U tekiji su takvi dani bili česti. Dolazili su samoproglašeni šejhovi, gurui, mehdije, Ise — ljudi od fatalnih rečenica. Šejh bi svakoga primio s čajem i osmijehom, jer bolesti svakodnevice ne liječe udarci, nego milost. Tek poslije, kad se obraz oboji krvlju od stida ili od suhoće, dođu riječi što navode na istinu.

Bio je to sasvim običan dan u tekiji. Svjetlo se kroz mušebak na kapiji cijedilo u sitne kvadrate i crtalo avliju kao ribarsku mrežu, dovoljno da skrije od znatiželjnih pogleda, a pusti potamam, koliko treba.

U džamiji su levhe treperile kao da svaki harf čuva vlastiti puls. Bijelo na zlatnom, u tankim sedef-okvirima: „La ilahe illallah Muhammedun Resulullah“, i na jednoj strani „Ja Hajj, Ja Qajjum“. Na tekijskom zidu je visio derviški def, koža koja pamti ruke s jučerašnjeg programa, nasuprot, u vitrini su stajali šejhovski tadževi, naslonjeni jedan na drugi kao glave pobratima iz ljubavnog simfonijskog orkestra.

Na niskom stočiću, staklene šolje čaja, tanahan rub, šećer što kad kucne o dno i kratko se javi sa – „mašAllah“.

Na ulazu u tekiju, u sjeni mušebaka, vekil Haris ef. je pušio i pijuckao, sarajevskim ritmom: jedan dim, jedan gutljaj, jedno tiho „eh“ i zaključno „jah“.

Taman je slagao kašiku uz tacnu kad niz Sarač‑Ismailovu pravo u tekiju bahne čovjek u bijeloj tunici. Zastade, uspravi se i reče:

— Selam alejkum. Ja sam Isa, sin Merjemin. Nosim poruku za šejha Halila.

Haris ef. ga pogledom nacilja preko ruba čaše.

— Alejkumu selam, ponovi, šta si…
— …Isa sam, sin Merjemin. Imam poruku za šejha Halila.

Haris pohita unutra, uz put se nasmija sam sebi — „neka šega, aman“ — pa, kad je ugledao šejha, prekinu smijeh:

— Šejh efendija… kaže: Isa, sin Merjemin, traži vas.
— Harise, kad te ovom rukom… — šeretski će šejh — Mene si našo sanjkat?
— Nije šega, šejh efendija. Pred ulazom stoji, u bijelo obučen, Isa.
— Haj’ uvedi — da i to vidimo.

Čovjek uđe, sjede. Otvori usta da kaže ono što je ponavljao na ulazu, ali ga šejh preteče:

— Jesi li gladan, sinko?
— Nisam… — odvrati nestrpljivo — ja sam Isa, sin Merjemin i…
— A žedan? Hoćeš studene vode, il’ čaja?
— Nisam žedan, došao sam…
— Pušiš li?
— Ponekad.
— Haj’ jednu. — šejh mu dodade cigar, i ponudi mu vatru. — Sad polahko. Reci mi, Isa, sine Merjemin — kako ti se zove babo?

U sobi se spusti kratka tišina, ona koja derviše uči da gledaju u zemlju.

— Huso. Iz Međeđe kod Višegrada.
— A majci ime?
— … Hanifa.

Šejh skide cigar s usana.

— Dobro. Sad znamo kako ti je ime i čije ti je lice gladno. Poruku ćemo poslušati, ali prvo ćemo nahraniti ono što te muči.

Neko je kasnije komentirao: „Na Sudnjem danu prozivat će nas po imenima našim i imenima očeva naših.“ Drugi je dodao: „A sin Merjemin, to je znak časti znakovan poslaniku, kad ga sebi prigrliš bez istine, grliš sjenku.“

Šejh se nije zasmijavao, nije sudio. Prvo je vidio žeđ, onda bolest. Pruži mu hljeb i sir, natoči vodu.

— Jedi, sine Husin i Hanifin. Ruke su ti podrhtale — nije to od vatre s neba, već od nespavanja.
— Ali imam poruku…
— Reći ćeš poslije. Nek’ ti se glas sjeti vode.

U tekiji su takvi dani bili česti. Dolazili su samoproglašeni šejhovi, gurui, mehdije, Ise — ljudi od fatalnih rečenica. Šejh bi svakoga primio s čajem i osmijehom, jer bolesti svakodnevice ne liječe udarci, nego milost. Tek poslije, kad se obraz oboji krvlju od stida ili od suhoće, dođu riječi što navode na istinu. U tom poretku bio je i tradicionalan i moderan. Šejhov red je bio star, srce novo. Vrijeme koje god bilo, njegova vrata su bila otvorena.

Kad se gost napio i smirio, šejh mu reče:

— Znaš li, sine, u našoj predaji se Isā spominje kao onaj čiji dah oživljava mrtva srca — Mesih, Ruhullah.
— Znam. Ja sam…
— Stani. U tesavvufu se kaže da takav dah podiže posrnule, ali to je dah koji dolazi s Istine, ne s uobraženja.

Čovjek je šutio.

— Mesnevija govori o „Isaovu dahu“ koji podiže, i o „magarcu“ koji čeka slamu — čovjek bira hoće li biti jedno ili drugo. — šejh se blago nasmije, ne docirajući.

Haris ef. je u ćošku utrnuo cigar. Ušao je još jedan derviš i donio nov čaj. U sobi se uskovitlalo od nagovještaja ozdravljenja sina Husina i Hanifina. Šejh je tada natanane nastavio:

— Ako si došao s porukom, primi i ti jednu. Nas ovdje oživljava skromni dah — dova, istigfar, hizmet. Sve drugo samo pravi vjetar od riječi.
— A ja… šta da budem?
— Budi sin od oca, najprije. Pa čovjek od riječi. Pa onda sin svoje majke rahmetli. A onda dođi u halku, da tvoj jedan dah bude zajednički.

Kasnije, kad se čovjek zahvalio i otišao, derviši su pitali šejha:

— Zašto ga niste prekinuli odmah?
— Koga?
— „Isu“.
— Nisam ga primio kao „Isu“, nego kao onoga koji je došao žedan. A onaj Isa koga volimo — on se prepoznaje po dahu što liječi, ne po rečenici što bridi.

Tekija je toga dana nastavila svojim ritmom, akšam je stigao na vrijeme, krug se zatvorio, dlan na dlan, glas na glas. Niko više nije govorio o posjetitelju u bijeloj tunici.

Zapisano je tek da kad tekija hoće da razlikuje sjenku od svjetla, pita najprije jesi li gladan i jesi li žedan. Sve drugo, rekli bi pjesnici, dah je koji ili podiže ili prođe mimo tebe.

ĐULISTAN:
Ljubav i smrt u đulistanu Halila Hulusije
Lončanica na pendžeru Halila Hulusije