prostora unutar svake države, naučnih i stručnih resursa, ljudskih kapaciteta, samo je potrebno da počnu slušati i uvažavati jedni druge, cijeniti ono što je neko drugi korisno i plemenito učinio, dogovarati se oko sistemskih rješenja i stvari će se pomicati. Formiranje radne grupe i tima nije nimalo lahak posao, treba birati ljude koji mogu biti timski igrači, a za one koji to ne mogu iznalaziti radne zadatke koji podrazumijevaju samostalno kreiranje. Svaki čovjek je koristan, čak i onaj koji urušava stvari. Razbuđuje spavače.

BOSNA: Kako danas gledate na književnost kao alat političkog, kulturnog i historijskog samopotvrđivanja jednog naroda? Može li književnost još uvijek biti ideološki oslonac, kao nekad?

ŠEMSOVIĆ: U procesu pisanja „Historije bošnjačke književnosti“ ustvrdio sam kako Bošnjaci sve vrijeme, a ne samo u toku autrougarskog i međuratnog razdoblja, kako se do sada mislilo, prate dvije linije – tradicionalno i hipermoderno pisanje. One se sve vrijeme razvijaju naporedno i sasvim uspješno proizvode književna djela. Te se dvije linije naravno još uvijek ne prepliću unutar jednog autora, ali i to možemo očekivati u nekom narednom periodu, jer je prepoznatljiva stanovita potreba i za redefiniranjem i za afirmacijom. Proces redefiniranja pisac ostvaruje tradicionalnim tehnikama pripovijedanja, historijskim temama, jasnom identitarnom porukom, epskim scenama i slično, dok će afirmacija ići u smjeru praćenja savremenih tendencija u razvoju književnog izraza, relativizacijom kanona i slično.

Oba su nam procesa iznimno važna i međusobno se nadopunjuju. Čak, ovaj tradicionalni model književnosti, upotpunjuje ukupnu sliku bošnjačkog identiteta ispisujući književne tekstove na teme koje do sada nisu bile obrađene, a većina ih je drugih naroda ispunila u različitim periodima svog stasavanja. Tako da je ranija književnost, posebno ona iz najstarijih razdoblja, glavni oslonac jednog identiteta, dok će njezin razvoj kroz razdoblja ići u smjeru izgradnje i razgradnje, a svaki od tih tokova je od izuzetnog značaja. Jednim se utemeljujemo, a drugim se uključujemo u evropske i svjetske umjetničke tokove. Pritom, potrebno je posebnu pažnju posvetiti tradicionalnim obrascima, jer se hipermoderni modeli svakako sami od sebe nameću.

BOSNA: Kakvu ulogu ima naučno djelo u vremenu kada digitalna površnost oblikuje javnu percepciju i kad se sadržaj sve više mjeri algoritmom, a ne akribijom i činjenicama?

ŠEMSOVIĆ: Sa svih se strana razvijaju novi oblici znanja, novi pristupi informacijama, nova pohranjivanja i nova upotreba i zloupotreba podataka. Sve to zajedno jeste jedna sasvim nova slika ljudske stvarnosti kakvoj se ni u najkreativnijim SF filmovima nismo mogli dosjetiti. Koliko i kako ta modernizacija utječe na nova radna mjesta, na brojna zanimanja zasad možemo tek naslućivati, jer je i sama robotizacija, naprimjer naplate samo jednog parkinga ukinula tri radna mjesta, šta i na koji način će se sve dešavati sa novim tehnologijama u okviru vještačke inteligencije. Vrlo je moguće da su ti strahovi neutemeljeni i da ćemo, kao i u slučaju bojazni da će digitalna knjiga ugasiti štamparstvo, zapravo se kao čovječanstvo samo prilagoditi i nastaviti dalje. Kao i toliko puta do sada. Bog je dragi jedino čovjeku dao mogućnost kreativnosti, a bez te sposobnosti i umijeća zapravo nema ni umjetnosti, ni nauke, ni menadžerisanja, pa čak ni ozbiljnije pobožnosti. Ukoliko čovjek sebi uskrati kreativnost, on zapravo prestaje da se razvija u ozbiljnije insanske kategorije i ostaje na čistom konzumentu tuđih postignuća. Budući da svaki čovjek za sebe samog pred sobom odgovara, onda je i njegovo odustajanje od kreacije i kreativnosti svojevrsno duhovno i intelektualno samoubistvo.

BOSNA: Uzimajući u obzir sve svoje angažmane, gdje vidite najveći potencijal promjene u bošnjačkom kulturnom polju danas?

ŠEMSOVIĆ: Definitivno se najozbilljniji pomaci mogu napraviti u obrazovanju, jer je taj segment čovjekovog životnog puta u najjadnijem stanju. Obrazovanje je u potpunosti neusaglašeno s vremenom i prostorom u kome se obrazovni proces provodi. Definiranje kurikuluma, odnosno ishoda, standarda i ciljeva obrazovanja nije nam popravilo stanje, nego je samo administrativno opteretilo nastavnika i oduzelo mu mogućnost kreativnosti. Na isti je taj način, a pod utjecajem sistema, nastavnik kreativnost oduzeo učeniku, jer on sada drugačije niti umije niti može osim da ukalufljuje svaki mozak i svaku dušu u precizno iskonstruiran oblik, dimenzije i sadržaj. Na taj se način ne proizvodi slobodan i intelektualno zreo čovjek za novo vrijeme, već buntovnik kojem je sve loše, kojem je sve na pogrešnom mjestu postavljeno – što je sasvim u pravu, ali ga niko nije naučio i niko mu nije pokazao kako i na koji način, kojim sistemom te stvari treba promijeniti. Naši modeli obrazovanja i dalje funkcioniraju na pamćenju informacija, a ne na kreativnoj upotrebi tog znanja. Doslovno, razvijamo samo jednu hemisferu mozga, dok druga ostaje sasvim zakržljala, kao kada bismo jednu polovicu tijela trenirali, a drugu ostavljali da u potpunosti zakržlja.