Dok službeni dokumenti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) bilježe suhoparne naredbe i ideološku propagandu, privatna pisma Sarajlija otkrivaju istinski puls grada pod okupacijom. U svijetu gdje je kafa postala sjećanje, a kretanje luksuz, pisma su bila jedini most između srušenih domova i neizvjesnog sutra; o tome kako je izgledao život u ratnom Sarajevu kroz pisma uglednika i “običnog” svijeta istraživao je Ajdin Muhedinović

 

Kada se danas krećemo sarajevskim ulicama, teško je zamisliti grad u kojem je obična poštanska razglednica bila najvrednija imovina. Ipak, upravo te “male historije”,  zapisane na marginama ratne oskudice, nude najvjerniju sliku Sarajeva između 1941. i 1945. godine. Naučni rad Ajdina Muhedinovića, objavljen u časopisu Historijska traganja, koristi upravo te intimne zapise kako bi rekonstruisao život koji je tekao uprkos bombama i represiji.

Možda najpotresniji primjer intelektualne i lične drame jeste onaj Hamdije Kreševljakovića, vjerovatno najznačajnijeg bosanskohercegovačkog historičara. Zamislite čovjeka koji je čitav život posvetio dokumentovanju prošlosti grada, a onda u trenu ostaje bez vlastitog krova nad glavom. Njegova kuća u Mjedenici stradala je u ratnim dejstvima, a on se s porodicom našao u vrtlogu koji ga je tri puta prisilio na selidbu. Konačno utočište pronašao je u prizemlju škole “Mehmed-paša Sokolović”. 

U pismima svom prijatelju Muhamedu Hadžijahiću, Kreševljaković s rezignacijom piše: “Imam sobu i kuhinju. Dosad sam se tri puta selio. Dao Bog, pa odavde selio u svoju Mjedenicu”. Za čovjeka čiji je rad zavisio od knjiga, najteži udarac bio je gubitak biblioteke, koja je završila spakovana u jednoj garaži. Bez svojih izvora, on priznaje da mu je rad gotovo onemogućen, a pismo iz 1942. godine Josipu Matasoviću otkriva dubinu njegove apatije: “Već više mjeseci ništa ne radim, ništa ne pišem”.

Iz Kreševljakovićevih pisama saznajemo da je u periodu Drugog svjet skog rata njegova svakodnevnica bila značajno narušena, te da je bio opterećen nastavničkim poslom. Naime, Kreševljaković je bio aktiviran iz mirovine i uposlen kao nastavnik u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Kako zbog starosti tako i zbog loših uslova života, očito je imao sve više teškoća da podnosi rad u školi. Svoju iscrpljenost nastavničkim poslom opisao je riječima: “Nastava je u nas započela 15. [februar 1942., nap. A.M.] ovog mjeseca i svaki dan čim se vratim iz škole odmah legnem i kad malo odležim ručam i opet legnem”. O istom problemu govorio je i nakon što su škole u Sarajevu bile zatvorene, te je zabilježio: “Dok sam u školi radio uvjerio sam se da sam ostario i da je veliki grijeh što su me pomeli od moga posla, jer, vjeruj mi, nisam više za školu”.

Iz pisama se može pročitati da je i nemogućnost putovanja bila značajan faktor koji je usporavao Kreševljakovićev rad, pa tako piše: “Ne radim skoro ništa to me grize. Putovati se ne može, a moj rad je sa putom skopčan, pa i to je jedan pored drugih razloga neradu. Mislio sam nastaviti s obradom Kreševa, Fojnice i Busovače u ovom obliku kakav je Vareš. Evo ljeto je na izmaku, a ja ne obiđoh ovih mjesta”. Navedene informacije otkrivaju složenost ratne svakodnevice jednog muslimanskog intelektualca čije riječi, umjesto prikaza ratnih zbivanja, prenose ličnu perspektivu čovjeka koji, kao svojevrsni izbjeglica u vlastitom gradu, nastoji očuvati kontinuitet rada u okolnostima gubitka doma.

Rat nije testirao samo fizičku izdržljivost, već i moralni integritet. Kreševljaković, uprkos sopstvenoj bijedi, postao je neka vrsta moralnog utočišta. U to vrijeme, pojedinci su pokušavali iskoristiti tuđu nevolju za ličnu korist, ali Hamdija je ostao čvrst. Njegov pokušaj spašavanja sugrađana, poput onoga u slučaju porodice Skaka, svjedoči o opasnosti, ali i golemoj hrabrosti. 

Sam Kreševljaković koristio je svoj ugled i poziciju koju je “uživao” u društvu pa je tako apelirao kod Munira Šahinovića da se oslobodi njihov zajednički prijatelj Mustafa Skaka, koji je bio optužen za komunizam, što je u to vrijeme značilo realnu prijetnju zatvorom, pa i smrtnom kaznom. U toj molbi Kreševljaković se pozvao na to da je Šahinović nekada ranije insistirao da mu učini uslugu te je pisao: “Sad te lijepo molim da ono što bi učinio meni učiniš bratu i moga ahbaba.”

Informacije iz ovog pisma ukazuju na atmosferu straha i represije pri čemu je i sama sumnja na komunističku djelatnost mogla biti dovoljna da pojedinci budu uhapšeni, proganjani pa i ubijeni, ali govore i o humanosti koja je opstala u pojedincima bez obzira na strah i represiju, kao i o tome da su postojale određene društvene mreže kao neformalni kanali putem kojih se mogao riješiti problem.

U pismima pisanim neposredno nakon rata, on s olakšanjem konstatuje da mu nije žao što je prodao porodične dragocjenosti i namještaj jer je “ostao svijetla obraza”. U svijetu koji je gubio ljudskost, on se sjetio ljetopisca Bašeskije, koji je u svoje vrijeme nabrojao tek osamnaest istinskih ljudi u gradu, dok Kreševljaković s gorčinom zaključuje da ih 1940-ih u Sarajevu gotovo i ne vidi.

Sarajevska svakodnevnica bila je obilježena nestankom rituala koji su definisali identitet grada. Najslikovitiji primjer je kafa. U gradu koji je vijekovima “mirisao na prženi somun i kafu”, rat je donio tišinu i oskudicu. Kreševljaković u pismima Matasoviću piše: “Kahve nema ni ovdje, pa sam se i od nje odučio”.

Ova rečenica nije samo žal za napitkom; ona je simbol “odvikavanja od normalnosti”. Hrana je postala predmetom malverzacija i crne berze, a nabavka osnovnih namirnica pretvorila se u cjelodnevnu borbu s administracijom i špekulantima. Putovanja do obližnjih mjesta poput Kreševa ili Fojnice bila su gotovo nemoguća misija, što je dodatno izoliralo stanovnike u njihovoj nevolji.

Dok su bombe bile vidljiva prijetnja, gradom je harao i nevidljivi ubica, zarazne bolesti. Zbog loše higijene, izbjegličkih valova iz Podrinja i Hercegovine, te katastrofalne ishrane, Sarajevo je postalo plodno tlo za epidemije.

U jednom pismu Josipu Matasoviću Kreševljaković je ukazao na to da je i njegova porodica bila pogođena za raznim bolestima, tačnije Kreševljaković piše da je “tri sedmice (sam) bio u velikoj brizi, jer mi je sin imao trbušni tifus”. Slične informacije prenio je i Alija Nametak u jednom svom pismu Muniru Šahinoviću na samom kraju 1942. godine. Nametak spominje kako je “u Sarajevu dosta bolesti, koju ni doktori nisu mogli ustanoviti. Ima dosta simptoma trbušnog tifusa, a ponešto nalik i na tešku gripu. Ima u narodu i kavsluka, ali o tome si valjda čuo.”

Prepiska Alije Nametka i Munira Šahinovića s kraja 1942. godine oslikava jezivu atmosferu: “U Sarajevu je dosta bolesti, koju ni doktori nisu mogli ustanoviti. Ima dosta simptoma trbušnog tifusa, a ponešto nalik i na tešku gripu”. Sam Kreševljaković je tri sedmice živio u smrtnom strahu dok mu je sin bolovao od trbušnog tifusa. Očaj roditelja u takvim trenucima, kada nema ni lijekova ni adekvatne medicinske njege, prožima svaki red njihovih pisama.

Jedan od najfascinantnijih detalja koje Muhedinović izvlači iz arhiva jeste pismo grupe maturanata Gazi Husrev-begove medrese iz februara 1945. godine. Dok se NDH urušavala, ovi mladići, Ethem Traljić, Safet Ćatović, Alija Misirlija i Sabrija Smajić, nisu odustajali od snova o obrazovanju.

Njihova korespondencija otkriva birokratski apsurd: iako su bili vrsni đaci, bilo im je onemogućeno da upišu Medicinski fakultet jer njihova diploma nije bila priznata za tu granu studija, za razliku od prava ili teologije. Njihov vapaj: “Pitamo Vas, kuda su prispjeli i kakva je budućnost ovih odbijenih absolvenata?” svjedoči o generaciji koja je željela graditi život na ruševinama, odbijajući da budu samo pasivne žrtve istorije.

U pismu koje je Mehmed Handžić uputio Hamdiji Kreševljakoviću neposredno prije smrti 1944. godine izražava se duboka zabrinutost zbog moralnog posrnuća i duhovne dezorijentacije društva usred ratnih previranja. On piše: “S koje god strane pogledaš sami mrak ti pred oči izlazi. I jedino dragi Alah je kader dati malo nade, s druge strane su nade potpuno bez osnove.” Ovim riječima Handžić svjedoči o duhovnom očaju i gubitku povjerenja u mogućnost moralnog i društvenog oporavka, ali i o vjeri da se jedina nada može pronaći u duhovnosti i Božijoj volji. Njegove misli odražavaju svijest o vremenu u kojem su rat i ideološki sukobi razorili ne samo materijalni već i etički poredak zajednice.

Pisma svjedoče i o porodicama koje su prije sukoba pripadale obrazovanijem i društveno uglednijem sloju, a koje su, suočene s oskudicom, bile prisiljene na prodaju lične imovine kako bi osigurale osnovnu egzistenciju. To vidimo i u slučaju Borivoja Jevtića i njegove porodice.

U pismu koje mu je majka Jovanka uputila u augustu 1941. godine navodi se da je upravniku pozorišta ponudila na prodaju stalažu za 600 dinara, nakon čega je on “pito hoćeteli prodati i pisaći stol”. Prema svemu sudeći, riječ je o Ahmedu Muradbegoviću, koji je od juna 1941. godine obavljao dužnost upravnika Narodnog pozorišta u Sarajevu, tada preimenovanog u Hrvatsko državno kazalište. Upravo u ovom pozorištu, do početka rata, Borivoje Jevtić radio je kao dramaturg.

Izvor: Ajdin Muhedinović, “Pisma kao izvor za proučavanje svakodnevnog života u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata”, Historijska traganja, br. 24, 2025